Lekovite biljke
Lekovite biljke (u literaturi se može sresti i termin medicinske biljke) se koriste u zvaničnoj ili narodnoj medicini za lečenje bolesti ili očuvanje zdravlja ljudi. Danas se koristi oko 10.000 vrsta biljaka i posvećuje im se velika pažnja upravo u cilju pronalaženja boljih lekova koji bi po organizam čoveka bili što je moguće manje štetni.
Mnoge farmakopeje u svetu koriste biljke za dobijanje lekova (u Rusiji se oko 170 vrsta biljaka koristi u te svrhe) jer su bogate sadržajem alkaloida, glikozida, smole, etarskih ulja i dr. Nauka koja se bavi izučavanjem lekovitog bilja, odnosno drogama biološkog porekla naziva se farmakognozija.
Istorija upotrebe biljaka u lečenju tesno je povezana sa istorijom i razvojem ljudskog društva. Najstariji pisani dokumenti potiču iz Kine 3000 godina p. n. e. kada se znalo za više od stotinu lekovitih biljaka među kojima se neke i danas koriste, kao npr. rabarbara (Rheum ssp.) i cimet. Godina 1806. obeležena je zaslugom nemačkog apotekara Fridriha Vilhelma Sertinera (nem. Friedrich Wilhelm Sertürner 1783—1841), koji je prvi izolovao morfin iz opijuma, kao početak stručne farmakognozije.
Taksonomija[uredi | uredi izvor]
U botanici, mnoge lekovite biljke nose officinalis ili officinale kao drugi deo naučnog imena. Officinalis je srednjovekovna latinska reč koja označava organizme, uglavnom biljke, koje se koriste u medicini i kuvanju. Reč officinalis doslovno znači „koji pripada apoteci manastira” (lat. officīna), gde su se čuvali lekovi i ostale medicinske potrepštine.[1] Sama reč officīna je nastala skraćivanjem reči opificīna, koja potiče od opifex (gen. opificis), što znači radnik, stvaralac, činilac (od lat. opus — „rad” i nastavka -fex, -ficis — onaj koji čini, dalje od facere — čini, radi).[2] Najstarija manastirska apoteka u svetu je Officina Profumo- Farmaceutica di Santa Maria Novella[3]u Firenci (Italija), koju su 1221. godine osnovali dominikanci.
Kada je Line kreirao binomni sistem nomenklature, u prvom izdanju svog dela Systema Naturae 1735. godine, koristio je officinalis za biljke, i poneke životinje, koje su imale poznatu medicinsku, kulinarsku i drugu upotrebu.[4]
Razvoj fitoterapije u Srbiji[uredi | uredi izvor]
Prvi pisani dokumenti o upotrebi biljaka u lečenju, fitoterapiji, sadržani su u manastirskim kodeksima Hodoškom (XIV vek) i Hilandarski (XV i XVI vek).
U XVIII veku Zaharije Stefanović Orfelin u svom delu Veliki srpski travnik 1783. g. opisao je na desetine biljaka i način njihove upotrebe. Vuk Stefanović Karadžić je 1818. g. u Srpskom rječniku objavio veliki broj podataka o upotrebi biljaka u narodnoj medicini.
U XIX veku posebno mesto u izučavanju fitoterapije zauzimaju Josif Pančić, svojim delom Botanika(1868) i Sava Petrović koji je napisao prvu knjigu o rasprostranjenju i upotrebi lekovitog bilja kod nas, Lekovito bilje Srbije (1883). U isto vreme Vladan Đorđević objavljuje Narodna medicina u Srba i Vasa Pelagić priručnik Stvarni narodni učitelj. Ova dela su dosta pomogla popularisanju upotrebe lekovitog bilja.
Početkom XX veka počinje i novo poglavlje u razvoju fitoterapije obeleženo radom Jovana Tucakova (1905—1978) i njegovih saradnika, učenika i sledbenika. Višegodišnji rad u prikupljanju podataka o rasprostranjenju lekovitih biljaka, njihovoj upotrebi u narodnoj medicini kao i laboratorijska ispitivanja njihovih sastojaka postavili su temelje naše fitoterapije. Među mnogobrojnim naučnim i stručnim radovima izdvajaju se Farmakognozija (1948) i Lečenje biljem (1971). Ovaj vrsni naučnik je osnivač Instituta za proučavanje lekovitog bilja Josif Pančić u Beogradu.
