Pređi na sadržaj

Đorđe Stojšić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
đorđe stojšić
Lični podaci
Datum rođenja(1928-05-28)28. maj 1928.
Mesto rođenjaJarak, kod Sremske Mitrovice, Kraljevina SHS
Datum smrti7. avgust 2014.(2014-08-07) (86 god.)
Mesto smrtiNovi Sad,  Srbija
Profesijadruštveno-politički radnik
Delovanje
Član KPJ od1945.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
19431945.

Odlikovanja
Orden jugoslovenske zastave
Orden jugoslovenske zastave
Orden rada sa crvenom zastavom
Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vencem Orden za hrabrost
Orden zasluga za narod sa srebrnim vencem
Orden zasluga za narod sa srebrnim vencem
Orden rada sa srebrnim vencem
Orden rada sa srebrnim vencem
Orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima

Đorđe Stojšić (Jarak, kod Sremske Mitrovice, 28. maj 1928Novi Sad, 7. avgust 2014), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i društveno-politički radnik SFR Jugoslavije, SR Srbije i SAP Vojvodine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 28. maja 1928. godine u Jarku, kod Sremske Mitrovice, u imućnoj zemljoradničkotrgovačkoj porodici. U Jarku je završio osnovnu školu, a dva razreda gimnazije u Rumi. Okupacija Kraljevine Jugoslavije prekinula je njegovo dalje školovanje tokom ratnih godina.[1]

U Narodnooslobodilačku borbu stupio je 1943. godine. Bio je borac Treće čete Prvog bataljona Četvrte vojvođanske brigade, koja je ušla u sastav Šesnaeste vojvođanske divizije. Kao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), u čije članstvo je primljen 1943. godine, bio je omladinski rukovodilac čete.[2] Demobilisan je oktobra 1945. godine. Iste godine primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ).

Po oslobođenju Jugoslavije, nastavio je školovanje, završivši nižu gimnaziju u Kuzminu, kod Sremske Mitrovice. U Sremskim Karlovcima je završio Učiteljsku školu. Kao učenik, Stojšić je 1946. godine učestvovao u izgradnji pruge Brčko—Banovići, a potom, naredne godine, u dve smene, na izgradnji pruge Šamac—Sarajevo, za šta je dva puta proglašen za udarnika. Paralelno sa školovanjem, obavljao je odgovorne društveno-političke funkcije. Najpre u Sreskom komitetu SKOJ-a i Narodnoj omladini, da bi 1948. bio poslat u Pokrajinski komitet SKOJ-a i Narodne omladine Vojvodine, ali se već 1950. vratio u Sremsku Mitrovicu, i to na zahtev Sreskog komiteta KPJ. Tri godine je bio predsednik Sreskog komiteta Narodne omladine za Sremsku Mitrovicu (1950—1953), a bio je i član Biroa Sreskog komiteta KPJ, kao i Predsedništva Pokrajinskog komiteta Narodne omladine Vojvodine.[1]

Od 1955. do 1958. godine, Stojšić je obavljao dužnost sekretara Opštinskog komiteta Saveza komunista Sremske Mitrovice i bio je član sekretarijata Sreskog komiteta SKJ za Sremsku Mitrovicu. U međuvremenu je primljen za učitelja u OŠ „Jovan Jovanović Zmaj”, u školskoj 1955/56. godini, te je prethodne funkcije obavljao volonterski. Nakon toga je izabran za potpredsednika Skupštine Sreskog narodnog odbora Sremska Mitrovica, ali je na toj funkciji ostao nepunih 11 meseci. Tada je postao predsednik Skupštine opštine Sremska Mitrovica i to je ostao do odlaska na dalje školovanje u Novi Sad, 1962. godine. Diplomirao je na Višoj školi društveno-političkih nauka u Novom Sadu, 1964. godine.[1]

Po diplomiranju, Stojšić biva izabran za organizacionog sekretara Sreskog komiteta SK Sremska Mitrovica, ali su srezovi naredne godine ukinuti, te on postaje sekretar Oštinskog komiteta SK (1964—1967). Na Petom kongresu Saveza komunista Srbije izabran je za člana Centralnog komiteta. Godinu dana je bio i član Izvršnog komiteta Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine.[1]

Od 1969. do 1974. godine bio je poslanik Republičkog veća Skupštine SR Srbije, nalazeći se pritom na funkciji predsednika Skupštinskog odbora za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu. U aprilu 1974. godine ponovo je izabran za predsednika Skupštine opštine Sremska Mitrovica. Nalazeći se na ovoj funkciji, na Sedmom Kongresu Saveza komunista Srbije izabran je ponovo za člana CK SKS, kao i za člana Predsedništva CK SKS. Funkciju člana Predsedništva CK SKS obavljao je volonterski, po drugi put u svojoj karijeri. Po isteku četvorogodišnjeg mandata, vratio se u Novi Sad kako bi preuzeo dužnost potpredsednika Skupštine SAP Vojvodine. Na Jedanaestom kongresu SKJ, 1978. godine biran je za člana Centralnog komiteta SK Jugoslavije.[1]

U novom mandatu Skupštine SAP Vojvodine, 1982. izabran je za predsednika Skupštine. Istovremeno sa ovom funkcijom, nalazio i na mestu predsednika Pokrajinskog Saveta za privredni razvoj i ekonomsku politiku. Na Osmoj konferenciji Saveza komunista Vojvodine, održanoj aprila 1982. izabran je i za člana Predsedništva Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine, dok je u periodu od aprila 1985. do aprila 1988. obavljao funkciju predsednika Predsedništva Pokrajinskog komiteta. Po funkciji je bio član Predsedništva SAP Vojvodine i Predsedništva CK SKS i CK SKJ. U tom svojstvu je učestvovao i na čuvenoj Osmoj sednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, koja je održana 23. i 24. septembra 1987. u Beogradu, kada se nije svrstao na stranu Slobodana Miloševića. U Predsedništvu je ostao do 6. oktobra 1988. godine, odnosno do onog trenutka dok nije buknula tzv. „Jogurt revolucija”.[1]

Po napuštanju politike, ostao je protivnik nacionalističke politike, kao i politike Slobodana Miloševića. Napisao je knjigu Osma sednica — Kako je Slobodan Milošević pobedio a Srbija istorijski izgubila.

Preminuo je 7. avgusta 2014. u Novom Sadu. Sahranjen je na Novom groblju u Sremskoj Mitrovici.[3]

Nosilac je brojnih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden jugoslovenske zastave sa lentom, Orden Republike sa srebrnim vencem, Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vencem, Orden rada sa crvenom zastavom, Orden za hrabrost, Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom, Orden rada sa srebrnim vencem i Orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima. Dobitnik je i Novembarske nagrade grada Sremske Mitrovice.

Vidite još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Đorđe Stojšić Osma sednica — Kako je Slobodan Milošević pobedio, a Srbija istorijski izgubila. Dan Graf, Beograd 2014. godina