Poljaci u Bosni i Hercegovini
Poljaci su jedna od 17 ustavno priznatih etničkih manjina u Bosni i Hercegovini. Oni su stigli za vrijeme austrougarske vladavine u Bosnu i Hercegovinu i naselili su se uglavnom na sjeveru uže Bosne, donoseći novu tehnologiju i stručnu radnu snagu. Njihova sudbina bila je usko vezana za sudbinu ukrajinske manjine, sa kojom su se pridružili jugoslovenskom otporu nakon invazije Osovine na Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata, bosanski Poljaci su se suočili sa poteškoćama u uspostavljanju svojih prava kao manjine, kao i sa progonom lokalnog stanovništva i preostalih fašističkih kolaboracionista. Ovo je primoralo ogromnu većinu da odgovori na poziv poljske vlade za repatrijaciju. U Bosni i Hercegovini je 1930. godine bilo oko 30.000 Poljaka, dok se njihov broj danas procjenjuje na manje od hiljadu, sa zajednicama u većim gradovima Sarajevu, Banja Luci, Zenici i Mostaru.
Dolazak i integracija
[uredi | uredi izvor]Istorija Poljaka u Bosni počinje za vreme osmanske vladavine, ali značajan priliv dogodio se tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878.[1] Okupatorske vlasti želele su da kolonizuju zemlju politički pouzdanim ljudima, koje su nagrađivale zemljom i beneficijama.[2] Nemci i Mađari nisu smatrani odgovarajućim, dok Hrvati i Srbi nisu bili poželjni. Vlasti su se odlučile za Poljake i Čehe, očekujući da će im slovenski koreni pomoći da se dobro aklimatizuju među Bošnjacima.[1] Službeno poravnanje je trajalo od 1896. do 1906.[3] Poljski doseljenici su bili pretežno etnički rimokatolici zemljoradnici iz Kraljevine Galicije i Lodomerije, krunske zemlje Austrije. Zajedno sa njima došli su i pravoslavni Rusini. Državni službenici, lekari, inženjeri i advokati,[2] svi vođeni očekivanjima brzog napredovanja u karijeri i većih plata,[1] takođe su bili među poljskim doseljenicima.[4] Zemljoradnici su bili naseljeni u ravničarskim krajevima Bosanske Krajine i Posavine, najviše u okolini Prnjavora, Dervente, Gradiške, Banja Luke, Novog Grada i Prijedora. U okolini Prnjavora i Gradiške postojala su sela u kojima su živjeli isključivo Poljaci; Poljaci su inače živjeli u selima sa bosanskim Srbima ili, ređe, u selima sa većinom bosanskih Hrvata.[2] Dvije najveće poljske kolonije u Bosni i Hercegovini, Rakovac (polj. Rakowiec) i Novi Martinac (polj. Nowy Martyniec) kod Prnjavora, nastali su između 1899. i 1901.[3]
Bosanskohercegovački Poljaci su bili cijenjeni pčelari i ostavili su veliki trag u poljoprivredi zemlje, jer su u krajeve koje su naseljavali unosili sintetička đubriva i neprehrambene usjeve.[2][5] Oni su Bosance učili i o stočarstvu. Koloniste je, zauzvrat, domaće stanovništvo naučilo da uzgajaju kukuruz, a druga manjina, Italijani, u vinogradarstvu. Poljaci se nikada nisu integrisali u bosanskohercegovačko društvo i funkcionisali su kao posebna etnička zajednica čak i na područjima gde su imali direktan kontakt sa Bošnjacima, a njihovi odnosi su se sastojali od različitog stepena tolerancije. Bosanski starosjedeoci su negodovali zbog privilegije datih poljskim kolonistima, što je izazvalo mnoge nesuglasice. Ove beneficije su prestale nakon Prvog svjetskog rata, kada se Austrougarska raspala, a Bosna i Hercegovina je inkorporirana u Kraljevinu Jugoslaviju. Neki Poljaci su u to vrijeme željeli da se presele u Poljsku, ali ih je njena vlada odbila.[3]
