Kanjon
Kanjon[1] je rečna dolina čija dubina premašuje polovinu raspona (raspon je rastojanje između vrhova strana).[2] To su veoma duboki delovi rečnih dolina, koji mogu biti usečeni i više stotina metara a čije je dolinsko dno svedeno na širinu rečnog toka.[3] Nagib strana kanjona u celini dostiže 60° a ima kanjona i sa potpuno vertikalnim stranama. Kanjoni se javljaju u oblastima koje su izložene mladim tektonskim pokretima izdizanja. Za njihovo usecanje potrebno je postojanje debelih stenovitih masa, snažnog rečnog toka i velikih padova na uzdužnom rečnom profilu. Uglavnom su formirani u planinskim oblastima, presecaju platoe ili planinske predele. Najkarakterističniji su za krečnjačke i bazaltne terene. Najveći i najpoznatiji kanjon na svetu je Veliki kanjon Kolorada, u SAD koji je usečen u peščarima. Dubok je do 2000 m a pruža se na dužini od 446 km. U svom najužem delu širok je 120 m. Drugi najveći kanjon na svetu je Kanjon Usak u Turskoj sa dužinom od 45 km i najvećom širinom od 500 m.
U našem regionu ali i u Evropi, najdublji je Kanjon reke Tare na deonici kod Obzira u Crnoj Gori. Tu njegova dubina iznosi 1300 m. Duboke kanjone u regionu usecaju i Morača (kanjon Platije, dubok do 900 m), reka Piva (kanjon ispod Pivske planine, dubok 1100 m), Drina (ispod Zvijezde, dubok 1000 m) itd. Poznati kanjoni u Srbiji su kanjoni Gradca, Đetinje, Resave itd. [4]
Formiranje[uredi | uredi izvor]
Većina kanjona je nastala procesom dugotrajne erozije sa nivoa visoravni ili platoa. Litice se formiraju jer tvrđi slojevi stena otporni na eroziju i vremenske uslove ostaju izloženi na zidovima doline.
Kanjoni su mnogo češći u aridnim područjima nego u vlažnim područjima, jer fizičko vremenske prilike imaju više lokalizovani efekat u aridnim zonama. Vetar i voda iz reke se kombinuju da erodiraju i odseku manje otporne materijale kao što su škriljci. Smrzavanje i širenje vode takođe pomažu u formiranju kanjona. Voda prodire u pukotine između stena i smrzava se, razbacujući stene i na kraju uzrokujući da se veliki komadi odlome od zidova kanjona, u procesu poznatom kao klin od mraza.[5] Zidovi kanjona su često formirani od otpornih peščara ili granita.
Ponekad velike reke teku kroz kanjone kao rezultat postepenog geološkog izdizanja. One se zovu urovljene reke, jer ne mogu lako da promene svoj tok. U Sjedinjenim Državama, reka Kolorado na jugozapadu i reka Snejk na severozapadu su dva primera tektonskog izdizanja.
Kanjoni se često formiraju u oblastima krečnjačkih stena. Kako je krečnjak rastvorljiv u određenoj meri, u steni se formiraju pećinski sistemi. Kada se pećinski sistem uruši, ostaje kanjon, kao na brdima Mendip u Somersetu i Jorkšir Dejlsu u Jorkširu u Engleskoj.
Kutijasti kanjon[uredi | uredi izvor]
Kutijasti kanjon je mali kanjon koji je uglavnom kraći i uži od kanjona reke, sa strmim zidovima sa tri strane, omogućavajući pristup i izlazak samo kroz ušće kanjona. Kutijasti kanjoni su se često koristili u zapadnim Sjedinjenim Državama kao pogodni korali, sa ograđenim ulazima.[6]
Najveći kanjoni[uredi | uredi izvor]
Definicija „najvećeg kanjona“ je neprecizna, jer kanjon može biti velik po svojoj dubini, dužini ili ukupnoj površini kanjonskog sistema. Takođe, nepristupačnost glavnih kanjona na Himalajima doprinosi da se oni ne smatraju kandidatima za najveći kanjon. Definicija „najdubljeg kanjona“ je na sličan način neprecizna, posebno ako uključuje planinske kanjone, kao i kanjone presečene kroz relativno ravne visoravni (koje imaju donekle dobro definisanu kotu oboda).
Veliki kanjon Jarlung Cangpo (ili Kanjon Cangpo), duž reke Jarlung Cangpo u Tibetu, neki smatraju najdubljim kanjonom na svetu sa 5.500 m (18.000 ft). Nešto je duži od Velikog kanjona u Sjedinjenim Državama.[7] Drugi smatraju da je klisura Kali Gandaki na srednjem zapadu Nepala najdublji kanjon, sa 6.400 m (21.000 ft) razlike između nivoa reke i vrhova koji je okružuju.
Pretendirajući za najdublji kanjon u Americi su kanjon Kotahuasi i kanjon Kolka, u južnom Peruu. Oba su izmerena na dubini od preko 3.500 m (11.500 ft).
