Drugi čečenski rat
Drugi čečenski rat je započela Rusija 26. avgusta 1999. i u njemu su ruske federalne snage u velikoj meri povratile kontrolu nad separatističkom oblašću Čečenijom.
Drugi čečenski rat je počeo kada je Islamska međunarodna brigada preduzela invaziju na Dagestan. Još jedan uzrok rata bila su podmetanja bombi u ruskim gradovima za koje je Rusija okrivila čečenske separatiste. Ovaj pohod je poništio ishod Prvog čečenskog rata u kom je ova oblast dobila de fakto nezavisnost kao Ičkerija. Iako su ga mnogi smatrali unutrašnjim sukobom u okviru Ruske federacije, rat je k sebi privukao veliki broj mudžahedina iz stranih zemalja.
Na početku rata ruska vojska i proruska čečenska paravojska su se sukobili u otvorenom ratu sa čečenskim separatistima i osvojili čečenski glavni grad Grozni nakon zimske opsade koja je trajala od kraja 1999. do februara naredne godine. Rusija je uvela direktnu upravu nad Čečenijom u maju 2000. Čečenski gerilci širom Severnog Kavkaza su nastavili da nanose Rusima velike gubitke još narednih nekoliko godina, dok su čečenski teroristi izveli nekoliko terorističkih napada u samoj Rusiji.
Pozadina[uredi | uredi izvor]
Čečenska Republika Ičkerija (ČRI) je osnovana 1991. godine neposredno pred raspad Sovjetskog Saveza, kada su čečenski nacionalisti na čelu sa generalom Džoharom Dudajevom svrgnuli komunistički režim tadašnje Čečensko-Inguške Autonomne Sovjetske Republike u okviru Ruske SFSR, te u novembru proglasili nezavisnost, kako od Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika-a, tako i od postsovjetske Rusije kao državnopravne nasljednice RSFSR. Ruska vlada pod predsjednikom Borisom Jeljcinom se tome, osim simbolički, nije nastojala suprotstaviti sve do 1994. godine kada je logistički i obavještajno podržala pro-rusku opoziciju u građanskom ratu protiv Dudajeva; ta je intervencija ubrzo eskalirala u vojnu invaziju, odnosno Prvi čečenski rat. U njemu su Čečeni, uprkos brojčane i tehničke inferiornosti, uspeli Rusima pružiti žestok i dugotrajni otpor te izazvati tako velike gubitke da se protiv rata okrenula i sama ruska javnost, a na kraju i sam Jeljcin u eto 1996. pristao na primirje poznato kao Hasavjurtski sporazum, čije su odredbe uključivale povlačenje ruske vojske sa teritorije ČRI.
Hasvjurtski sporazum je Čečeniju učinio de fakto nezavisnom, s obzirom da je odredio da će se pitanje njenog državnopravnog statusa rešiti "pre 31. decembra 2001. godine". [1] Nekoliko meseci nakon ruskog povlačenja su u februaru 1997. održani predsednički i parlamentarni izbori, čije se rezultate Rusija obavezala priznati. Za mesto predsednika su se borili general Aslan Mashadov, proslavljeni ratni zapovednik, koji je nastojao nastaviti politiku u ratu ubijenog Dudajeva, a prema kome je ČRI trebalo da bude sekularna nacionalna država po uzoru na Tursku i oslonjena na zapadni svet; tome su se, pak, s druge strane, suprotstavljali konzervativni islamisti na čelu sa dotadašnjim v.d. predsjednika Zelimhanom Jandarbijevim, a još više ratni zapovednici poput Šamila Basajeva koji su, pod uticajem dobrovoljaca iz arapskog sveta prihvatili vahabizam te nastojali poratnu Čečeniju oblikovati po striktnom tumačenju islama. Mashadov je pobedio na izborima te je 12. maja 1997. u Moskvi potpisao Rusko-čečenski mirovni sporazum kojim su se obe strane obavezale međusobne odnose regulirati "po načelima međunarodnog prava", a što je sa čečenske strane protumačeno kao rusko implicitno priznanje nezavisnosti.
