Crveni Đavoli 1989

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Crveni đavoli

Osnovan 9. marta 1989.
Moto Radnički i ništa više!
Nadimci pakleni
Tribina južna
Arene Stadion Čika Dača
Sportska hala Jezero

„Crveni đavoli” ili samo „đavoli” su organizovana grupa navijača fudbalskog kluba Radnički iz Kragujevca, osnovana 7. marta 1989. godine. Pored fudbalskog kluba, podržavaju i druge sportske sekcije Sportskog privrednog društva Radnički Kragujevac.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Radnički je od svog osnivanja imao publiku u Kragujevcu i okolini. Za vreme Kraljevine Jugoslavije, sledbenici Kragujevca bili su jedna od najbrojnijih i najvernijih grupa navijača, prateći svoj tim gde god da su igrali. Bili su prepoznatljivi po crvenim kapama koje su nosili. Organizovana su gostovanja na fudbalske utakmice, najčešće vozom. Prvi „navijački voz“ krenuo je 29. jula 1934. godine. Oko 600 navijača Radničkog iz Kragujevca otputovalo je u Beograd na kvalifikacionu utakmicu za nacionalno prvenstvo protiv BASK-a. Posle Beograda, „navijački voz“ je postao tradicija, a navijači su išli na gostovanja u Zagreb, Sarajevo, Split, Novi Sad, Niš, Skoplje i druge gradove.[1]

Na domaćim utakmicama, protiv timova kao što su Rapid Beč, Olimpik Marsej, Ferencvaroš iz Budimpešte i Honved iz Budimpešte, do 10.000 navijača došlo je da podrži klub. Podrška je nastavljena i nakon Drugog svetskog rata. Godine 1946. Radnički Kragujevac igrao je protiv Crvene zvezde iz Beograda za plasman u Prvu ligu Jugoslavije. Na utakmici je bilo previše navijača na nekadašnjem Gradskom stadionu, koji je bio premali da primi sve posetioce i pristalice Radničkog iz Kragujevca. Ova situacija podstakla je grad i klub da izgrade novi stadion. Prva utakmica koja je odigrana na novom stadionu Čika Dača bila je 1957. godine između Radničkog Kragujevac i Partizana iz Beograda pred 30.000 navijača.[2]

Godina 1969. i poreklo imena[uredi | uredi izvor]

Grafit „crvenih đavola” u Kragujevcu

Više gledalaca na fudbalskim utakmicama Radničkog u Kragujevcu počelo je dolazi krajem šezdesetih godina. Godine 1969. godine Radnički je prvi put prošao u Prvu ligu Jugoslavije pošto je u plej-ofu pobedio Sutjesku iz Nikšića i FK Crvenku. U Nikšić je otputovalo više od 1.000 pristalica Radničkog, a u Crvenki ih je bilo nekoliko hiljada. Tada su počeli i prvi pokušaji organizovane podrške. Nakon promocije u Prvoj ligi Jugoslavije, Radnički je stekao mnogo više navijača. Na domaćoj utakmici protiv splitskog Hajduka bilo je 35.000 gledalaca, nakon čega je usledila pobeda u gostima protiv beogradskog Partizana. Navijači Radničkog su 7. septembra 1969. posebno fanatično navijali za svoj tim i organizovali jednu od prvih bakljadi. Atmosfera je bila toliko dobra da su je mediji poredili sa atmosferom na Old Trafordu, domu Mančester junajteda (izjave domaćih i stranih novinara i protivnika). Na današnji dan navijači Radničkog i klub dobili su nadimak „crveni đavoli”, po nadimku za Mančester junajted, pisalo je na naslovnim stranama mnogih medija. Posle te utakmice, brazilski fudbalski gigant FK Santos sa legendarnim Peleom je bio toliko impresioniran atmosferom, da su se umesto prijateljske utakmice sa beogradskim Partizanom otišli u Kragujevac i igrali protiv Radničkog. Nisu bili razočarani, jer je na stadionu Čika Dača bilo 40.000 gledalaca, dok je oko stadiona bilo još sedam do osam hiljada navijača. Radnički je uz podršku svojih Đavolja u legendarnoj atmosferi postigao nerešen rezultat 4-4. Posle ovoga „đavoli” su počeli da privlači svetsku pažnju. Ovih godina domaće utakmice Radničkog su bile veoma posećene i poznate po odličnoj atmosferi koju je napravio uglavnom „đavoli”. Brojni „đavoli” su putovali na gostovanja. Tako su išli na utakmice u Beograd, Split, Zagreb, Skoplje, Ljubljanu, Maribor i druge gradove.[2][3]

Osnivanje i devedesete godine[uredi | uredi izvor]

Prvo organizovano skupljanje „đavola” bilo je 9. marta 1989. godine. Navijači su zajedno otišli ​​na košarkašku utakmicu Radničkog iz Kragujevca i Napretka iz Kruševca. „Đavoli” su ovaj dan iskoristili kao dan svog zvaničnog osnivanja. U početku mala grupa mladih ljudi; Mane, Laze, Amerikanac, Pižon samo su neka od imena momaka koji su učestvovali u osnivanju ove navijačke grupe. Prvo gostovanje „đavola” nakon zvaničnog osnivanja bilo je Boru. Nakon toga su išli na utakmice u Užice, Čačak, Kruševac i druge gradove. Pored fudbalskih utakmica, prisustvovali su i košarkaškim utakmicama. Tih godina ponovo počinje navijanje i broj navijača se povećava. Raspadom Jugoslavije Radnički je bio u teškoj finansijskoj situaciji, inflacija i sankcije UN teško su pogodile državu i njeno stanovništvo. Radnički je ponovo igrao u trećoj ligi i okupljao sve manje „đavola”. Borili su se za nastavak postojanja oko dve godine. Godine 1994. godine uprava je organizovala obilaske za navijače. Prva utakmica bila je u Kraljevu, gde su „đavoli” otišli ​​u dva autobusa. Za sledeće gostovanje bilo je do pet autobusa. Na svim gostovanjima Đaovla je bilo u proseku sedam autobusa, a na utakmicu posle Požarevca čak dvanaest. Vremenom se situacija popravila, a članstvo „đavola” je nastavilo da raste.[3]