Popis iz 1910. godine zabilježio je 10.975 Poljaka koji žive u Bosni i Hercegovini; do 1930. godine Bosna i Hercegovina je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije i brojala je oko 30.000 Poljaka. Godine 1934. poljska spisateljica Marija Dombrovska boravila je neko vrijeme u Bosni i Hercegovini i napisala izvještaj o životu bosanskih Poljaka za vlast Druge Poljske Republike. Ona se fokusirala na njihov ekonomski i politički status, pitanje održavanja njihovog etničkog identiteta i suživota sa starosjedelačkim stanovništvom. Dombrovska je napisala da je čak 80% bilo pod pritiskom da postanu jugoslovenski državljani, što im je oduzelo pravo da se obraćaju poljskim konzulatima i negativno se odrazilo na njihov politički status. S druge strane, napomenula je da bosanski Poljaci uživaju bolje uslove za život od seljana u Poljskoj.[2]
Drugi svjetski rat
[uredi | uredi izvor]Tokom Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je apsorbovana u fašističku marionetsku Nezavisnu Državu Hrvatsku. Njegov režim je organizovao premještanje mnogih bosanskih Poljaka u sela u susjednoj regiji Slavonije kako bi povećao postotak rimokatolika tamo.[2] Bosanski Poljaci su se prilično nevoljko pridružili pokretu otpora koji su predvodili jugoslovenski partizani, verovatno zbog „drugačijeg tretmana Njemaca u Bosni“. Ukrajinci u Bosni i Hercegovini su prihvatili poljsko vođstvo u tom pogledu. Partizani su bili željni da indukuju obje grupe i smatrali su uspjehom kada je broj mobilisanih Poljaka i Ukrajinaca iz okoline Prnjavora porastao na 20. U proljeće 1944. predstavnik poljske vlade u egzilu u Jugoslaviji uticao je na bosanske Poljake da se pridruže partizanima. Potonji su na kraju formirali Inicijativno vijeće Poljaka kako bi pripomogli mobilizaciji i zaobišli predstavnika poljske vlade. Zahvaljujući savjetu i saradnji poljskih seoskih glavara, jugoslovenski partizani su 7. maja 1944. godine osnovali takozvani poljski bataljon, 5. bataljon 14. srednjobosanske udarne brigade[6] Djelovao je na području Teslića, Žepča, Zavidovića i Zenice.[2] Brojeći „skromnih 200 etničko-poljskih vojnika“, bataljon je pomogao mobilizaciju ostalih bosanskih Poljaka[7] i na kraju je oko 3.000 Poljaka učestvovalo u oslobađanju Jugoslavije.[2]
Krajem 1944. Ignac Kunecki je predstavljao Poljake na sjednicama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), koje je nastojalo da obnovi granice Bosne i Hercegovine (ranije podeljene na banovine) i da postane federativna jedinica Jugoslavije. Kunecki je naveo presjedan Druge podele Poljske i njene efekte na njegov narod. ZAVNOBiH je, međutim, odbio njegov zahtev da se Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine „izmeni, tako da se istakne ravnopravnost nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini“, jer je to već uradio ekvivalentna deklaracija AVNOJ-a i zato što je, za razliku od Hrvatske i Vojvodine, „manjine u Bosni i Hercegovini su, po svom broju, beznačajne manjine“. Uprkos uveravanjima da će im se „dati puna sloboda korišćenja maternjeg jezika“, poljski predstavnici su ostali nezadovoljni.[7]
U međuvremenu, Narodna Republika Poljska pozvala je poljsku dijasporu da se vrati i ponovo naseli područja koja su ranije naseljavali Njemci. Više od 15.000 Poljaka doživjelo je kraj Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini. Njihovi predstavnici su 1. jula 1945. održali konferenciju i odlučili za repatrijaciju.[2] Njihovo iseljavanje je ubrzala kampanja terora koju su protiv njih i Ukrajinaca pokrenuli četnici „uz podršku velikog dijela srpskog stanovništva“ koji „nije sa simpatijama gledao na ove manjine“. Hiljade Poljaka i Ukrajinaca proterali su četnički elementi iz svojih domova krajem 1945. i početkom 1946. godine. Nakon posjete poljskog ambasadora Prnjavoru u decembru 1945. godine, osnovana je poljska milicija, koju su podržavale jugoslovenske vlasti, da bi branila manjinu, ali ju je Kunecki kritikovao kao neefikasnu.[7] Posle obavještenja jugoslovenskih vlasti i poljskog poslanstva u Beogradu, poljska delegacija je otišla u Poljsku i opredelila se za Boleslavečku županiju u Donjoj Šleskoj. Naišli su na probleme sa jugoslovenskom vladom kada je ova odbila da im nadoknadi zaostale kuće i zemljište. Jugoslovenska vlada je čak tražila da Poljska plati stoku koju su bosanski Poljaci odveli u Poljsku. Uvređeni i razočarani Poljaci su se direktno obratili predsedniku Vlade Jugoslavije Josipu Brozu Titu. Njihovo prebacivanje iz Bosne i Hercegovine u Poljsku izvršeno je između 28. marta i 2. novembra 1946.[2] Do 1953. godine njihov broj je pao na 1.161, a do 1981. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 609 Poljaka.[7]