S druge strane, nezavisnost ČRI nikada nije bilo eksplicitno priznata u svijetu (s izuzetkom Avganistana pod talibanskom vlašću). Mashadovljeva vlada se brzo suočila s ozbiljnim ekonomskim i drugim problemima uzrokovanim ratnim razaranjima, uključujući 40% stanovništva u izbeglištvu. Rusija je, temeljom Moskovskog sporazuma, nastavila finansirati škole, bolnice i drugu javnu infrastrukturu, odnosno isplaćivati penzije građanima ČRI, a takođe se obavezala finansirati i projekte obnovu. Međutim, s obzirom da se i sama Rusija nalazila u ekonomskoj krizi uzrokovanoj postkomunističke tranzicije, isplata tih sredstava je bila neredovita i neadekvatna; kao nadomjestak su se pojavile privatne inicijative ruskih oligarha poput Borisa Berezovskog. Od njih je, međutim, stanovništvo Čečenije imalo malo koristi i veruje se da je završilo u džepovima lokalnih gospodara rata, te poslužilo za pranje novca, podmićivanje i razne oblike organizovanog kriminala. Pobeda u ratu i odlazak ruskog neprijatelja je, pak, okončao dotadašnje jedinstvo među Čečenima, odnosno obnovio tradicionalne razmirice među čečenskim klanovima, koje su dobile i političku i ideološku komponentu. Deo čečenskih ratnih vođa, poput Salmana Radujeva, pak, nikada nisu prihvatili mir sa Rusijom, odnosno insistirali su na nastavku sukoba.
Pogoršanju situacije u Čečeniji je, s vremenom, doprinelo i to što se veliki deo stanovništva, suočen s potpunim kolapsom ekonomije, okrenuo kriminalu kao tradicionalnom sredstvu za rešavanje egzistencijalnih pitanja. Osim krađe i krijumčarenja nafte, posebno su popularne postale otmice u svrhu naplaćivanja otkupnine, a čije su žrtve, osim Čečena, postajali i drugi ruski državljani, pa i strani humanitarni aktivisti, diplomate te stručnjaci koje je Mashadov pozvao kako bi mu pomogli u obnovi zemlje. Najpoznatiji i najkontroverzniji takav slučaj je bila otmica inženjera Grendžer telekoma u jesen 1998. godine, koja je završila pogubljenjem talaca video-kamerom i na duži rok zaustavilo planove o zapadnim investicijama. Čečenija je s vremenom počela tonuti y haos i anarhiju. [2] Mashadovljevi pokušaji da svojim autoritetom zavede red i mir, koji su uključivali proglašenje vanrednog stanja 22. juna 1998. godine, nisu urodili plodom; Mashadova su radikali i vahabiti optuživali za "mekani" stav prema Rusiji, a pod njihovim pritiskom je u novembru 1998. godine preimenovao državu u Islamsku Republiku Ičkeriju i službeno uveo šerijatsko pravo.
Međutim, ni ti ustupci nisu sprečili da se Mashadovljeva vlast ograniči na područje Groznog, dok su ostatak zemlje kontrolisali lokalni gospodari rata i njihove milicije, od kojih su neke podržavale, a neke, poput onih pod vodstvom Sulima Jandarbijeva, bile u otvorenom sukobu sa vahabitima. Nasilje u Čečeniji je novu eskalaciju dobilo 5. marta 1999. kada su na aerodromu Grozni nepoznati napadači oteli Genadija Špiguna, službenog predstavnika ruskog Ministarstva unutrašnjih poslova u Čečeniji. Prema svedočenju Sergeja Stepašina, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, upravo je taj događaj podstakao Jeljcinovu vladu da počne planirati novu invaziju.[3]
Invazija Dagestana[uredi | uredi izvor]
