Zgrada „Manježa”

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zgrada Manježa
Zgrada Manježa pre rekonstrukcije 1947. godine
Opšte informacije
MestoBeograd
OpštinaSavski venac
Država Srbija
Vreme nastankaoko 1860.
Tip kulturnog dobraSpomenik kulture
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture
beogradskonasledje.rs

Zgrada Manježa se nalazi u Beogradu, na teritoriji Gradske opštine Savski venac, u ulici Kralja Milana br. 50. Podignuta je oko 1860. godine i predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture.[1]

Izgradnja zgrade[uredi | uredi izvor]

Zgrada Manježa je sagrađena u vreme Kneževine Srbije, oko 1860. godine, tokom druge vladavine Kneza Miloša (1858—1860), za potrebe Kraljevskog konjičkog eskadrona. Tada se u Beogradu, kao vojnom uporištu, izgrađuju broj­ni vojni objekti: kasarne, bolnice, barutni magacini i dr. Zgrada je izgrađena na prostoru nekadašnje barutan. Nalazila se u okviru vojnog kompleksa ograđenog visokim zidom i predstavljala je tipičan vojni objekat. Bila je to jednostavna prizemna građevina sa strmim krovom na dve vode. Fasada je bila skromna i na njoj su se isticali snažni pilastri. Nerazuđen unutrašnji prostor osvetljavali visoko postavljeni prozori, shodno karakteru i nameni objekta. Glavni ulaz se nalazio na južnoj strani i bio je dekorisan sa dve glave konja postavljene u polukružnoj luneti iznad ulaza, što je bio prepoznatljivi znak škole jahanja. Bila je smeštena duž današnje ulice Kralja Milana.[2]

Prva adaptacija za pozorište u zgradi Manježa[uredi | uredi izvor]

Tokom Prvog svetskog rata bila je oštećena zgrada Narodnog pozorišta i njenu obnovu pratile su mnoge materijalne i tehničke poteškoće, pa je bilo neophodno pronaći privremeni prostor za nastavak rada Nacionalnog pozorišta. Godine 1920, posle nekoliko godina rada u neuslovnoj sali bioskopa „Kasina” na Terazijama Narodno pozorište se uselilo u zgradu Manježa.[2] Odluka da se Manjež privremeno adaptira u scenu Narodnog pozorišta prvi put je doneta još juna 1914. godine, u vreme upravnika Milana Grola, zbog toga što je Narodno pozorište od 1911. bilo u neprekidnim rekonstrukcijama, pa je na red došla i sala, ali je početak rata omeo ove planove.[1]

Manjež je ubrzo postao najintimniji i najprijatniji kutak beogradske pozorišne publike, a to će ostati i kasnije, kada 1922. godine proradi obnovljeno Narodno pozorište, a scena u Manježu postane samo druga scena nacionalnog teatra. U katastarskim knjigama zapisano je da je Narodno pozorište dobilo vlasnički list za plac i objekat Manjež, što se nije menjalo sve do 2009. godine.[3]

Prethodno adaptirana zgrada „spolja gotovo ni po čemu nije odavala svoju namenu”. Široka, zastakljena vrata vodila su u dograđeno prostranio predvorje i garderobu za publiku. Iz predvorja je uzani hodnik vodio u parter, a drveno stepenište na galerije koje su se nalazile duž bočnih zidova. Čitava unutrašnja konstrukcija bila je napravljena od drveta, pa je pozorište popularno nazvano „Drveni Manjež”.[2] U svojim zapisima „Sećanje na stari Manjež” Mate Miloševića, čuveni srpski i jugoslovenski reditelj i glumac, piše da je Manjež bio nalik velikom magacinu, sazdan gotovo ceo od drveta: celokupna konstrukcija gledališta, lože, galerije, stepenište, sve ograde, svi podovi i sva sedišta; izuzev četiri osnovna zida jahaće škole. Čak i pomoćni objekti za dramske probe i vežbaonica baletske škole, kao i šupa za dekor, bili su od drveta.[3]

Prvi požar[uredi | uredi izvor]

U noći 12. septembra 1927. godine, iz neutvrđenih razloga, zapalio se deo kulisa i zbog celokupne drvene građe čitava zgrada sa okolnim objektima brzo se pretvorila u zgarište. Ostali su samo obodni zidovi.[2]

Druga adaptacija - obnova izgorele zgrade[uredi | uredi izvor]

Plan pozorišta Manjež, arhitekta Nikola Krasnov, 1924. godina

Samo mesec dana posle požara bili su gotovi planovi za obnavljanje zgrade. Radovi su povereni ruskom arhitekti Nikolaju Petroviču Krasnovu.[2] Prema njegovom projektu na nekadašnjoj prizemnoj zgradi dozidan je sprat, kao i nad vestibilom uz južnu fasadu, čime je ostvarena jedinstvena arhitektonska celina sa ostalim delom zgrade. Fasada je oživljena nizom dekorativnih arhitektonskih elemenata i figurama na prvom spratu, čiji je autor vajar Vojislav Ratimirović Šikoparija. Novo pozorište otpočelo je sa radom 12. jula 1929. godine,[1] sve do jeseni 1931, kada je za potrebe Skupštine Kraljevine Jugoslavije privremeno korišćena sve do 1937. godine, kada je završena zgrada Narodne skupštine na današnjem Trgu Nikole Pašića. U međuvremenu je Narodno pozorište koristilo salu palate Luksor (zgrada u kojoj se kasnije nalazio bioskop „20. oktobar“).[3]