Podela lekovitog bilja[uredi | uredi izvor]
Prema farmakološkom dejstvu lekovite biljke je moguće podeliti u dve grupe:
- lekovite biljke blagog dejstva, kojima pripada veliki broj biljka koje su u širokoj i skoro svakodnevnoj upotrebi kakve su recimo nana, kamilica, lipa, šipak i dr.
- lekovite biljke jakog delovanja, toksične vrste od kojih se proizvode vrlo jaki otrovi kao npr. morfin, heroin, atropin i dr. i čija je upotreba i rukovanje (skladištenje, izrada preparata i davanje bolesnicima) propisana zakonom o otrovnom bilju.
Prema načinu delovanja na ljudski organizam najčešće se svrstavaju u nekoliko grupa:
- biljke koje deluju na rad srca i krvnih sudova;
- biljke koje deluju nadražujuće na nervni sistem;
- biljke koje umirujuće deluju na nervni sistem;
- biljke za ublažavanje bolova;
- biljke koje regulišu rad sistema za varenje;
- biljke koje olakšavaju iskašljavanje;
- biljke koje ubrzavaju zarastanje rana.
Upotreba lekovitih biljaka[uredi | uredi izvor]
Narodna medicina[uredi | uredi izvor]
Još su stari Sloveni znali za lekovito dejstvo biljaka pa se to iskustvo prenosilo kroz narodno pamćenje sve do danas. Jedna od najpoznatijih biljaka, kojoj su osim lekovitih pripisivana i sveta obeležja, bila je bosiljak.
Zakonske napomene[uredi | uredi izvor]
Nekada češće, danas su mnoge divlje biljke – zahvaljujući i nekontrolisanom branju za upotrebu u farmaceutskoj industriji – u prirodi u nestajanju, zbog čega su zaštićene zakonom (Službeni glasnik Republike Srbije, br. 05/10). Njihovo branje podleže dozvolama koje komercijalni berači treba da traže od Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine.[5]
Sakupljanje i sušenje lekovitog bilja[uredi | uredi izvor]
Da bi sadržaj lekovitih supstanci u biljci bio najveći, neophodno je pridržavati se nekih osnovnih smernica koje važe za najveći broj biljaka:
- cvet (flos)se bere čim biljka počne da cveta, pri čemu ne treba sačekati da se otvori;
- list (folium) bere se pred cvetanje;
- lisni pupoljak (gemma) bere se neotvoren u rano proleće;
- ceo nadzemni deo biljke (herba) bere se u vreme cvetanja biljke;
- plod (fructus) se sakuplja pre nego što potpuno sazri;
- seme (semen) se bere potpuno zrelo;
- podzemni organi (rizom, koren, krtole, lukovice) vade se u jesen ili proleće, a veoma retko u doba cvetanja biljke;
- sakupljanje biljaka treba obavljati po lepom i sunčanom vremenu;
- po završenom branju se odbacuju svi oni delovi biljke koji se ne koriste;
- tokom sušenja biljke se ne izlažu direktno suncu ili visokoj temperaturi već se sušenje obavlja u zasenčenim, promajnim mestima;
- materijal je potrebno češće prevrtati;
- najbolje je sušenje obavljati u posebnim sušarama u kojima su optimalne temperature do 40 °C.
Upotreba lekovitih biljaka u domaćim uslovima[uredi | uredi izvor]
Upotreba biljaka u domaćim uslovima odnosi se na upotrebu samo tzv. lekovitih biljaka blagog dejstva kao što su kamilica, nana, lipa i dr, dok je rad sa lekovitim biljkama jakog farmakološkog dejstva dozvoljen samo stručnim licima i pod posebnim uslovima koji su propisani Zakonom o otrovnom bilju.