Zbog antiruskog stava vlade, hiljade pro-rusko orijentisanih osoba moralo je da napusti Čečeniju kako bi se zaštitilo od diskriminacije.[4] Nakon tri godine mira, napetosti su ponovno dosegle kritičnu tačku. 1998, Ruska Federacija je doživela finansijski kolaps. Nizali su se štrajkovi, a u jednom su radnici u rudnicima čak blokirali Transsibirsku željeznicu kako bi naterali državu da im isplati plate.[5] Inflacija rublja i pad cijena nafte na tržištu nagnalo je vladu da zatraži sporazum sa Međunarodnim monetarnim fondom.[6] Ruski predsednik Boris Jeljcin je stoga postajao sve nepopularniji. Kako bi pokazao da ne zanemaruje regionalne probleme, 19.4. je objavio da će se sastati sa čečenskim predsednikom Mashadovom, ali je upozorio da "republika ne može živeti u Rusiji bez Rusije".[7] 7.4., upravnik Stavropoljskog kraja je naredio zatvaranje 113 km duge granice sa Čečenijom. Ono što je potaknulo takvu meru je ubistvo četvoro policajca u Stavropolju, navodno od čečenskih kriminalaca. Ruski premijer Sergej Stepašin je izjavio da će "granica biti zapečaćena za gangstere, ne za civile. To će postati ratna zona".[7] Rusko-čečenski pogranični problemi su doveli do promene odnosa koji su naginjali prema vojnoj konfrontaciji, a ne prema saradnji kako bi se razrešili problemi. Stepašinova retorika i mjere su bile još jedan pokazatelj da Moskva priprema novi rat u Čečeniji.[7]
Početkom 1998, vahabističke skupine su proglasile nezavisnu islamsku republiku na području zapadnog Dagestana, a oružje i municija im je počela stizati iz susedne Čečenije radi "oslobođenja Dagestana". [8] Čečenski i dagestanski vahabisti su se ujedinili, a u 4. mesecu 1999, Bagaudin Magomedov, "Emir islamskog džemata Dagestana", je pozvao na Džihad i "oslobođenje Dagestana i Kavkaza od ruskog kolonijalnog obruča".[9] 7.8. 1999, oko 2.000[10] čečenskih boraca, koje je vodio Šamil Basajev, je prešlo u susedni Dagestan kako bi dali podršku islamskim radikalima koji su takođe tražili nezavisnost od Rusije.[11] Ovi borci, zvani Islamska međunarodna brigada (IMB), su takođe pozivali sve muslimane da se ujedine protiv Rusije u svetom ratu. Međutim, Dagestanci im nisu bili blagonakloni jer su smatrali da je ta invazija zapravo oblik "čečenskih teritorijalnih pretenzija" na Dagestan, dok su Čečeni smatrali da su Dagestanci "izdajice" jer im se nisu pridružili u borbi za zajedničku nezavisnost od Rusije.[12] Kao odgovor, ruske snage su pokrenule vojnu operaciju u kojoj su nakon nekoliko sedmica teških borbi proterali pobunjenike natrag u Čečeniju.[10]
Bombaški napadi na ruske stanove, četiri eksplozije bombi podmetnutih u stambene zgrade u ruskim gradovima Bujnaksk, Moskva i Volgodonsk, su između 4. i 16. septembra 1999. izazvale smrt oko 300 osoba. Novi ruski premijer Vladimir Putin svalio je krivicu na čečenske borce, pa je to uzeo kao povod za drugi rat sa Čečenijom.[11] Ipak, čečenske vlasti su negirale da su imale ikakve veze s tim terorističkim činom.[13] Napadi islamskih militanata na civile nisu presedan, ali nedostatak čvrstih dokaza o povezanosti čečenskih boraca sa ovim bombaškim napadima doveli su do raznih nagađanja u ruskim medijima o mogućoj povezanosti ruskih tajnih službi u napadu kako bi poslužio kao izgovor za vojnu intervenciju.[10] Uz to, postoje i teorije da je Boris Berezovski finansirao invaziju Dagestana i iskoristio veze sa tajnim službama kako bi organizovao otmicu ruskih funkcionera, među kojima je bio i general Genadij Špigun, na aerodromu u Groznom, što bi poslužilo kao "samo-nanesena kriza" i dovela do novog rusko-čečenskog rata.[14]
Prva faza rata[uredi | uredi izvor]
Ruska vojska ulazi u Čečeniju[uredi | uredi izvor]
