Al Andaluz

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Al Andaluz je arapsko ime za delove Iberijskog poluostrva pod vlašću muslimana ili Mavara u razdoblju od 711. do 1492. godine. Ovaj pojam nije istoznačan današnjoj oblasti Andaluziji.

Muslimani, hrišćani i Jevreji živeli su osam vekova pod arapskom vlašću. Način života osvajača, osobena poetska književnost, kultura i i običaji ušli su u živote španskog stanovništva. Hrišćani koji su prihvatili ovakav način života, kulturu i običaje, nazivali su se „mosarapima“. Muslimani, Jevreji i hrišćani imali su relativno mirne odnose, a stapanje triju kultura ostavilo je svoj trag i nakon Rekonkiste.

Književnost Al Andaluza[uredi | uredi izvor]

Osnovne odlike[uredi | uredi izvor]

Pored velikog arapskog uticaja na kulturu, promene je pretrpela i književnost Španije. Arapska lirska poezija bila je veoma razvijena na teritoriji Al – Andaluza, a svoj procvat doživljava od X veka (proglašenja Halifata). Invazija Muslimana doprinela je poboljšanju pismenosti stanovništva, dok je jedna od glavnih odlika mešanje hrišćanske, muslimanske i jevrejske književnosti.

Kada su Arapi zauzeli teritoriju, oni su pružali gotovo potpunu slobodu tamošnjem stanovništvu. Hrišćani su se služili latinskim, Jevreji hebrejskim, a muslimani arapskim. Naziv koji određuje hrišćane na Iberijskom poluostrvu koji su prihvatili običaje i kulturu imperatora, ujedno je i naziv dijalekta muslimanskog naroda – mosarapski (šp. mozárabe). Mosarapski potiče iz latinskog jezika i nikada nije prerastao u jezik. Sintaksička i morfološka struktura mosarapskog ličile su na romanski jezik, dok je po leksičkoj strukturi podsećao na arapski jer su dominirali arabizmi.

U X i XI veku centri arapske političke i duhovne moći bili su Kordoba i Sevilja. U raskošnim palatama ovih gradova poezija je predstavljala jedan od načina zabave istočnjačkih kraljeva i prinčeva. Uporedo sa umetničkom lirikom, postojalo je i usmeno prenošenje lirike. Teme u umetničkoj lirici bile su raznovrsne: religiozne, ljubavne, ratne, političke, istorijske i elegične. Najomiljenija metrička forma bila je kasida (šp. qasida),[1] tj. muslimanska verska pesma. Nju su činili dugi stihovi, sa jednom, nepromenljivom rimom. Za razliku od prefinjene, učene poezije, narodna lirika se odlikovala jednostavnošću. Njome se iskazivao svakodnevni način života raznovrsnih staleža i raznojezičkog stanovništva, što je od velike koristi za sve koji žele da saznaju o kulturi, običajima i životu stanovništva Al – Andaluza.

Muvašaha[uredi | uredi izvor]

Pored arapskih pesnika postojali su i pesnici koji su u poeziju uneli osobenosti sredine, te se oni nazivaju arapsko – andaluzijskim pesnicima. Arapsko – andaluzijski pesnici hteli su da u svojim delima sjedine elemente romanske i arapske kulture. Njihove glavne teme bile su takođe svakodnevni život stanovnika Al – Andaluza (muslimana, hrišćana i Jevreja). Među najznačajnije arapsko – andaluzijske pesnike ubraja se Mukadam ben Muafa (arap. Mucaddam ben Muafa), sa nadimkom Slepi (šp. El Ciego), rođen u Kabri (šp. Cabra), južno od Kordobe, koji je živeo krajem IX i u prvoj polovini X veka. (spanska knjizevnost ) On je stvorio muvašahu. Osobena pesnička podvrsta muvašaha (šp. moaxaja) pisana na arapskom ili hebrejskom jeziku uključuje na kraju, u završnim stihovima, jednu harću (šp. jarcha) ili pesmicu narodnog karaktera, kompovanu iz nekoliko kraćih stihova na mosarapskom jeziku.[2] Muvašaha se sastoji od kratkih stihova: estribilja (šp. estribillo), vuelte i mudanse (šp. mudanza). Postoje dva estribilja, jedan vuelte i tri mudanse, koji ima drugačiju rimu u odnosu na estribiljo i vuelte, ali između sebe istovetnu. Muvašaha je bila pisana na književnom arapskom jeziku i predstavlja “hibridnu” pesničku vrstu.[1]