Veliki kanjon u severnoj Arizoni u Sjedinjenim Državama, sa prosečnom dubinom od 1.600 m (5.200 ft) i zapreminom od 4,17 triliona kubnih metara (147 kvadriliona kubnih stopa),[8] je jedan od najvećih svetskih kanjona. On je bio je među 28 finalista svetske ankete New7Wonders of Nature. (Neki su ga nazivali jednim od sedam svetskih čuda prirode.)[9]
Najveći kanjon u Africi je Kanjon reke Fiš u Namibiji.[10]
U avgustu 2013. objavljeno je otkriće Velikog kanjona Grenlanda, na osnovu analize podataka iz operacije Ledeni most. Nalazi se ispod ledenog pokrivača. Sa dužinom od 750 km (470 mi), veruje se da je to najduži kanjon na svetu.[11]
Dolina Kaperti u Australiji se obično navodi kao drugi najširi kanjon na svetu.[12][13]
Kanjoni na drugim planetarnim telima[uredi | uredi izvor]
- Itaka Časma na Saturnovom mesecu Tetisu[14]
- Vales Marineris na Marsu, najveći poznati kanjon u Sunčevom sistemu[15][16][17]
- Vid Flumina na najvećem Saturnovom mesecu Titan je jedini poznati kanjon sa tečnim podom u Sunčevom sistemu pored Zemlje[18]
- Mesina Časmata na Uranovom mesecu Titaniji
Venera ima mnogo kratera i kanjona na svojoj površini. Korita na planeti su deo sistema kanjona dužine više od 6.400 km.
Znameniti kanjoni Balkana[uredi | uredi izvor]
- Kanjon Brnjičke reke (SR)
- Kanjon Brusnice (SR)
- Vladikine ploče (SR)
- Kanjon reke Vrbas (RS)
- Kanjon Vučjanke (SR)
- Kanjon Gvozdnice (BiH)
- Kanjon Gradca (SR)
- Kanjon Dabašnice (HR)
- Kanjon Dervente (SR)
- Kanjon Drine (SR, RS)
- Đetinja (SR)
- Kanjon Zvijezde (SR)
- Kanjon Zrmanje (HR)
- Kanjon Jerme (SR)
- Kazanđol (SR)
- Kanjon Korane (HR)
- Kanjon reke Krke (HR)
- Kanjon Krupe (HR)
- Lazarev kanjon (SR)
- Kanjon Ljuboviđe (SR)
- Kanjon Matića potoka (SR)
- Kanjon Matka (MK)
- Kanjon Morače (CG)
- Kanjon Neveljskog potoka (SR)
- Kanjon Nevidio (CG)
- Kanjon Neretve (BiH, HR)
- Kanjon Osum (AL)
- Kanjon Pive (CG)
- Kanjon Rakitnice (BiH)
- Kanjon Rače (SR)
- Kanjon Resave (SR)
- Kanjon Rosomače (SR)
- Kanjon Tare (CG, SR, BiH)
- Trigradsko ždrelo (BG)
- Kanjon reke Uvac (SR)
- Kanjon Cvrcke (RS)
- Kanjon Čikole (Kanjon Ključica, HR)
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
Kanjon Gvozdnice
-
Kanjon reke Vrbas
-
Kanjon Rosomače
-
Kanjon reke Đetinje
-
Kanjon Morače
-
Kanjon Drine
-
Kanjon Usak u Turskoj
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „canon”. Oxford Dictionaries. Oxford University Press.
- ^ Society, National Geographic (20. 5. 2011). „canyon”. National Geographic Society (na jeziku: engleski).
- ^ Ward Cameron (2005). „Understanding Canyon Formation”. Arhivirano iz originala 25. 04. 2001. g. Pristupljeno 27. 06. 2022.
- ^ Petrović D., Manojlović P., (2003): Geomorfologija, Geografski fakultet, Univerzitet u Beogradu, Beograd.
- ^ „The Geology of the Grand Canyon”. Pristupljeno 2015-10-01.
- ^ „box canyon”. Encarta World English Dictionary. 2009. Arhivirano iz originala 2009-12-17. g. Pristupljeno 2009-08-04.
- ^ „China Virtual Museums: Canyon”. Kepu.net.
- ^ „Park Statistics”. National Park Service. USA.
- ^ Truong, Alice (1. 7. 2011). „Everything About the Grand Canyon”. Discovery Communications. Pristupljeno 5. 2. 2012.
- ^ Cohen, Callan; Spottiswoode, Claire; Rossouw, Jonathan (2006). Southern African Birdfinder. str. 210. ISBN 978-1-86872-725-4.
- ^ „Grand Canyon of Greenland Discovered under Ice”. news.discovery.com. 2017-05-10. Arhivirano iz originala 11. 05. 2016. g. Pristupljeno 27. 06. 2022.
- ^ Fitzsimons, David (14. 12. 2015). „Capertee Valley: Australia's own Grand Canyon”. Daily Telegraph. Pristupljeno 28. 3. 2016.
