Presijan II
Presijan II | |
---|---|
![]() Minijatura Jovana Skilice | |
Lični podaci | |
Datum rođenja | oko 996/7. |
Mesto rođenja | Ohrid?, Bugarska |
Datum smrti | 1060./1. |
Mesto smrti | Mihalovce, Kraljevina Ugarska |
Porodica | |
Supružnik | nepoznato |
Roditelji | Jovan Vladislav Marija Bugarska |
Dinastija | Komitopuli |
Car Bugarske | |
Period | 1018. |
Prethodnik | Jovan Vladislav |
Naslednik | Petar Deljan |
Presijan II (Prusijan II; bug. Пресиян II) je bio poslednji car Prvog bugarskog carstva. Vladao je 1018. godine.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Presijan je bio najstariji sin Jovana Vladislava i Marije Bugarske[1]. Rođen je oko 996. godine. Otac mu je poginuo prilikom opsade Drača (1018) u ratu protiv vizantijskog cara Vasilija II. Nakon predaje Ohrida, pojedini pripadnici plemstva i ostaci bugarske vojske proglasili su Presijana za naslednika Jovana Vladislava. Presijan se, zajedno sa braćom Aronom i Alusijanom povukao na planinu Tomor gde je još neko vreme pružao otpor Vizantincima[2]. Pored Arona i Alusijana, Presijan je imao još dvojicu braće (Trajana i Radomira) i sestru Katarinu koja se kasnije udala za cara Isaka Komnina. Uvidevši da je dalji otpor besmislen, Presijan i njegovi ljudi predali su se Vizantincima. Odvedeni su u Carigrad. Kao i njegova braća, i Presijan je integrisan u redove vizantijskog plemstva. Nosio je titulu magistra. Tokom kasnih 1020—ih, Presijan je učestvovao u zaveri protiv vizantijskog cara Konstantina VIII. Iz egzila se vratio po dolasku Romana III Argira na vlast (1029). Ni novom caru nije bio veran već se nameravao oženiti Teodorom, ćerkom Konstantina VIII, i tako uzurpirati presto. Zavera je otkrivena, a Presijan je oslepljen i nateran da prihvati monaški zavet, dok se i Teodora morala zamonašiti i povući u manastir (1030)[3]. Presijanova dalja sudbina nije poznata, ali je na grobu u Mihalovcima (Slovačka) u tadašnjoj Ugarskoj 1978. godine pronađen natpis „princ Presijan” što sugeriše da je Presijan pre smrti (1060/1) emigrirao u Ugarsku[4].
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ostrogorski, Georgije (1969). Istorija Vizantije. Beograd: Prosveta.
- Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom 3, Naučno delo, Beograd (1966)
- Fine, John V. A. (1991) [1983]. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.