Sehel[uredi | uredi izvor]

Pored muvašahe, stvara se još jedna nova pesnička forma, sehel (šp. zéjel). Sehel potiče od muvašahe, pisan je na govornom arapskom jeziku sa primesama romanskih elemenata.[1] On je postao veoma popularan i bio je namenjen pevanju u horu.

Harća[uredi | uredi izvor]

Harća (šp. Jarcha) predstavlja kratku strofu od dva, tri, četiri stiha, a retko više stihova. Napisana je na romanskom jeziku, tj. na mosarapskom dijalektu. Samuel Mikloš Štern (šp. Samuel Miklos Stern), čuveni hebrejista, proučavao je jevrejske rukopise u jednoj sinagogi u Kairu, i tako otkrio izvestan broj jevrejskih muvašaha, koje su na kraju sadržale harće. On je svoje otkriće objavio u časopisu Al – Andaluz. Nakon njegovog okrića, za harće su počeli da se interesuju mnogi španski književnici, među kojima je poznat španski orijentalista Emilio Garsija Gomes (šp. Emilio García Gómez).[1] On je dešifrovao i objavio čitav niz arapskih muvašaha sa romanskim završetkom na kraju. Najčešće teme harći su: tuga, čežnja, čekanje, nespokojstvo, žudnja za dragim. Sadržinu predstavljaju ljubavna osećanja devojke koja govori u prvom licu obraćajuči se majci, sestri, drugarici ili nekom drugoj bliskoj ženskoj osobi. Odlikuje ih jednostavan stil, tako da se smatra da harće potiču iz romanske tradicije sačuvane u arapskoj sredini. Harće i muvašahe su od velikog značaja ne samo za proučavanje početka lirske poezije u Španiji, već su bitne i za lirsku poeziju u drugim romanskim zemljama, poput Francuske. One pomeraju početak srednjovekovne španske književnosti za čitav jedan vek unazad, kao i nastanak lirike na romanskim jezicima. Estetička vrednost harći je nezamenjiva i one predstavljaju dragocene podatke o prvim zapisima tradicionalnih pesničkih formi prenošenih usmenim putem.

Pesnici[uredi | uredi izvor]

Prava gradska poezija rodila se sa Ibn Džeradžom al - Kastalijem, Saidom od Bagdada, ar - Remadijem. Od kraja halifske epohe, stvorila se književna grupa koja je, aristokratska po poreklu, ali revolucionarna po nameri, bila neprijateljski nastrojena prema osobenoj pesničkoj podrvsti muvašahi, smatrajući je previše popularnom. Kolovođa te škole bio je Ibn Šuheid, koji je, delimično, razvio svoje ideje u proznom delu. Ibn Hazm je jedna od najznačajnijih intelektualnih ličnosti španskog islama. Njegovo delo bez sumnje pripada arapskim proznim delima, kao što su Kalila i Dimna, Hiljadu i jedna noć, itd., koja su imala uticaj na Evropu.[3] Jedan tih uticaja sigurno je bilo i delo Knjiga o dobroj ljubavi šp. (Libro de buen amor), Huana Ruisa, arhiprezvitera iz Ite, šp. (Juan Ruiz, el Arcipreste de Hita), u kom se može naći sličnost sa delom Ibn Hazma (lik Don Huana šp. (Don Juan) koji verovatno potiče iz interpretacije jednog odlomka iz 21. poglavlja Golubičine ogrlice, gde Ibn Hazm opisuje neodoljiv i promenljiv ljubavni nagon Amira). Za Ibn Hazma, ljubav nije samo sila koja povezuje različite stepene bitaka, već je ljudska emocija i strast, o čemu svedoči podnaslov Golubičinog đerdana – O ljubavi i zaljubljenima.[4] Pesnik-lutalica Ibn Kuzman iz Kordobe odigrao je važnu ulogu jer je stvorio zadžal, tj. iz ruku improvizatora ga podigao na rang literarnog oblika; najistaknutiji je predstavnik andaluzijskog pučkog pesništva. Uprkos svom dijalekatskom obliku, njegovi su stihovi prilično bliski klasičnoj poeziji, a njegova dela najčešće sadrže po jednu ljubavnu pesmu i po jedan hvalospev. Delo Ibn Kuzmana predstavlja veliki korak ka novom pojmu poezije; njegovo delo preživelo je samo u jednom palestinskom rukopisu.