- ^ Kruszelnicki, Dr. Karl S. (22. 5. 2012). „Grand Canyon is not so grand › Dr Karl's Great Moments In Science”. ABC Science. Pristupljeno 28. 3. 2016.
- ^ USGS/IAU (5. 6. 2008). „Tethys: Ithaca Chasma”. Gazetteer of Planetary Nomenclature. USGS Astrogeology. Pristupljeno 19. 12. 2011.
- ^ „Valles Marineris”. Gazetteer of Planetary Nomenclature. USGS Astrogeology Science Center. Pristupljeno 2015-02-28.
- ^ „Vallis Marineris”. Goddard Space Flight Center. NASA. 2002. Arhivirano iz originala 2007-07-11. g. Pristupljeno 2018-01-22.
- ^ „Valles Marineris”. Welcome to the Planets. NASA. 2005. Pristupljeno 2018-01-22.
- ^ Poggiali, Valerio; Mastrogiuseppe, Marco; Hayes, Alexander G.; Seu, Roberto; Birch, Samuel P. D.; Lorenz, Ralph; Grima, Cyril; Hofgartner, Jason D. (9. 8. 2016). „Liquid-filled Canyons on Titan”. Geophysical Research Letters. 43 (15): 7887—7894. Bibcode:2016GeoRL..43.7887P. S2CID 132445293. doi:10.1002/2016GL069679. hdl:11573/932488 .
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Marković M., Pavlović R., Čupković T. 2003. Geomorfologija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
- Mastilo, Natalija (2005): Rečnik savremene srpske geografske terminologije, Geografski fakultete, Beograd
- Chen, E. M. A.; Nimmo, F. (10—14. 3. 2008). „Thermal and Orbital Evolution of Tethys as Constrained by Surface Observations” (PDF). 39th Lunar and Planetary Science Conference, (Lunar and Planetary Science XXXIX). League City, Texas. str. 1968. LPI Contribution No. 1391. Pristupljeno 2011-12-12.
- Giese, B.; Wagner, R.; Neukum, G.; Helfenstein, P.; Thomas, P. C. (2007). „Tethys: Lithospheric thickness and heat flux from flexurally supported topography at Ithaca Chasma” (PDF). Geophysical Research Letters. 34 (21): 21203. Bibcode:2007GeoRL..3421203G. doi:10.1029/2007GL031467 .
- Jaumann, R.; Clark, R. N.; Nimmo, F.; Hendrix, A. R.; Buratti, B. J.; Denk, T.; Moore, J. M.; Schenk, P. M.; Ostro, S. J.; Srama, Ralf (2009). „Icy Satellites: Geological Evolution and Surface Processes”. Saturn from Cassini-Huygens. str. 637–681. ISBN 978-1-4020-9216-9. doi:10.1007/978-1-4020-9217-6_20.
- Moore, Jeffrey M.; Schenk, Paul M.; Bruesch, Lindsey S.; Asphaug, Erik; McKinnon, William B. (oktobar 2004). „Large impact features on middle-sized icy satellites” (PDF). Icarus. 171 (2): 421—443. Bibcode:2004Icar..171..421M. doi:10.1016/j.icarus.2004.05.009.
- Rincon, Paul (2008-03-14). „Saturn moon 'once had ocean'”. news.bbc.co.uk. BBC News. Pristupljeno 19. 12. 2011.
- Stone, E. C.; Miner, E. D. (10. 4. 1981). „Voyager 1 Encounter with the Saturnian System” (PDF). Science. 212 (4491): 159—163. Bibcode:1981Sci...212..159S. PMID 17783826. doi:10.1126/science.212.4491.159.
- Stone, E. C.; Miner, E. D. (29. 1. 1982). „Voyager 2 Encounter with the Saturnian System” (PDF). Science. 215 (4532): 499—504. Bibcode:1982Sci...215..499S. PMID 17771272. doi:10.1126/science.215.4532.499.
- Wolpert, Stuart (2012-08-09). „UCLA scientist discovers plate tectonics on Mars”. UCLA. Pristupljeno 2012-08-13.
- Lin, An (2012-06-04). „Structural analysis of the Valles Marineris fault zone: Possible evidence for large-scale strike-slip faulting on Mars”. Lithosphere. 4 (4): 286—330. Bibcode:2012Lsphe...4..286Y. doi:10.1130/L192.1 .
- Leone, Giovanni (2014-05-01). „A network of lava tubes as the origin of Labyrinthus Noctis and Valles Marineris on Mars”. Journal of Volcanology and Geothermal Research. 277: 1—8. Bibcode:2014JVGR..277....1L. doi:10.1016/j.jvolgeores.2014.01.011.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Hoffman, Nick; White Mars: A New Model for Mars’ Surface and Atmosphere Based on CO2; Academic Press; 2000.
- Malin Space Science Systems Home Page
- Malin Space Science Systems, science paper