Veliki Budmir

Koordinate: 45° 56′ 12″ S; 18° 26′ 37″ I / 45.93678° S; 18.4437° I / 45.93678; 18.4437
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Veliki Budmir
mađ. Nagybudmér
Veliki Budmir, rimokatolička crkva "Sv. Martin"
Grb
Grb
Administrativni podaci
Država Mađarska
RegionJužna prekodunavska regija
ŽupanijaBaranja
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 176
 — gustina17,22 st./km2
Geografske karakteristike
Koordinate45° 56′ 12″ S; 18° 26′ 37″ I / 45.93678° S; 18.4437° I / 45.93678; 18.4437
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Površina10,22 km2
Veliki Budmir na karti Mađarske
Veliki Budmir
Veliki Budmir
Veliki Budmir na karti Mađarske
Poštanski broj7756
Pozivni broj69

Veliki Budmir[1] (mađ. Nagybudmér) je selo u Mađarskoj, u južnom delu države. Selo upravo pripada Boljskom srezu Baranjske županije, sa sedištem u Pečuju.

Veliki Budmir je do Prvog svetskog rata imao značajnu srpsku zajednicu.

Prirodne odlike[uredi | uredi izvor]

Naselje Veliki Budmir se nalazi u južnoj Mađarskoj, u istorijskoj oblasti Baranja. Najbliži veći grad je Mohač.

Selo je smešteno u središnjoj Baranji i udaljeno je od obodnih reka, Dunava i Drave. Naselje je položeno u ravnici, na približno 110 metara nadmorske visine.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Prema podacima iz 2013. godine Veliki Budmir je imao 176 stanovnika. Poslednjih godina broj stanovnika opada[2].

Pretežno stanovništvo u naselju čine Mađari rimokatoličke veroispovesti, a jedina prisutna manjina su Nemci (oko 4%). Srba u naselju više nema. U selu više nema ni srpske crkve, koja je bila posvećena Svetom arhanđelu Mihailu[3].

Popis 1910.[uredi | uredi izvor]

Veliki Budmir[4]
Jezik Vera
<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;

ukupno: 549

  Nemački 326 (59,38%)
  Srpski 206 (37,52%)
  Mađarski 16 (2,91%)
  ostali 1 (0,18%)
  - (-%)

ukupno: 549

  Rimokatolici 329 (59,92%)
  Pravoslavci 205 (37,34%)
  Jevreji 11 (2,00%)
  Kalvinisti 3 (0,54%)
  Luterani 1 (0,18%)

Istorija Srba u mestu[uredi | uredi izvor]

Srbi su u naselju prisutni još od srednjeg veka, ali je njihov broj posebno narastao posle Velike seobe.

U selu Budmiru je 1731. godine bilo 12 srpskih pravoslavnih porodica. Godine 1796. bilo je zapisano 338 Srba, a vek docnije - 1890. godine 247 duša. Izgubila se ne zna se kako 91 osoba.[5]

U 19. veku oni su činili većinu seoskog stanovništva. Broj stanovnika pravoslavnih Srba u Budmiru sredinom 19. veka se menjao u negativnom smeru. Tako je 1847. godine zapisano 334 duše a 1867. godine je opao na 282.[6] Godine 1885. Budmir je mesto u Mohačkom izbornom srezu za srpski crkveno-narodni sabor, u kojem su zapisano 282 duše.[7]

Nakon rušenja srpskog pravoslavnog hrama u mestu 2001. godine, u porti su nađena dva nadgrobna spomenika starih sveštenika. Pop Adam Stojanović mesni paroh je umro 1806. godine, a spomenik je bio u samom zidu hrama. Drugi paroh, pop Mihailo Ćosić se upokojio 1841. godine u sahranjen je bio u porti pored crkve, a spomenik ugrađen takođe u crkveni zid.[8]