U domaćim uslovima od lekovitog bilja mogu se pripremati različiti ekstrakti:
Neka opšta pravila koja treba poštovati[uredi | uredi izvor]
- nikada ne treba odjednom uzimati veće količine lekovitog bilja jer tada može više da štete nego da koriste;
- pri prvom uzimanju određene biljke treba početi sa malom količinom da bi se ispitala alergijska reakcija organizma;
- pri sakupljanju biljaka iz prirode treba biti izuzetno obazriv i sakupljati samo one biljke za koje smo sigurni da ih dobro poznajemo;
- radi izbegavanja efekta navikavanja treba s vremena na vreme izvršiti zamenu pojedinih komponenti biljnih mešavina; najsigurnije je da promenu recepture izvrši farmaceut;
- izradu složenijih biljnih preparata, pogotovo onih koji sadrže toksične biljke, treba ostaviti stručnjacima;
- čajeve ne zaslađivati, a ako je to baš neophodno onda koristiti med ili javorov sirup; med se stavlja samo u prohlađen čaj (40—45 °C) jer se na višoj temperaturi razgrađuje tako da ostanu samo šećeri;
- kod izbora biljaka ne treba eksperimentisati već treba koristiti ono lekovito bilje koje dokazano odgovara datoj bolesti;
- temperatura vode kojom se preliva biljka bogata vitaminom C (npr. šipak) ne bi smela da pređe 50 °C jer se na višoj temperaturi ovaj vitamin razgrađuje;
- treba izbegavati uzimanje odjednom veće količine lekovitog bilja jer ono tada može biti štetno;
- zbog moguće alergijske reakcije najpre treba probati malu količinu biljaka;
- ako se biljke pripremaju i koriste prema uputstvu onda nemaju propratnih štetnih delovanja kao što to imaju lekovi.
Samonikle lekovite biljke Srbije[uredi | uredi izvor]
Biodiverzitetu se poslednjih godina u Srbiji poklanja velika pažnja o čemu svedoče dva značajna dela Biodiverzitet – suština i značaj (1995) biologa, ekologa i istaknutog naučnog radnika profesora Milorada Jankovića i monografija Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu Biodiverzitet Jugoslavije sa pregledom vrsta od međunarodnog značaja (1995) u redakciji profesora Vladimira Stevanovića i Vojislava Vasića i učešće još 40 poznatih stručnjaka.
Ova dela su se samo dotakla problema diverziteta flore lekovitih biljaka, koji je, iako od neprocenjive važnosti, u Srbiji malo proučavan. Ova problematika obrađena je u jako malom broju radova, među kojima svakako treba istaći dve studije profesora Radiše Jančića (1985, 1997) koje se bave biodiverzitetskim proučavanjem vrsta roda Mentha u Srbiji, kao i rad profesora Petra Marina (1997) o fitohemijskim osobinama roda Mentha.
Problematika branja, naročito nekontrolisanog u komercijalne svrhe, zatim branja biljaka na zaštićenim područjima i u Nacionalnim parkovima je stari i neregulisani problem u Srbiji. Korak ka rešenju je Pravilnik, koji je donela vlada Srbije 2010. koji je objavljen u „Službenom glasniku RS”, broj 36/09. Branje i distribucija lekovitog bilja danas je regulisano zakonom, a definisano Pravilnikom o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva: Prilog II – komercijalne vrste.[6]
Odabrane vrste[uredi | uredi izvor]
- Althaea officinalis (beli slez)
- Anchusa officinalis (volujak)
- Asparagus officinalis (špargla)
- Avicennia officinalis (indijska mangrova)
- Bistorta officinalis (srčenjak)
- Borago officinalis (borač)
- Buddleja officinalis (budleja)
- Calendula officinalis (neven)
- Cinchona officinalis (žuti kininovac)
- Cochlearia officinalis (kašikara)
- Corallina officinalis (krečnjačka crvena morska alga)
- Cornus officinalis (japanski dren)
- Cyathula officinalis
- Cynoglossum officinale (pasji jezik)
- Euphrasia officinalis (vidac)
- Fumaria officinalis (dimnjača)
- Galega officinalis (ždraljevina)
- Gratiola officinalis (dubčac, proljevak)
- Guaiacum officinale (gvajak)
- Hyssopus officinalis (miloduh)
- Jasminum officinale (jasmin)
- Laricifomes officinalis (sprašena gljiva)
- Levisticum officinale (selen)
- Lithospermum officinale (vrapčije seme)
- Magnolia officinalis (lekovita magnolija)
- Melilotus officinalis (žuti kokotac)
- Melissa officinalis (matičnjak)
- Morinda officinalis (indijski dud)
- Nasturtium officinale (potočarka)
- Paeonia officinalis (obični božur)
- Parietaria officinalis (lekovita crkvina)
- Pulmonaria officinalis (plućnjak)
- Rheum officinale (rabarbara)
- Rosa gallica officinalis (apotekarska ruža)
- Rosmarinus officinalis (ruzmarin)
- Salvia officinalis (žalfija)
- Sanguisorba officinalis (jarčija trava)
- Saponaria officinalis (sapunjača)
- Scindapsus officinalis
- Sepia officinalis (obična sipa)
- Sisymbrium officinale (strizuša)
- Spongia officinalis (pravi morski sunđer)
- Stachys officinalis (ranilist)
- Styrax officinalis (divuza)
- Symphytum officinale (gavez)
- Taraxacum officinale (maslačak)
- Valeriana officinalis (macina trava)
- Verbena officinalis (ljutovnica)
- Veronica officinalis (čestoglavica)
- Zingiber officinale (đumbir)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Stearn, William T. (2004). Botanical Latin (na jeziku: engleski). Timber Press. str. 456. ISBN 0-88192-627-2.
