Vlči Dol
Vlči Dol bug. Вълчи дол | |
---|---|
![]() Središnji trg u Vlčem Dolu | |
Administrativni podaci | |
Država | ![]() |
Oblast | Varnenska oblast |
Stanovništvo | |
Stanovništvo | |
— | 3.460 (2.010 ) |
— gustina | 185 st./km2 |
Geografske karakteristike | |
Koordinate | 43° 24′ S; 27° 33′ I / 43.4° S; 27.55° I |
Aps. visina | 270 m |
Površina | 18,70 km2 |
Veb-sajt | |
www.valchidol-bg.com |
Vlči Dol[1] (bug. Вълчи дол) grad je u Republici Bugarskoj, u istočnom delu zemlje, sedište istoimene opštine Vlči Dol u okviru Varnenske oblasti.
Geografija
[uredi | uredi izvor]Položaj: Vlči Dol se nalazi u istočnom delu Bugarske. Od prestonice Sofije grad je udaljen 430 km istočno, a od oblasnog središta, Varne grad je udaljen 55 km severozapadno.
Reljef: Oblast Vlčeg Dola se nalazi nedaleko od Crnog mora, u području priobalnog pobrđa, poznatog kao Ludogorje. Grad je smešten u omanjoj dolini, na približno 270 m nadmorske visine.
Klima: Klima u Vlčem Dolu je kontinentalna.
Vode: Vlči Dol se nalazi u području sa više manjih vodotoka.
Istorija
[uredi | uredi izvor]Oblast Vlčeg Dola je prvobitno bilo naseljeno Tračanima, a posle njih ovom oblašću vladaju stari Rim i Vizantija. Južni Sloveni ovo područje naseljavaju u 7. veku. Od 9. veka do 1388. godine oblast je bila u sastavu srednjovekovne Bugarske. Tada se naselje sa tvrđavom nazivalo Oveč.
Krajem 14. veka oblast Vlčeg Dola je pala pod vlast Osmanlija, koji vladaju oblašću 5 vekova.
Godine 1878. grad je postao deo savremene bugarske države. Naselje postoje ubrzo središte okupljanja za sela u okolini, sa više javnih ustanova i trgovištem.
Stanovništvo
[uredi | uredi izvor]Po procenama iz 2010. godine Vlči Dol je imao oko 3.500 stanovnika. Većina gradskog stanovništva su etnički Bugari. Ostatak su mahom Romi. Poslednjih decenija grad ima pad stanovništva, vezan za nepovoljan položaj u zaleđu glavnih razvojnih tokova u zemlji.
Pretežna veroispovest mesnog stanovništva je pravoslavlje.
Galerija
[uredi | uredi izvor]-
Pravoslavna crkva
-
Opština Vlči Dol
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Pešikan; Jerković; Pižurica (2010). Pravopis srpskoga jezika. Novi Sad: Matica srpska, pp. 178.