Pređi na sadržaj

Geza II

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Geza II Ugarski
Geza II Ugarski
Lični podaci
Datum rođenja1130.
Mesto rođenjaTolna, Poljska
Datum smrti31. maj 1162.(1162-05-31) (31/32 god.)
Mesto smrtiKraljevina Ugarska
Porodica
SupružnikEufrosina Kijevska
PotomstvoStefan III Ugarski, Bela III, Elizabeta od Ugarske, Geza, Jelena od Ugarske
RoditeljiBela II
Jelena Vukanović
DinastijaArpadovići
Kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske
Period11411162.
PrethodnikBela II Ugarski
NaslednikStefan III Ugarski

Geza II Ugarski (1130—1162) iz dinastije Arpadovića bio je ugarski i dalmatinsko-hrvatski kralj od 1141. do 1162. godine.[1] Bio je sin kralja Bele II i Jelene, ćerke raškog velikog župana Uroša I Vukanovića.

Ranije godine[uredi | uredi izvor]

Kad mu je otac Bela umro 1141, Geza je bio maloletan. Bela je pre svoje smrti dao poubijati veći broj mogućih pretendenta na ugarsko presto kako bi sinu osigurao nasledstvo. U ime maloletnog Geze vladala je kraljica Jelena zajedno sa njenim rođenim bratom Belošem koji je postao palatin (regent) Ugarske, kasnije ban Hrvatske i najzad ban Srema.[2] Jelenin stariji brat Uroš II nasledio je oca i postao veliki župan Raške oko 1145. godine.

Borbe i vladavina[uredi | uredi izvor]

Geza II je morao, kao pre njega njegov otac, da se bori sa Borisom, sinom kralja Kolomana koji se smatrao ilegitimnim. Posebno posle 1146. zadnji je energično gledao da ostvari svoje ciljeve i postane kralj Ugarske. U toj fazi borba za presto došlo je do promena savezništva, gde su ruski kneževi podržavali Gezu, dok je Boris uspeo da dobije na svoju stranu Poljsku, Češku, Austriju, Bavarsku i nemačkog kralja Konrada III. Konrad opet bio je u savezništvu sa Vizantijom, što je Gezu navelo da povede, zajedno sa ruskim kneževima i raškim velikim županom, od 1150. do 1156. šest ratnih pohoda protiv Vizantije. Trebalo je da ratovi potvrde ugarska prava na Galič u današnjoj Ukrajini.

Rat sa Vizantijom[uredi | uredi izvor]

Kroz Ugarsku je 1147. prolazila brojna krstaška vojska. U Drugi krstaški rat su krenuli francuski kralj Luj VII i nemački kralj Konrad III. Boris je pokušavao da iskoristi krstašku vojsku i preuzme vlast, a kada mu to nije uspelo otputovao je sa krstašima u Carigrad. Vizantijski car Manojlo I Komnin mu je obećao pomoć; međutim dok je trajao krstaški rat nije mogao ništa konkretno da preuzme. Ipak je Manojlo kao i njegovi prethodnici hteo da se posluži Borisa radi proširenja svoje države. Sklopio je savez sa Mlečanima i sa kraljem Konradom protiv Geze, dok je Geza sa svoje strane sklopio savez sa Normanima iz južne Italije, sa švapskim vojvodom Velfom VI, neprijateljem Konradovim, i sa svojim ujakom Urošem II.

Dok je car Manojlo ratovao protiv Normana, u Raškoj je izbila pobuna protiv vizantijske vrhovne vlasti koju je podržavao Geza. Već 1150. došlo je kod reke Tare do boja udružene srpsko-ugarske i vizantijske vojske, gde je vizantijska vojska izvojevala pobedu. Iduće godine je provalila u Ugarsku, osvojila Zemun i opustošila Srem. Kako je iste godine umro Konrad III, car Manojlo Komnin je sklopio mir sa Gezom. Novi car Svetog rimskog carstva Fridrih I Barbarosa nastavio je politiku svojih prethodnika i u cilju novog krstaškog rata održao savez sa Manojlom.

U Ugarskoj su zatim nastale komplikacije unutar same Gezine rodbine. Geza je za savladara uzeo svog sina Stefana III, suprotno očekivanju svoje braće. Gezin brat Stefan je otišao u Carigrad, a ubrzo ga je sledio i drugi brat Ladislav. Car Manojlo je sad pored Borisa imao Stefana i Ladislava kao moguće pretendente na ugarsko presto. Došlo je do novog rata Ugarske sa Vizantijom. Geza je uspeo da pridobije za nove saveznike Češku i Manojlovog brata od strica Andronika Komnina, vizantijskog namesnika Beograda i Braničeva, koji se nadao da uz ugarsku pomoć preuzme carsku krunu u Vizantiji. Andronik je obećao Gezi Beograd, Braničevo i Niš, a on bi mu za nauzvrat pomogao da svrgne Manojla. Geza je iskoristio vizantijski-normanski rat i sa vojskom stigao do Braničeva. Manojlo je saznao za Andronikovu izdaju i bacio ga u tamnicu, a kad je Geza doznao da stiže vizantijska vojska počeo je da se povlači. Vizantijska vojska je napala Ugarsku i pretrpela težak poraz, pri čemu je poginuo Boris, jedan od pretendenta na ugarsko presto. Geza i Manojlo su najposle 1153. sklopili mir na pet godina. Dunav i Sava su ostale granice između Ugarske i Vizantije, dok je Raška pala ponovo pod vizantijsku vrhovnu vlast.

Epilog[uredi | uredi izvor]

Geza II je iz braka sa kijevskom kneginjom Jevrosimom imao tri sina, Stefana, Belu i Gezu. Umro je 31. maja 1162, a nasledio ga je sin Stefan III.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Bela I
 
 
 
 
 
 
 
8. Geza I
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Ričeza Poljska
 
 
 
 
 
 
 
4. Almoš Ugarski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Bela II
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Izjaslav I Jaroslavič[nije u datom izvoru]
 
 
 
 
 
 
 
10. Svjatopolk II Izjaslavič
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Predslava Kijevska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Geza II
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Uroš I Vukanović
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Jelena Vukanović
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
14. Konstantin Diogen
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Ana Diogenesa
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Jovan Komnin
 
 
 
 
 
 
 
15. Teodora Komnin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Ana Dalasina
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rokai 2002.
  2. ^ Engel 2001, str. 50.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Kralj Ugarske
(1141—1162)