Drugi oružani sukob u Čečeniji je započeo samo nekoliko nedelja nakon što je Putin zauzeo poziciju ruskog premijera. Moskva je tvrdila da se radi o "antiterorističkoj operaciji" čiji je cilj "likvidirati terorističke grupe koje su našle utočište u Čečeniji".[15] Kako su ruske snage počele ulaziti u tu republiku, čečenski predsednik Aslan Mashadov je pozvao na pregovore kako bi se kriza rešila mirnim putem, ali je to odbila Moskva. 30.9. započet je masovni kopneni napad na severnu Čečeniju, koji je imao više uspeha jer je ovog puta mobilizovano 90.000 vojnika, dvostruko više u poređenju sa 35.000 koliko ih se borilo u Prvom čečenskom ratu.[10] Čečenski borci su s druge strane imali tek oko 26.000 boraca.[16] Mashadov je pozvao sve frakcije na ujedinjenu borbu protiv ruske invazije, ali su zabeleženi znakovi razjedinjenosti u vodstvu jer su neki militanti tražili "pakt o nenapadanju" sa ruskim vojnicima.[10] Haos i nasilje tokom tri godine nezavisnosti Čečenije nagnao je neke da radije podupru Rusiju u nadi da će im ona osigurati red i stabilnost. Među njima je bio i Ahmed Kadirov, koji se borio na čečenskoj strani u prvom ratu, samo da bi prešao na rusku stranu 1999. te kasnije postao prvi predsednik proruske vlade. Njegovi motivi su navodno duboko neslaganje sa jačanjem vahabističkog pokreta u zemlji, kao i briga o lošem stanju čečenskog društva tokom Mashadove vladavine.[17] Smatra se da su neke ruske vojne operacije olakšali proruski čečenski saradnici unutar same Čečenije.[18] Istovremeno, u Moskvi su meštani čečenskog porekla podvrgnuti šikaniranju i privođenju od strane policije.[19]
15.9., oko 15.000 ljudi se okupilo u Groznom kako bi protestovali protiv ruske invazije i pozvali međunarodnu zajednicu da zaustavi dalju agresiju.[4] Novinarima i nezavisnim posmatračima nije bio službeno dozvoljen prolaz u ratnu zonu putem ruskih graničnih stražara. Ruska vlada je navela da je to radi njihove vlastite zaštite. Onim ulovljenim strancima koji su prošli, ruski vojnici su oduzimali video ili fotografske materijale. Pojedini strani novinari dobili su propust uz pratnju ruskih vojnika, ali im nije dozvoljen pristup ratištu.[20] 7.10., ruski borbeni avioni su bombardovali selo Elistanži, pri čemu je poginulo 48 civila dok je preko 100 osoba ranjeno. Među mrtvima je bila i 18-godišnja žena u šestom mesecu trudnoće. Bombardovanje se odigralo dok su stanovnici sela kupili krompir i kukuruz na polju kako bi preživeli.[20]
21. oktobra, oko 17:00 sati, bombardovana je središnja pijaca u Groznom, džamija i jedino porodilište koje je radilo u gradu. Najmanje 137 civila je poginulo, a 400 je ranjeno. Među mrtvima je bilo i 13. majki i 15 beba u bolnici, te 41 osoba koje se okupilo na molitvi. Jedna žena je izgubila nogu i ruku kada ju je pogodio šrapnel u autobusu.[21] Među žrtvama je bilo i Rusa. Prilikom stizanja vesti o ovom napadu, ruske vlasti su kontradiktorno reagovale: prvobitno su izjavili da su "čečenski borci sami uzrokovali eksploziju na pijaci" a zatim su potvrdili da su oni napali pijacu, ali da se tamo "prodavalo oružje i eksplozivi, i da su isti uništeni u specijalnoj operaciji".[22]