Stavovi[uredi | uredi izvor]

„Đavoli” se ne sastoje od određene grupe ljudi sa određenim identitetom. U grupi su okupljeni ljudi iz različitih društvenih sredina. Simbol „đavola” je hajduk sa srpskom kapom šajkačom. U srpskoj tradiciji, hajduk je junačka figura, zaštitnik potlačenih i obespravljenih. Tokom 18. veka, guste šumadijske šume bile su utočište hajducima koji su se borili protiv osmanske okupacije. Pošto je Kragujevac je najveći grad Šumadije, a šajkača sastavni deo narodne nošnje u Šumadiji, simbol navijačke grupe-hajduk uvek je predstavljen s šajkačom na glavi.

„Đavoli” su pre svega navijačka grupa sa antifašističkim i rodoljubivim stavom. Jedan od razloga je, svakako, sećanje na masakr u Kragujevcu počinjen od strane nacističkih nemačkih vojnika tokom Drugog svetskog rata, koji je ostavio teške posledice po Kragujevčane i grad Kragujevac koji se decenijama od masakra oporavljao. Ubijeno je oko 2800 srpskih muškaraca i dečaka. Tradicionalne boje grupe su uglavnom crvena, a to su i boje svih klubova Radničkog Kragujevac. Tokom utakmica navijači su često obučeni u odeću crvene boje, što je izvanična timska boja robe i drugi proizvoda. Crvene kapice su posebno popularne, baš kao i prvi navijači Radničkog iz Kragujevca po kojima su bili prepoznatljivi. Neki nose i šajkaču, njihov stil podrške uključuje upotrebu baklji i velikih zastava, koreografije, pevanje i isticanje transparenta. Često se pojavljuju instrumenti kao što su bubnjevi i trube, slično kao pristalice u Južnoj Americi. Ovo stvara tipičnu i prepoznatljivu atmosferu za region bivše Jugoslavije.[3]

Prijateljstvo[uredi | uredi izvor]

„Crveni đavoli” na stadionu 2011.

U bratstvu su sa organizovanom navijačkom grupom FK Zemun, Taurunum boys.[4] Zbratimljeni su sa navijačima Zemuna od 1988. godine. Sve je počelo kada je istaknuti član Taurunum boysa živeo i imao porodicu u Kragujevcu, a ta grupa je posetila meč baraža još kada se Radnički iz Kragujevca borio za ulazak u ligu. Od tada bratstvo postoji, a danas se prenosi na mlađe generacije.[5]

„Đavoli” imaju dugogodišnje prijateljstvo i sa navijačima kraljevačke Sloge, koji se zovu Kasapi. Ovo prijateljstvo se može videti na fudbalskim i košarkaškim utakmicama, gde se zajedno skandira na tribinama. Uspostavili su prijateljske odnose i sa organizovanim navijačima niškog Radničkog, Meraklijama. Takođe postoji i lično prijateljstvo sa nekim navijačima Leha iz Poznanja. Njihovi odnosi su počeli uglavnom kroz međusobnu podršku rastućeg lokalnog patriotizma na srpskoj navijačkoj sceni. Postoji veza između klubova jer dele godinu kada su osnovani, 1923.[6] Takođe, obe grupe su osnovane iste godine, 1989. godine.[4] Naziv Radnički na srpskom jeziku znači „laburistički“ i njegovi koreni potiču iz odnosa koje su klubovi imali sa radničkim pokretima tokom prve polovine 20. veka. Njihov često spominjan slogan je: „Radnička deca, radnička braća“. Druga veza je njihov antifašistički stav kroz slične tragedije koje su se desile u oba grada tokom Drugog svetskog rata. U gradu Kragujevcu masakr i masakr u Nišu, oba su počinili nacistički nemački vojnici, koji su u oba grada imali snažan uticaj na naredne generacije. Svi razlozi, zašto je prvi meč najvišeg ranga između ovih klubova završen tokom sezone 2012/13. posebno u međusobnom poštovanju i mirnoj atmosferi, iako nisu dugo igrali jedan protiv drugog.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „FK Radnički 1923 - Kragujevac - 1. Osnivanje”. www.fkradnicki.com (na jeziku: Bosnian). Arhivirano iz originala 2012-04-08. g. Pristupljeno 2012-04-06. 
  2. ^ a b „FK Radnički 1923 - Kragujevac - 3. Navijači – Crveni Đavoli”. www.fkradnicki.com (na jeziku: Bosnian). Arhivirano iz originala 2010-07-30. g. Pristupljeno 2012-03-18. 
  3. ^ a b v „Blic Online Prosili su devojke na stadionu Radničkog”. blic.rs. 
  4. ^ a b The Blickfang Ultra, Edition Nr. 25, Radnički Kragujevac vs. Radnički Niš, Germany, 22 September 2012. p. 10
  5. ^ „Istorija grupe | TAURUNUM 1987 ZEMUN”. Arhivirano iz originala 2016-04-10. g. Pristupljeno 2020-07-31. 
  6. ^ The Blickfang Ultra, Edition Nr. 25, Radnički Kragujevac vs. Radnički Niš, Germany, 22 September 2012. p. 9
  7. ^ The Blickfang Ultra, Edition Nr. 25, Radnički Kragujevac vs. Radnički Niš, Germany, 22 September 2012. p. 13

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]