Pravoslavno parohijsko zvanje je osnovano 1781. godine od kada se vode i crkvene matrikule.[9] Sadašnja pravoslavna crkva posvećena Sv. arhanđelu Mihajlu podignuta je oko 1790. godine. Budmirska crkva je osvećena 1875. godine. Ikonostas je iz novijeg doba 1905. godine, slikao ga je malo poznati putujući ikonopisac Aleksandar Šuljagić iz Srbije. Goreo je pre 1905. godine srpski pravoslavni hram u Velikom Budmiru.[10] Decembra 1909. godine nabavljeno je u Novom Sadu novo "Nebo", kod trgovca crkvenim utvarima i umetnosti Luke Aleksijevića. Plaćeno je prilogom meštana i posebno prilogom Svetozara i Milke Jovanović, koji su to učinili za dušu svoje počivše kćerke Omerke. Potpisali su javnu zahvalnost Budmirci, paroh jeromonah Teofan Radić i Đoko Kovačević predsednik.[11] Četiri prestone ikone sa ikonostasa prvobitne crkve slikane u drugoj deceniji 18. veka izlažu se u sprskoj crkveno-umetničkoj i naučnoj zbircu u Sentandreji.[12]

Paroh Budmirski, pop Pavel Komadinović zajedno sa učiteljem Jovanom Markovićem pisao se za prenumeranta jedne srpske knjige.

Mihail Radmanović je pretplatnik i paroh mesni 1824. godine. Zapisan je pop Mihail 1826. godine u statusu administratora.[13] Prenumerant kalendara "Serbska pčela" bio je 1833. godine budmirski paroh pop Mihail Ćosić.[14] Pisale su srpske i strane novine 1873. godine o siromaštvu pravoslavnog sveštenika u Velikom Budmiru. Paroh je imao u parohiji 240 pravoslavnih duša. Dobijao je na mesto plate 30 merova žita i dva jutra zemlje koju je sam obrađivao. Kada je loša godina za usev popi jedva da bi nešto dali. Te loše godine, kada je semena malo rodilo a miševi pojeli sav krompir, popo je jedva preživljavao. Ujutro bi za doručak pojeo tri presna posoljena i opaprena krastavca, i pio rakije - ako je ima. Meso bi jeo samo jednom nedeljno. Prozivan je vladika da pomogne, jer to daje i lošu sliku o srpskoj crkvi.[15]

Opština Budmir je 1745. godine izdvajala po 10 f. godišnje za izdržavanje srpske škole.[16] Jovan Marković je pretplatnik i učitelj u mestu 1824. godine. On se 1833. godine pisao za pretplatnika mađarsko-srpske gramatike izdate u Budimu.[17] Korisnu knjigu o pčelarstvu nabavio je pretplatom učitelj Serafim Vukašinović, u društvu sa meštanima - Stefanom Trifonovićem ekonomom, Stefanom Markovićem krojačom i pop Đorđem Okanovićem.[18] Budmirskoj školi je 1866. godine poslat učitelj Milan Bošnjak. Izučio je dva razreda realke i Preparandiju u Somboru. Proglašen je sposobnim za učitelja u seoskoj školi.[19] Budmirska opština je dužnik Školskog fonda 1866. godine 1 f. 68 potura.[20] Kada je 1869. godine raspisan konkurs za upražnjeno mesto srpskog učitelja ponuđeno je sledeće: plata devet forinti, 16 merova žita i toliko kukuruza, tri hvata drva, dva akova vina, pet lanaca zemlje koju opština "obdelava" i slobodni stan.[21] Ponuđena godišnja plata učitelju u Velikom Budmiru 1881. godine je iznosila 60 f. a ostalo je u naturi i stan. Budmirci Srbi su 1889. godine dobili pravi "kraljevski dar". Njegovo veličanstvo austro-ugarski car i kralj Franc Jozef je poklonio iz svoje privatne blagajne 100 f., srpskoj crkvenoj opštini Budmir, za zidanje nove školske zgrade.[22] Umro je budmirski učitelj Lazar Zundanović, star 64 godine.[23] Umesto njega postavljen je kao privremeni učitelj u budmirskoj školi Nenad Pešić. Ponuđena plata novom mesnom učitelju iznosila je 1897. godine, 50 f. od opštine i 100 f. od eparhije Budimske.[24] Kada je sledeće 1898. godine raspisan stečaj za učitelja srpske škole, ponuđena godišnja plata bila je 111 f., 25 novčića, kao i potpora od eparhijskog Školskog fonda - 100 f.[25] Škola je 1905. godine srpska narodna, sa jednim zdanjem iz 1854. godine. Školski upravitelj je tada Svetozar Jovanović, a staratelj Uroš Pavlović. Učiteljica srpske škole u mestu bila je 1901.-1907. godine Aleksandra Mrkovačka, rodom iz Sombora. Redovnu nastavu je pratilo 19 đaka, a u nedeljnu školu ide osam učenika starijeg uzrasta.[26]