Do kraja oktobra, ruski vojnici su već kontrolisali trećinu Čečenije.[23] Prvobitni ruski plan o "uništenju terorista" uskoro je proširen na stvaranje "sigurnosne zone" severno od reke Terek. Do novembra postalo je očito da rusko napredovanje ima i još širi cilj, kada je vojska prešla Terek i krenula na čečenski glavni grad Grozni.[24] Nepoznato je da li je ovo bio prvobitni cilj vojne operacije ili je vojska nastavila pohod nakon podrške ruskog stanovništva. Ruski vojni vrh možda je hteo i osvetu zbog poraza u prvom ratu sa Čečenima iz 1996, i promenu svetskog mišljenja o "propadanju ruske vojske". Značajnu ulogu je možda igrala i lokacija čečenske naftne infrastrukture oko Groznog u područjima koje su kontrolisali pobunjenici.[24] Postoje naznake da su ruski zapovednici naučili iz grešaka prvog rata te odlučili umanjiti gubitke na svojoj strani tako što su artiljerijom i borbenim avionima napadali pobunjenička područja, te bi to iskoristili da smanje podršku stanovništva pobunjenicima tako što su im obećavali da će poštedeti njihova naselja ako čečenski borci odu ili se predaju.[24] Zabrana pristupa ratnoj zoni smanjila je dotok stranih novinara.[24]
Ofanziva na središte republike[uredi | uredi izvor]
Kako se ruska vojska približavala Groznom, čečenski otpor je rastao i postajao žilaviji. Ipak, drugi najveći čečenski grad, Gudermes, pao je 12. novembra 1999, a nakon njega Argun, istočno od Groznog. Ipak, Argun nije pao a da nije sa sobom ponio i značajan broj rusa: prema službenim podacima, najmanje 450 vojnika je poginulo u opsadi grada, iako je možda broj žrtava i dvostruko veći.[24] Početkom novembra, značajan broj čečenskih boraca bio je prisutan u Alkan-Jurtu, kako bi otvorenim držao rutu koja vodi iz Groznog. Nanijeli su teške gubitke ruskim snagama, ubivši 70 ruskih vojnika prije nego što su napustili selo. Ruske snage su bombardovale to selo te potom ušli u njega 1. decembra. Privremeno su protjerali stotine mještana. Pri tome se dogodio masakr u Alkan-Jurtu u kojem je ubijeno najmanje 18 civila, a ruske snage su iduće dve nedelje pljačkali i palili selo, vršili silovanja dok su jednom mještaninu odsjekli glavu.[25]
14.12. ruski vojnici su ušli u Šali.[23] Nakon što je 7.12. pao i Urus Martan, ruska vojska je opkolila Grozni te ga stavila pod blokadu. Već 6.12., Grozni je bio bez struje, pitke vode i grijanja najmanje mjesec dana.[26] Međunarodni odbor Crvenog krsta postavio je pumpu koja je snabdjevala 20.000 stanovnika pitkom vodom. To je postao jedini izvor vode za mnoge četvrti grada, pa čak i za obližnja sela, gdje se voda prevozila kamionima.[27] Vojska je bacila letke u kojima je pozvala sve građane da napuste grad koridorom kroz selo Pervomajskoje do 11.12. Građane koji nisu htjeli napustiti grad su upozorili da će ih smatrati "teroristima i banditima" te da će biti "vojna meta".[28] Zapad je kritikovao Kremlj zbog takvih taktika.
Uprkos ultimatumu, oko 20.000 građana je ostalo u Groznom. Sredinom decembra, zabilježene su borbe na sjeveru i istoku grada, a ruski zapovjednici su najavili da će grad pasti za nekoliko dana.[28] Ipak, te su tvrdnje bile preuranjene: u naizgled ponavljanju događaja iz 1995, u jednoj zasjedi je napadnuta i uništena kolona ruskih oklopnih vozila u središtu Groznog, pri čemu je oko 100 vojnika poginulo. Glavni napad na grad započeo je 25. decembra, ali je ubrzo ostao zaglavljen zbog žilavog otpora. Broj žrtava na ruskoj strani je dramatično porastao, a čečenski borci su ipak zadržali kontrolu nad središtem grada.[29] Do sredine januara 2000, ruski napad je izgubio zamah pa je uslijedio prekid borbi. Ruski zapovjednici su izjavili da je pauza uspostavljena kako bi se obilježio ruski pravoslavni Božić i kraj Ramazana.[29]
