Zećir Musić
zećir musić | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||
Datum rođenja | 6. septembar 1919. | ||||||
Mesto rođenja | Nova Varoš, Kraljevstvo SHS | ||||||
Datum smrti | 2. mart 1987.67 god.) ( | ||||||
Mesto smrti | Beograd, SR Srbija, SFR Jugoslavija | ||||||
Profesija | vojno lice | ||||||
Delovanje | |||||||
Član KPJ od | 1942. | ||||||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||||||
Služba | NOV i PO Jugoslavije Jugoslovenska narodna armija | ||||||
Čin | pukovnik | ||||||
Heroj | |||||||
Narodni heroj od | 27. novembra 1953. | ||||||
Odlikovanja |
|
Zećir Musić (Nova Varoš, 6. septembar 1919 – Beograd, 2. mart 1987), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, pukovnik milicije i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 6. septembra 1919. godine u Novoj Varoši, u radničkoj porodici. Po zanimanju je bio kovački radnik. Komunističke ideje usvojio je preko svoje braće, koja su pripadala revolucionarnom omladinskom pokretu. Godine 1941, uključio se u pripreme za oružani ustanak. Stvorena je partizanska grupa koja je u prvim ustaničkim danima imala oštre okršaje s italijanskim fašistima i ustašama.
U jesen 1941. godine, Musić se nalazio među braniocima Užičke republike. Učestvovao je u borbama na Karanu, kod Ljubovije, Užica i ostalih mesta. Kao istaknuti borac, prvi put je bio javno pohvaljen od komande svoje čete, a njegovu jedinicu je već u prvoj ustaničkoj godini pohvalio i Vrhovni komandant Josip Broz Tito.
Kao borac Zlatarskog odreda, koji je jedno vreme dejstvovao kao zlatarska gerila i zadavao gubitke okupatorima i domaćim kvislinzima, borio se u Pljevaljskoj bici (1941), zatim u bitkama za Prozor, Livno, Jajce, Mrkonjić Grad i za druga mesta u Bosni, Crnoj Gori, Sandžaku i Srbiji.
Za člana Komunističke partije Jugoslavije primljen je 1942. godine. Iste godine bio je određen na odgovornu dužnost partizanskog kurira koji je održavao vezu između sandžačkih partizana i boraca u Crnoj Gori. Obavljajući kurirsku dužnost, usput je sakupljao podatke o neprijatelju i zbivanjima na prostranoj teritoriji koju je obilazio. O vrednosti tih podataka govorio je i Moša Pijade.
U žestokim okršajima koje su njegove jedinice imale sa neprijateljem, Zećir je više puta bio ranjavan. U jednom takvom sukobu sa nemačkim jedinicama kod Velikog Šturca, iako teško ranjen, borbom prsa u prsa, savladao je jednog nemačkog vojnika koji je imao u rukama mitraljez.
Bio je postavljen za komandira čete u Trećoj proleterskoj sandžačkoj brigadi. Ponovo je u jednom okršaju sa neprijateljem bio ranjen i upućen na lečenje u Italiju. Posle povratka, ponovno je uzeo učešća u borbama kao komandant bataljona u KNOJ-u.
Posle rata, Musić je preuzeo odgovorne funkcije u službama koje su se starale o bezbednosti zemlje. Završio je Višu partijsku školu i Višu školu za unutrašnju upravu. Radio je u organima narodne milicije, gde je napredovao do čina pukovnika.
Umro je 2. marta 1987. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvezdom, Ordena bratstva i jedinstva srebrnom vencem, Ordena za hrabrost i ostalih jugoslovenskih odlikovanja.[1] Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.
Od prvog dana Narodnooslobodilačke borbe, zajedno sa Zećirom u prvim borbenim redovima bili su njegov otac Seid, braća Bećir, Hajro, Mujo, Murat, Šućro i sestre Žila i Fatima.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Jugoslovenski savremenici: ko je ko u Jugoslaviji, 480. str.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Jugoslovenski savremenici: ko je ko u Jugoslaviji. „Sedma sila“, Beograd 1957. godina.
- Narodni heroji Jugoslavije. Ljubljana - Beograd - Titograd: Partizanska knjiga - Narodna knjiga - Pobjeda. 1982.