Kultura Al Andaluza[uredi | uredi izvor]

Osnovne odlike[uredi | uredi izvor]

Mnoštvo plemena, religija i rasa koegzistiralo je u Al Andaluzu, doprinoseći zajedno njegovom intelektualnom prosperitetu. Pismenost je u ovom delu Španije bila daleko više rasprostranjena nego kod mnogih drugih naroda na Zapadu u to vreme. Iako je postojalo jasno rivalstvo imeđu dveju dinastija, Omeja i Abasida, sloboda putovanja između dva halifata bila je dozvoljena, čime je potpomognuto širenje novih ideja, inovacija i kulture tokom vremena u Španiji.[5]

Prisustvo Muslimana na Iberijskom poluostrvu donelo je bitne i značajne promene kako u privrednim delatnostima, tako i u umetnosti. Sa razvitkom trgovinskih puteva i spoljnje trgovine sa drugim islamskim zemljama, ali i sa hrišćanskom Evropom, bitno se razvija i arhitektura, muzika, likovna umetnost i nauka u Španiji. Al Andaluz uspeva da održi veze sa ostatkom muslimanskog sveta, posebno počev od IX veka, što mu je omogućilo da upozna značajne književne, filozofske i naučne tekstove koje su islamski naučnici prikupljali po svetu, posebno u Grčkoj, Indiji i Persiji. Nema sumnje da je islam obeležio čitavu kulturu Al Andaluza. Naučna saznanja, arhitektura, metematika i filozofija cvetaju u Španiji za vreme vladavine Omeja, upravo na osnovu učenja Kurana koji naglašava vrednost znanja. U srednjem veku muslimani su vodeća sila u nauci. Dobar deo svog znanja razvili su sami, ali najveći deo potiče iz tradicije grčke, persijske, indijske i kineske nauke. Muslimani sintetizuju, razvijaju i prenose to znanje na Iberijsko poluostrvo. Dobar deo saznanja o grčkoj nauci bio bi izgubljen za Evropu da nije prenet preko muslimana u Španiju. U oblasti filozofije istakao se Ibn Rusd (1126—1198) poznat po svojim komentarima o Aristotelu. Bio je zaslužan za uvođenje Aristotelove misli u kulturu Zapadne Evrope. Međutim, još značajnija su dostignuća Al Andaluza na polju nauke. Zapadnoevropska, hrišćanska nauka nije bila ni blizu dostignuća naučnika Al Andaluza. Preko ove provincije ušao je u hrišćanski svet sistem brojeva (indijskog porekla). U naučnim disciplima koje se razvijaju u Al Andaluzu tog vremena ističu se matematika i medicina. Poznat je Abulkasis (936—1013) autor izuzetne medicinske i hirurške enciklopedije koja će kasnije biti prevedena na latinski.[2]