Godine 1905. Veliki Budmir je mala opština u Pečujskom srezu. Tu živi 526 stanovnika u 116 domova. Nemci dominiraju, a Srba je manje; ima ih 225 pravoslavnih duša (ili 43%) sa 52 kuće. Od srpskih javnih zdanja tu su pravoslavna crkva i narodna škola. Crkvena opština je u mestu, crkvena skupština redovna pod predsedništvom Milana Pavlovića. Hram je početkom 20. veka u dobrom stanju, ima portu i srpsko pravoslavno groblje. Pravoslavna parohija je šeste platežne klase, ima parohijski dom a parohijska sesija ima 18 kj. zemlje. Paroh je 1905. godine jeromonah Teofan Radić rodom iz Rackozara, služi dve godine u mestu.[27]

Posle Prvog svetskog rata i podele Baranje na dva dela — danas mađarski (severni, veći) i jugoslovenski (južni, manji), Veliki Budmir se našao u sasvim drugačijem, nepovoljnijem položaju. Novom granicom između Republike Mađarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca on je ostao je mađarskom delu. U sledećim godinama ogromna većina Srba (blizu 200 duša) se iselila u srpske delove novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, tako da danas Srba nema u selu[28].

Pravoslavni hram je porušen[29] 2001. godine, a spomenici su sada u dvorištu gradonačelničkom zvanja. Od Srba su ostala kao svedoci postojanja dva groblja. Starije se nalazi pored raskrsnice lokalnih puteva, zaraslo u šumi, vlasništvo mesne srpske crkvene opštine. Drugo, novije groblje je otvoreno krajem 19. veka u istočnom kraju mesta, uz katoličko. Vlasnik groblja je takođe srpska crkvena opština ali groblje nije do kraja sanirano početkom 21. veka.[30]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ www.poreklo.rs/2014/04/14/optiranje-iseljavanje-srba-u-madjarskoj-1920-1931
  2. ^ Baranya (Hungary): County, Towns and Villages - Population Statistics in Maps and Charts
  3. ^ Magyarországi ortodox templomok | Szakrális építészet
  4. ^ „Jezički i verski sastav stanovništva Kraljevine Ugarske po naseljima, Popis 1910. godine”. Arhivirano iz originala 13. 01. 2018. g. Pristupljeno 28. 03. 2019. 
  5. ^ "Srpski sion", Karlovci 1895. godine
  6. ^ "Glasnik društva srpske slovesnosti", Beograd 1872. godine
  7. ^ "Zastava", Novi Sad 1885. godine
  8. ^ Srpski institut...
  9. ^ Mata kosovac, navedeno delo
  10. ^ "Srpski sion", Karlovci 1905. godine
  11. ^ "Starmladi", Novi Sad 1910. godine
  12. ^ "Nin", specijalni dodatak Dinka Davidova, Beograd 1990. godine
  13. ^ "Serbski letopisi", Budim 1826. godine
  14. ^ "Serbska pčela", Budim 1833. godine
  15. ^ "Glas naroda", Novi Sad 1873. godine
  16. ^ "Prosvetni glasnik", Beograd 1886. godine
  17. ^ Emeriko Salaj: "Mađarsko-serbska gramatika", Budim 1833. godine
  18. ^ Filip Đorđević: "Pčelar", Novi Sad 1860. godine
  19. ^ "Školski list", Sombor 1866. godina
  20. ^ "Školski list", Novi Sad 1867. godine
  21. ^ "Školski list", Novi Sad 1869. godine
  22. ^ "Školski list", Sombor 1889. godine
  23. ^ "Školski list", Sombor 1899. godine
  24. ^ "Srpski sion", Karlovci 1897. godine
  25. ^ "Srpski sion", Karlovci 1898. godine
  26. ^ Mata Kosovac, navedeno delo
  27. ^ Mata Kosovac: "Srpska pravoslavna mitropolija Karlovačka po podacima iz 1905. godine", Karlovci 1910. godine
  28. ^ Optiranje i iseljavanje Srba u Mađarskoj 1920-1931. - Poreklo
  29. ^ "Srpske nedeljne novine", Budimpešta 8. novembar 2018.
  30. ^ Srpski institut, internet baza podataka, Budimpešta

Izvori[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

  • [Zvanične stranice opštine Veliki Budmir]