Arhitektura renesanse
Renesansa |
---|
![]() |
Teme |
Regioni |
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/01/Tempietto_di_San_Pietro_in_Montorio.jpg/230px-Tempietto_di_San_Pietro_in_Montorio.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/a/a0/Temple_Of_Vesta_~_Rome.jpg/230px-Temple_Of_Vesta_~_Rome.jpg)
Prvi u nizu stilskih pravaca kojim počinje epoha Novog doba zove se renesansa.
Glavne karakteristike[uredi | uredi izvor]
Značenje ove arhitekture može se tumačiti na više načina, ali najjednostavnije se može definisati kao značajan istorijski period u arhitekturi tokom kojeg su prihvaćene i primenjene jedinstvene forme potekle iz prošlosti, a koje su se smatrale konstantom u arhitektonskom stvaralaštvu tog doba.
Za ovu pojavu bila su se stekla dva preduslova i delovala su kombinovano:
1. Izbor klasičnog (antičkog) repertoara arhitektonskog elementa, delova i celina. 2. Istorijski okvir arhitekture, odnosno novi kulturni sistem u kojem je ona razvijena.
Većina istraživača slaže se da se renesansa kao stilski oblik formirala u Firenci, središnjem gradu Toskane na Apeninskom poluostrvu. U tom gradu se krajem XIV i početkom XV veka stekao niz povoljnih okolnosti koje su omogućile razumevanje za nove arhitektonske ideje kao i za nov arhitektonski rečnik. Firenca, grad-država, imala je upravu koju su činili predstavnici moćnih trgovačkih porodica kao što su Mediči, Piti, Ručelaj, Stroci i drugi, koji su pre svih drugih u Italiji shvatili značaj novina u raznim oblastima života. Nije, međutim, bogatstvo i društveni okvir bilo jedino što je omogućavalo rađanje renesanse, u Evropi je tada postojao još čitav niz bogatijih gradova, sa dominantnim građanskim staležom, kao što su bili gradovi u Flandriji ili Londonu u Engleskoj. Ali u njima je početkom XV veka još uvek vladala cvetna gotika.
Toskana ja sa svojom tradicijom, nacionalnim karakteristikama, etrurskim nasleđem i trgovačkim duhom stanovnika, koje je bilo okrenuto svetovnim idealima (novcu), bila pogodan teren za uklanjanje svega što je bilo transcedetalno i mistično u srednjem veku.
Rimska prošlost, elementi umetnosti i fragmenti literarnih dela nisu nikad bili zaboravljeni na ovom tlu, ali njihov kult je počeo izrazito da se neguje tek tokom XIV veka. U Toskani se bila uobličila nova koncepcija umetnika i poštovanja prema njima. Time je obeležen novi period u istoriji arhitekture što se tiče društvenog statusa autora. Jedna od bitnih karakteristika renesanse postala je univerzalnost ličniosti koje stvaraju arhitekturu. Kozimo Mediči je bio prvi koji je pismeno, u tekstu, nazvao jednog slikara božanskim, misleći pritom na njegov um. To je bio atribut koji se danas pripisuje Mikelanđelu, ali je tada i on sam bio pomalo ubeđen u ono što mu se pripisuje. Mikelanđelo je, kao što je poznato, bio skulptor, slikar, arhitekta, pisac, muzičar, uopšte „univerzalni čovek“, kako su se nazivale ličnosti širokog obrazovanja i raskošnog talenta. Većina umetnika toga doba težila je da zasluži takvo priznanje.
Izabrani predstavnici[uredi | uredi izvor]
- Leon Batista Alberti (Leon Battista Alberti)
- Mikelanđelo Buonaroti (Michelangelo Buonarroti)
- Donato Bramante (Donato Bramante)
- Filipo Bruneleski (Filippo Brunelleschi)
- Filiber Delorm (Philibert Delorme)
- Pjer Lesko (Pierre Lescot)
- Pjetro Lombardo (Pietro Lombardo)
- Andrea Paladio (Andrea Palladio)
- Đulijano da Sangalo (Giuliano da Sangallo)
- Rafael Santi (Rafael Santi)
- Leonardo da Vinči (Leonardo da Vinci)
Vidi još[uredi | uredi izvor]
- Renesansa
- Rana renesansa u Italiji
- Visoka renesansa u Italiji
- Renesansa na severu Evrope
- Renesansa u severnim zemljama
- Venecijanska renesansa
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Dejiny umenia, Michael V, Altpatov, Martin 1976
- Enciklopedija likovnih umjetnosti, L.Z. FNRJ, Zagreb 1959.
- Mala prosvetina enciklopedija, Beograd, 1959.
- Svetové dejiny umenia, B.F. Groslier, Larusse, Praha 1996.
- Dejiny estetiky, Wladislaw Tatarkiewitz, Bratislava 1985.
- Dejiny umenia, Martyn Janek, Karel Thiry, Bratislava 1990.
- Kratak pregled istorije umetnosti, Milan Ružić, Sarajevo 1970.