Iznenadna ostavka ruskog predsjednika Borisa Jeljcina 31. decembra 1999. imala je malo dugoročnog učinka na razvoj rata. Novi zamjenik predsjednika, Vladimir Putin, koji je od početka igrao ključnu ulogu, otputovao je za Novu godinu u Čečeniju i izjavio da će se ofanziva nastaviti. U govoru je izjavio kako se u ratu vojnici "ne bore samo za kraj terorizma, već i za kraj dezintegracije Rusije". Generali Vladimir Šamanov i Genadij Trošev su potom smijenjeni sa pozicije vođenja operacije.[29]
Čečenska protivofanziva[uredi | uredi izvor]
9.1. 2000. zabilježeni su napadi iza linija ratišta koja su držali ruski vojnici, pošto su čečenski borci uspjeli probiti se tajno iza Arguna, Gudermesa i Šalija. Time su ponovili taktiku koja se ispostavila uspješnom već u prvom ratu. Napali su i potom pobjegli prije nego što su ruski vojnici uspjeli reagovati.[29] Ovi protivnapadi su ukazali na krhku prirodu ruske kontrole iza linije ratišta: slabo obučeni vojnici i snage ministarstva odbrane nisu bili sposobni vojno kontrolisati područja nakon mraka ili lošeg vremena, čime su dozvolili čečenskim borcima da im se prikradu.[30] Kao i tokom prvog rata, i ovdje je došlo do poteškoća odvajanja civila od vojnika zbog toga što su čečenski borci bili brzi u kretanju izvan i unutar linije ratišta. Ruski komandanti su zato proglasili promjenu taktika i proglasili da sve čečenske muškarce između 10 i 60 godina moraju privesti kako bi provjerili imaju li veze sa borcima.[29] Rusko Ministarstvo unutrašnjih poslova je navelo da je "uhapsilo preko 10.000 osumnjičenih Čečena", od kojih je veliki broj završio u raznim zarobljeničkim centrima, posebno u zarobljeničkom centru Černokozovo, u kojem su zabilježena mučenja i okrutno postupanje.[31][32]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Kramer 2004, pp. 5–63.
- ^ Sulejmanov 2005, pp. 48–49.
- ^ Nezavisna Gazeta & 14.1. 2000.
- ^ a b Savet Evrope 2000, pp. 7.
- ^ Gill & Young 2013, pp. 322.
- ^ Gill & Young 2013, pp. 270.
- ^ a b v Szászdi 2008, pp. 138–139.
- ^ Sulejmanov 2005, pp. 61.
- ^ Sulejmanov 2005, pp. 62.
- ^ a b v g d Youngs 2000, pp. 15.
- ^ a b BBC News 2014.
- ^ Sulejmanov 2005, pp. 64.
- ^ BBC News 1999.
- ^ Szászdi 2008, pp. 77.
- ^ Hjuman rajts voč 2007, pp. 4.
- ^ Jeffries 2004, pp. 44.
- ^ Sakwa 2005, pp. 265–288.
- ^ Szászdi 2008, pp. 80.
- ^ Amnesti internašonal, 1.12. 1999., pp. 23–26
- ^ a b Amnesti internašonal, 1.12. 1999., pp. 6
- ^ Amnesti internašonal, 1.12. 1999., pp. 7
- ^ Amnesti internašonal, 1.12. 1999., pp. 8
- ^ a b Save Evrope 2000, pp. 8.
- ^ a b v g d Youngs 2000, pp. 16.
- ^ Hjuman rajts voč, 1.4. 2000. - Summaru
- ^ Hjuman rajts voč, 6.12. 1999.
The city has been without electricity, gas, running water, and heating supply since at least the beginning of November.
- ^ Međunarodni odbor Crvenog krsta 1999.
- ^ a b Youngs 2000, pp. 17.
- ^ a b v g d Youngs 2000, pp. 18.
- ^ Youngs 2000, pp. 19.
- ^ Hjuman rajts voč & X. 2000.
- ^ Sweeney & 15.10. 2000.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Kramer, Mark (mart 2005). „Guerrilla Warfare, Counterinsurgency and Terrorism in the North Caucasus: The Military Dimension of the Russian-Chechen Conflict”. Europe-Asia Studies. 57 (2): 210. JSTOR 30043870.
- Russell, John (2005). „Chechnya, 11 September and the War Against Terrorism”. Ur.: Richard Sakwa. Chechnya: From Past to Future (1st izd.). London: Anthem Press. str. 239—265. ISBN 978-1-84331-164-5.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
Mediji vezani za članak Drugi čečenski rat na Vikimedijinoj ostavi
| Normativna kontrola: Državne |
|---|