Danas
[uredi | uredi izvor]
Bosanski Poljaci koji su emigrirali i njihovi potomci su zadržali određene aspekte bosanske kulture, kao što su određene pjesme i recept za burek. Oni održavaju hor Tomislav-Osiječov, koji povremeno gostuje u Bosni i Hercegovini. 1991. godine u Bosni i Hercegovini je bilo 526 Poljaka. Procjenjuje se da se njihov broj danas kreće od nekoliko stotina do hiljadu. Oni su organizovani u četiri zajednice, smještene u većim gradovima Sarajevu, Banja Luci, Zenici i Mostaru.[2] Neki Poljaci su se asimilirali u bosansku zajednicu i njihova prezimena se još uvijek mogu naći. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini ima 258 osoba koje se izjašnjavaju kao Poljaci.[8]
Značajni pojedinci
[uredi | uredi izvor]Poznati bosanski Poljaci su:[2][9]
- Leopold Gluk, osnivač centra za liječenje gube i šef osoblja sarajevske bolnice
- Bernard Zauderer, osnivač prve bolnice u Travniku
- Teodora Krajevska, prvi ginekolog u Tuzli, pionir u istraživanju osteomalacije
- Justin Karlinski, glavni sanitarni inspektor i jedan od najbogatijih poljskih lekara u Bosni i Hercegovini
- Vładisłav Lam, rođen u Konjicu, slikar, grafički dizajner i likovni kritičar
- Viktor Jankievic, advokat u Tuzli i član Sabora Bosne u Sarajevu
- Ivica Osim, bosanski fudbalski menadžer
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b v Lis, Tomasz. „Sylwetki największych Polaków w Bośni” (na jeziku: Polish). Embassy of the Republic of Poland in Sarajevo. Pristupljeno 19. 10. 2015.
- ^ a b v g d đ e ž z i j k Oršolić, Marijan (12. 10. 2015). „Poljaci: Doseljenici u davnu Bosnu”. prometej.ba (na jeziku: Serbo-Croatian). Pristupljeno 15. 10. 2015.Oršolić, Marijan (12 October 2015). "Poljaci: Doseljenici u davnu Bosnu". prometej.ba (in Serbo-Croatian). Retrieved 15 October 2015.
- ^ a b v Bandić, Dušan; Drljača, Dušan (1985). Colonization and life of Polish population in Yugoslav countries from the end of the XIXth to the mid XXth century. 23. Serbian Academy of Sciences and Arts. str. 203.
- ^ Oršolić, Marijan (12. 10. 2015). „Poljaci: Doseljenici u davnu Bosnu”. prometej.ba (na jeziku: Serbo-Croatian). Pristupljeno 15. 10. 2015.
- ^ Bandić, Dušan; Drljača, Dušan (1985). Colonization and life of Polish population in Yugoslav countries from the end of the XIXth to the mid XXth century. 23. Serbian Academy of Sciences and Arts. str. 203.Bandić, Dušan; Drljača, Dušan (1985). Colonization and life of Polish population in Yugoslav countries from the end of the XIXth to the mid XXth century. Vol. 23. Serbian Academy of Sciences and Arts. p. 203.
- ^ Hoare, Marko Attila (2014). Bosnian Muslims in the Second World War: A History. Oxford University Press. str. 342. ISBN 978-0-19936-531-9.
- ^ a b v g Hoare, Marko Attila (2014). Bosnian Muslims in the Second World War: A History. Oxford University Press. str. 342. ISBN 978-0-19936-531-9.Hoare, Marko Attila (2014). Bosnian Muslims in the Second World War: A History. Oxford University Press. p. 342. ISBN 978-0-19936-531-9.
- ^ „2013 Population census” (na jeziku: Bosnian, Croatian, srpski i engleski). Statistical agency of Bosnia and Herzegovina. Pristupljeno 29. 4. 2017.
- ^ „Poznati Poljaci u BiH” (na jeziku: Serbo-Croatian). Embassy of the Republic of Poland in Sarajevo. Pristupljeno 15. 10. 2015.