Zeleničje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prirodni rezervat Zeleničje

Zeleničje je šumski predeo ispod planine Ostrozub, u izvorišnom delu Ostrozupske reke, koja se uliva u Rupsku reku, nastanjen lovorvišnjom zvanom „zeleničje“. Predstavlja strogi prirodni rezervat i pod zaštitom je države.[1]

Prirodni rezervat[uredi | uredi izvor]

Šumska zajednica bukve i lovorvišnje

Poznat je po biljnoj zajednici Lauroceraso-Fagetum B. Jov. – zajednica mezijske planinske bukve (Fagus moesiaca Domin, Maly Czecz.) sa lovorvišnjom (Prunus laurocerasus L. var. serbica Panč.)[2] – koja se u narodu ovoga kraja naziva „zeleničje“ ili „zeleniče“. S obzirom na činjenicu da se radi o retkoj biljnoj vrsti u svetu, ovaj predeo, površine 42 hektara, još 1950. godine proglašen je strogim prirodnim rezervatom i stavljen pod zaštitu države.

Ova biljna zajednica je strukturirana tako da u spratu visokog drveća dominira mezijska bukva (Fagus moesiaca), a u spratu visokog žbunja zeleničje (Prunus laurocerasus) i božikovina (Ilex aquifolium).

Zeleničje — zeleniče[uredi | uredi izvor]

Sama biljna vrsta zeleničje (zeleniče ili lovorvišnja - Prunus laurocerasus) prostire se na svega nekoliko hektara, na vlažnom, vrlo hladnom, jako kiselom zemljištu, na proređenim delovima čiste bukove šume, na nadmorskoj visini 1200 – 1300 m, sa godišnjom sumom padavina od oko 1000 mm. Zdraviji i bolji primerci ovog zimzelenog žbunja ili niskog drveća nalaze se uz potok i kraj vode, na severozapadnoj padini planine, dok su oni na proređenim šumskim delovima manji i slabije razvijeni. Dostiže visinu šest do osam metara, cveta krajem maja i početkom juna, a njegove plodove mahom raznesu ptice, pa se uglavnom razmnožava putem korena, vegetativno.

Lovorvišnja u cvetu u niškom parku „Sveti Sava“

Pored Ostrozuba, zeleničja ima na Kavkazu, Zakavkazju, u Iranu, Maloj Aziji, na Peloponezu i u Bugarskoj (centralna i istočna Stara planina i Strandža planina).

U drugom spratu drveća i spratu žbunova, pored zeleničja, javljaju se još i obična breza (Betula verrucosa), leska (Corylus avellana), jasika (Populus tremula), iva (Salix caprea), jarebika (Sorbus aucuparia) i druge vrste. Sprat prizemne flore je slabo razvijen i siromašan.

Prema Crvenoj knjizi flore Srbije zeleničje je kategorisano kao krajnje ugrožen takson u Srbiji (CR-Srb B1+2c) i nije uvršten u evropsku i svetsku crvenu listu flore. Vrsta je u Rumuniji u kategoriji ranjivog (VU) taksona (BOSCAIU et al. 1994:50).

Predistorija[uredi | uredi izvor]

Lovorvišnja u jednom crnotravskom dvorištu
Lovorvišnja oko spomenika u Crnoj Travi

Postoji čitava predistorija u saznavanju karakteristika zeleničja. Ovu biljnu vrstu su meštani sela Ostrozuba 1886. godine pokazali Josifu Pančiću, poznatom botaničaru i prvom predsednika SANU, koji je, istražujući prostore istočne Srbije, boravio na Vlasini i u ovom kraju. On ga je prvi naučno i opisao, pa je njegovo ime ušlo u naziv biljke. Zadugo se mislilo da ne cveta, da se razmnožava samo vegetativno, sve dok Emilija Ilić nije 1951. godine pronašla dva presađena primerka zeleničja u fazi cvetanja u selu Gornja Lopušnja, udaljenom 19 km od Ostrozuba, na znatno nižoj nadmorskoj visini, oko 700 m. No, bez obzira na to, i dalje je preovladavalo mišljenje da zeleničje ne cveta na svom prirodnom staništu. To je trajalo sve do maja 1983. godine, kada je, obilazeći Ostrozub, sa svojim studenatima, profesor Novica Ranđelović uočio prisustvo većeg broja jedinki zeleničja u punom cvetu. Tako je zabluda duga skoro jedan vek razrešena.

