Mirko Banjević
Mirko Banjević | |
---|---|
Datum rođenja | 28. mart 1905. |
Mesto rođenja | Pješivci |
Datum smrti | 1968.62/63 god.) ( |
Mesto smrti | Beograd |
Mirko Banjević (Pješivci, 28. mart 1905 — Beograd, 6. septembar 1968) bio je crnogorski i jugoslovenski pjesnik.[1]
Život i rad[uredi | uredi izvor]
Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Beogradu radio je kao novinar i urednik lista Pobjeda i časopisa za književnost i kulturu Stvaranje u Podgorici.[1] Prkosno je zbog svojih ideja robijao u zloglasnom zatvoru Glavnjača. Imao je težak život i pjesničku sudbinu. Banjević je pisac o kome je mnogo pisano, a najpoznatiji esej o njemu, u kome je pjesnik Milo Kralj dao njegov pjesnički portret, nosi naziv „Do iskapi, do iskona“.
U Nikšiću, postoji književna zajednica „Mirko Banjević“.[2] Književna zajednica “Mirko Banjević” je osnovana 1979. godine.[2]
Oformljena je i književna nagrada “Mirko Banjević” koja se dodjeljuje za poeziju i prozu na nivou države Crne Gore.[2]
Dela[uredi | uredi izvor]
Objavljene knjige:[1]
- Pobune uma, Nikšić, 1930.
- Šume, Nikšić, 1930.
- Ognjena jutra, Paraćin, 1940.
- Njegošev spomenik, Cetinje, 1947.
- Zemlja na kamenu, Beograd, 1950.
- Zvjezdani voz, Zagreb, 1951.
- Bezdani, Cetinje, 1956.
- Sutjeska, Cetinje, 1961.
- Do iskapi, Beograd, 1964.
- Roždanici, Cetinje, 1968.