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

U arhitekturi muslimanski graditelji su se oslonili na rimsko-vizigotsku tradiciju, ali su uneli i elemente tipične za muslimanski svet: lukove, bogatu ornamentiku zasnovanu na geometrijskim motivima. Najpoznatije ostvarenje muslimanske arhitekture je velika džamija u Kordobi, čija je izgradnja započeta u VIII veku. Značajan je bio i grad-palata Madinat al-Zahra iz vremena Abd-al-Rahmana III, za čiju su izgradnju dovoženi materijali iz raznih zemalja. Ova građevina je potpuno razrušena pre nestanka halifata. Drugi primeri arhitekture Al Andaluza svakako su palata Alfaherija u Saragosi, toranj Hiralde u Sevilji, i iznad svega Alhambra u Granadi, remek-delo muslimanske arhitekture. Alhambra je utvrđenje koje sadrži zvaničnu palatu administrativnim funkcijama, privatnu palatu, rezidenciju vladara i prostrane prostore za odmor. Alhambra se ističe po svojoj ornamentici i položaju nad gradom.[2]

Uticaji Mavra i Jevreja[uredi | uredi izvor]

Osamstogodišnje prisustvo Mavara na Iberijskom poluostrvu nije proteklo u znaku oružanih sukoba, već je, uprkos krizama, proteklo pre svega u znaku koegzistencije tri etničke grupacije: hrišćana, muslimana i Jevreja na teritoriji Al Andaluza. Mosarapi- (šp. mozárabes}, kako se naziva hrišćansko stanovništvo na teritorijama pod mavarskom vlašću, slobodno služe u vojsci mavarskih suverena, rade u upravi, slobodno ispovedaju veru, imaju sopstvene sudije, rukovode se sopstvenim zakonima. Jedino zbog statusa nevernika moraju da plaćaju poseban porez. Govorili su romanskim jezikom, koji je postepeno nestajao potpadanjem pod vlast hrišćanskih kraljevina, i razvijali su kulturu pod uticajem hrišćanske i istočnjačke kulture. Preneli su stanovnicima Severa brojne kulturne elemente sa Istoka, kao što su doprineli širenju gotske kulture. Najbrojniji u Al Andaluzu su hrišćani preobraćeni u islamsku veru-(šp. muladíes}.

Međutim, česti međuplemenski i etnički društveni raskoli i društveno-ekonomski sukobi, suparništvo između andaluzijskih Muslimana, Berbera i mosarapskih hrišćana menjaju tadašnju situaciju u Al Andaluzu. Jevreji Al Andaluza prosperijaju materijalno pod muslimanskom vlašću i važe za politički najtolerantniju etničku gurpaciju. Veoma su lako prihvatili muslimanski političku i kulturnu hegemoniju u Al Andaluzu. Sve do pojave kraljevina taifi oni i ne učestvuju u verskim i društvenim sukobima. Mada su i tu prisutne protivrečnosti. S jedne strane beleže se zaoštravanja i zategnutost u odnosima, dok s druge strane ima i dužih razdoblja društvenog i političkog mira, uzajamne ekonomske i kulturne saradnje. Protivrečna je i činjenica da u razdoblju do X do XII veka, koje se smatra zlatnim dobom jevrejske kulture, u Al Andaluzu istorija beleži najviše nemira. Propadanje taifi, invazija, okupacija i vladavina Almoravida, kao i rastući pritisak hrišćanskih kraljevina na granicama muslimanske države, doveli su Jevreje u nezavidan položaj. Jasno je da je Španija svojim kasnijim potezima ispustila istorijsku šansu da se uzdigne u svetu netrpeljivosti kao moćna imperija kojoj prednost donosi upravo tolerancija i koegzistencija različitih naroda i vera, ali je svakako da su narodi Al Andaluza ostavili neizbrisiv trag u istoriji španske kulture, književnosti, umetnosti i nauke.[2]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Pavlović - Samurović, Ljiljana & Soldatić, Dalibor (1985). Španska književnost. Sarajevo: Svjetlost; Beograd: Nolit.
  2. ^ a b v g Donić & Soldatić 2011.
  3. ^ Montgomery Watt, William (2003). Historia de la España islámica. Madrid: Alianza Editorial.
  4. ^ Hazm, Ibn (1987). Golubičina ogrlica. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
  5. ^ Previte-Orton, C. V. (1971). The shorter Cmbridge medieval history. I. Cambridge at the University Press. str. 377. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]