S obzirom na to da je zimzelena lepa ukrasna biljka, zeleničje su mnogi preneli u gradove i presadili u svoja dvorišta, a ima ga danas i u parkovima i botaničkim baštama.

Pored zeleničja, pod zaštitu države stavljena je i trava rosulja (Drosera rotundifolia L.), koja raste na tresavama, a ima je na rubnom području Ostrozuba, na Vlasini i u ataru naselja Mlačište.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Amidžić, L., Belij, S., Krasulja, S. (2011): Zeleničje. Zaštićena prirodna dobra Srbije. Drugo izdanje. Beograd
  2. ^ Prunus laurocerasus L. (zeleniče, lovorvišnja) - ugroženi relikt na Balkanskom poluostrvu, Agencija za zaštitu životne sredine - pristupljeno 16. 4. 2016.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • 1. Pančić, J. (1887): Der Kirschlober im Sud-Osten von Serbien. - Konglich-serbische Staatsbuchdruckerei, Beograd
  • 2. Adamović, L. (1908): Flora jugoistočne Srbije. - Rad Jugoslovenske Akademije Znanosti i Umjetnosti 175, Matematičko-prirodoslovni razred 44: 153-214.
  • 3. Adamović, L. (1909): Die Vegetationsverhaltnisse der Balkanlander (Mosische Lander) umfassend Serbien, Altserbien, Bulgarien, Pstrumelien, Nordthrakien und Nordmazedonien. In: Engler, A., Drude, O. (Eds): Die Vegetation der Erde 11: 1-567. - Wilhelm Engelmann, Liepzig.
  • 4. Ilić, E. (1951): Prilog poznavanju ekologije Prunus laurocerasus L. na Ostrozubu u Srbiji. - Srpska akademija nauka, Zbornik radova 11, Institut za ekologiju i biogeografiju 2: 253-258.
  • 5. Jovanović, B.(1967): Fitocenoza sa zeleničetom na Ostrozubu (Lauroceraso-Fagetum). - U: Josifović, M (ed.), Pančićev zbornik u spomen 150. godišnjice njegovog rođenja, 127-137, SANU, Odeljenje Prirodno-Matematičkih nauka, Beograd
  • 6. Jovanović, B., Atanacković, B. (1973): Vegetacijska karta sa ekološko-fitocenološkom analizom (komentarom) područja „Kruševac1". - Institut za biološka istraživanja „Siniša Stanković“, 1 list karte veličine 58.3 x 47.6cm u razmeri 1:50000; komentar karte 15 listova.
  • 7. Ranđelović, N., Martinović, Z., Sotirov, S., Jovanović, V., Ružić, M., Stamenković, V., Hill, D. A., Krivošej, Z., Ranđelović, V. (1983): Prunus laurocerasus L. na Ostrozubu cveta. - Glasnik prirodnjačkog muzeja u Beogradu B38: 73-80.
  • 8. Mišić, V., Popović, M. Čolić, D. (1984): Varijabilitet i ekologija zeleničeta (Prunus laurocerasus L.) na Ostrozubu (Istočna Srbija). - Zaštita prirode 37: 49-79.
  • 9. Jovanović, B.(1985): Dendrologija. - Šumarski fakultet. Beograd.
  • 10. Stamenković V. (1985): Flora donjeg toka Vlasine i njene pritoke Lužnice u jugoistočnoj Srbiji sa biljnogeografskom analizom, Leskovački zbornik XXV, Leskovac.
  • 11. Purić-Daskalović, O. (1992): Utvrđivanje varijabilnosti lovorvišnje (Prunus laurocerasus L.) na osnovu izozimskog polimorfizma peroksidaza. - Glasnik šumarskog fakulteta (Beograd) A74(2):509-517.
  • 12. Mišić, V. (1997): Red šuma bukve Fagetalia sylvaticae Pawl. 1928. U: Sarić, M. (ed.): Vegetacija Srbije II1. - SANU, Beograd.
  • 13. Jovanović, B. (1999): Prunus laurocerasus L. -U: Stevanović, V. (ed.): Crvena knjiga flore Srbije 1, 343-355. - Ministarstvo za životnu sredinu Republike Srbije, Biološki fakultet Univerziteta u Beogradu, Zavod za zaštitu prirode Republike Srbije.
  • 14. V. Stamenković, N. Ranđelović (2006): Florističke retkosti u okolini Vlasotinca, Vlasotinački zbornik, 2: 359 - 366.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]