- ^ „officinalis”. Online Etymology Dictionary (na jeziku: engleski).
- ^ „Officina Profumo-Farmaceutica di Santa Maria Novella Since 1221”. Officina Profumo-Farmaceutica di Santa Maria Novella (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-05-17.
- ^ Pearn, J. (2010). On officinalis the names of plants as one enduring history of therapeutic medicine (na jeziku: engleski). Vesalius.
- ^ „Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine”. Arhivirano iz originala 18. 03. 2017. g. Pristupljeno 23. 03. 2017.
- ^ „Dozvole za sakupljanje/izlov strogo zaštićenih i zaštićenih vrsta”. Arhivirano iz originala 23. 3. 2017. g. Pristupljeno 23. 3. 2017.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Gostuški, R: Lečenje lekovitim biljem, Narodna knjiga, Beograd, 1979.
- Grlić, Lj: Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, August Cesarec, Zagreb, 1986.
- Djuk, A, Dž: Zelena apoteka, Politika, Beograd, 2005.
- Jančić, R: Lekovite biljke sa ključem za određivanje, Naučna knjiga, Beograd, 1990.
- Jančić, R: Botanika farmaceutika, Službeni list SCG, Beograd, 2004.
- Jančić, R: Sto naših najpoznatijih lekovitih biljaka, Naučna knjiga, Beograd, 1988.
- Kojić, M, Stamenković, V, Jovanović, D: Lekovite biljke jugoistočne Srbije, ZUNS, Beograd 1998.
- Lakušić, D: Vodič kroz floru nacionalnog parka Kopaonik, JP Nacionalni park Kopaonik, Kopaonik, 1995.
- Marin, P, Tatić, B: Etimološki rečnik, NNK Internacional, Beograd, 2004.
- Mindel, E: Vitaminska biblija, FaMilet, 1997.
- Mišić Lj, Lakušić R: Livadske biljke, ZUNS Sarajevo, ZUNS Beograd, IP Svjetlost, 1990
- Stamenković, V: Naše neškodljive lekovite biljke, Trend, Leskovac
- Tucakov, J: Lečenje biljem, Rad, Beograd, 1984.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
Ovaj članak koristi spoljašnje veze na način koji nije po Vikipedijinim pravilima ili smernicima. |
- BioNet škola
- [1]
- [2]
- [3]
- [4]
- [5]
- LearningHerbs.com
- Herb Research Foundation
- Center for Complementary and Alternative Medicine
- The American Botanical Council
- Medline All Herbs and Supplements
- Herbs Healing
- Herbs by name
- Henriettesherbal.com
- Natural Standard
- Australasian College of Health Sciences
- United Plant Savers
- London Community Herbalists
- Herbological.com
- An overview of medicinal plants from the Science Creative Quarterly
- Longwood Herbal Task Force
- New England Journal of Medicine
- University of Maryland Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. maj 2008)
- Herbal supplements not child's play
- Herbal side effects and warnings Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. mart 2010)
- direct mp3 download