Mnogobrojne javne i ugledne ličnosti su svojim prilozima učestvovali u obnovi, da bi 19. novembra 1927. Ministarstvo finansija odobrilo kredit od 2.600.000 dinara (u današnjem novcu oko 13.000.000 evra), koji je Narodno pozorište, kao vlasnik Manježa, vraćalo godinama, sve dok cela suma nije vraćena od nadoknade koju je Narodna skupština Kraljevine Jugoslavije platila Pozorištu za korišćenje sale Manježa.[3]

Treća adaptacija[uredi | uredi izvor]

Zgrada Manježa je 1937. godine po treći put adaptirana, a pozorište dobija nov naziv – Vračarsko pozorište i radi redovno tokom Drugog svetskog rata, sve do oslobođenja, oktobra 1944. godine.[3] U 1939. (odn. još 1924) bilo je određeno da se Beogradska opera nalazi u parku kod "Manježa", zbog čega je predviđeno rušenje zgrade pozorišta i zgrade Oficirskog doma.[4] - ali klub arhitekata se tome protivio.[5]

Period posle Drugog svetskog rata - četvrta adaptacija[uredi | uredi izvor]

Posle Drugog svetskog rata, 1947. godine, izvršena je nova adaptacija zgrade Manježa za pozorište, po projektu arhitekte Momčila Belobrka. Zgrada Jugoslovenskog dramskog pozorišta koja od tada dobija zvanično svoje novo ime, predstavljala je modernističko i monumentalno delo, sa jednostavnom i bezornamentalnom fasadom i ulaznim tremom.[1] Ostala je karakteristična po svojoj dugoj, bezornamentalnoj fasadi. Poseban akcenat, arhitekta Momčilo Belobrk dao je rešenju atrijuma, u čijem se centralnom delu nalazio manji bazen sa bronzanom figurom, rad vajara Borisa Kalina.[6]

Drugi požar[uredi | uredi izvor]

Zgrada je po drugi put stradala u požaru koji je izbio 17. oktobra 1997. godine. U požaru je izgorela Velika scena, gledalište i deo kancelarija. Zvanična informacija glasi da je požar izbio zbog stare i dotrajale električne instalacije i iste takve protivpožarne zaštite.[7]

Peta adaptacija[uredi | uredi izvor]

Zgrada Manjež, odnosno zgrada Jugoslovenskog dramskog pozorišta danas

Na konkursu za najbolje idejno arhitektonsko rešenje za rekonstrukciju pozorišta, raspisanom početkom 1998. godine, pobedili su arhitekti Zoran Radojčić i Dejan Miljković. Radovi na adaptaciji počeli su u aprilu iste godine. Nakon bombardovanja gradilište je mirovalo do septembra 2001. godine. Za izgradnju je utrošeno oko 15 miliona evra. Pozorište je ponovo počelo da radi u obnovljenoj zgradi 23. maja 2003. godine.[7]

Projekat arhitekata Zorana Radojičića i Dejana Miljkovića doneo je upotrebu novih materijala - stakla i metala, čime je u potpunosti izmenjen dotadašnji spoljašnji izgled zgrade. Rekonstrukcijom fasade arhitekte Nikolaja Krasnova i njenim inkorporiranjem u staklenu osnovu, kao i zadržavanjem osnovne ideje arhitekte Momčila Belobrka u ulaznom tremu, podjednako je vrednovano nasleđe pomenutih arhitekata i povezano u novi arhitektonski izraz.[1] Enterijer je urađen u saradnji sa arhitektom Ivanom Milenković, , u atrijumu zgrade postavljena je skulptura Mrđana Bajića, a u foajeu je sačuvan mozaik „Devojka s bakljom” Mila Milunovića.[8]

Zgrada je osvojila sledeće nagrade:

  • Nagrada Saveza arhitekata Srbije 2005. godine (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd)
  • Aprilska nagrada Grada Beograda za arhitekturu i urbanizam za objekat Jugoslovenskog Dramskog Pozorišta u Beogradu 2004. godine
  • Nagrada kompanije „Novosti“ za arhitekturu 2003, za najbolje arhitektonsko ostvarenje (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd) 2004. godine
  • Gran pri XXVI Salona arhitekture (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, 2004. godine
  • BPB nagrada 2003. godine za enterijer (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd)[traži se izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d „Zgrada Manježa”. Katalog nepokretnih kulturnih dobara na području grada Beograda. Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Pristupljeno 16. 5. 2018. 
  2. ^ a b v g d Sretenović 2004, str. 71-88
  3. ^ a b v g d Kovačević, Momčilo (14. 3. 2014). „MANEŽ – JDP – MANjEŽ”. Novi standard (on lajn magazin). Pristupljeno 16. 5. 2018. 
  4. ^ "Vreme", 9. jul 1939
  5. ^ "Vreme", 15. jul 1939
  6. ^ Bogunović, Slobodan-Giša (2005). Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka, arhitekti, tom II. Beograd: Beogradska knjiga. ISBN 86-8590-113-5. 
  7. ^ a b Ćirić, Sonja (29. 5. 2003). „U novom ruhu”. Vreme. Pristupljeno 16. 5. 2018. 
  8. ^ „10 godina nove zgrade JDP-a”. seecult. 22. 5. 2013. Pristupljeno 16. 5. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]