Rakita (Babušnica)

Koordinate: 42° 54′ 31″ S; 22° 33′ 19″ I / 42.9085° S; 22.555333° I / 42.9085; 22.555333
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rakita
Rakita
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Upravni okrugPirotski
OpštinaBabušnica
Stanovništvo
 — 2011.340
Geografske karakteristike
Koordinate42° 54′ 31″ S; 22° 33′ 19″ I / 42.9085° S; 22.555333° I / 42.9085; 22.555333
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina924 m
Rakita na karti Srbije
Rakita
Rakita
Rakita na karti Srbije
Ostali podaci
Pozivni broj010
Registarska oznakaPI

Rakita je naselje u Srbiji u opštini Babušnica u Pirotskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 340 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 455 stanovnika). Ovo naselje je imalo svoj rudnik kamenog uglja koji se zatvorio krajem šezdesetih godina.

U Rakiti je 1929. godine snimljen i jugoslovenski film "Rudareva sreća", jedan od najznačajnijih i retkih sačuvanih filmova iz tog perioda.

Postanak sela[uredi | uredi izvor]

Selo je naziv dobilo najverovatnije po šiblju rakite odnosno od vrste vrbe. Naselje je nastalo u blizini rakita, gde rastu rakite[1]. Meštani selo nazivaju Raćita ili Rećita.

Najstariji zapis o selu datira iz 1444. godine, tačnije u popisnom defteru nahije Znepolje. Tada se selo pominje kao deo feudalnog poseda timara Vojnaka, sina Stanislava. Prenet mu je na korišćenje posle oca a poseduje berat sultana. Rakita je tada imala 10 domaćinstava u kojima je živelo 50 ljudi.

Selo je spaljeno od strane Turaka nakon čega je premeštena na selište a odakle je zbog klizišta premeštena na današnju lokaciju, pored Crnovrške i Vučidelske reke.

Planinarski putokazi za RUJ

Rudnik Jerma[uredi | uredi izvor]

Ispitivanje nalazišta kamenog uglja u okolini sela Rakite započeta su 1922. godine. Rudnik "Jerma" otvorilo je 1924. godine preduzeće za istraživanje i eksploataciju kamenog uglja „Nova Jerma“ - Rakita. Od 1926. godine ovo preduzeće, čiji je osnivač bila Eskontna banka Beograd, većinskog vlasnika Dragiše Matejića, zove Akcionarsko društvo „Jerma“ sa sedištem u selu Rakita.[2][3] Sagrađena je 1926. godine i pruga uskog koloseka radi iskorišćavanja kamenog uglja i zgrada direkcije.[4] Rudnik je bio prekinuo rad 1938. zbog "finansijskih i drugih teškoća".[5]

Rakitska reka

Demografija[uredi | uredi izvor]

1530. godine se u popisu Pirotskog kadiluka pominje naselje Rakita sa 11 kuća u kojima žive samo dva neoženjena muškarca a godišnje zaduženje porezom je 997 akči.

Prvi srpski popis posle oslobođenja od Turaka iz 1879. godine je zabeležio da Rakita ima 28 kuća i 319 stanovnika. U naselju Rakita živi 300 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 46,9 godina (44,9 kod muškaraca i 49,0 kod žena). U naselju ima 131 domaćinstvo, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,60.

Stanovništvo u ovom naselju veoma je nehomogeno, a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[6]
Godina Stanovnika
1948. 846
1953. 784
1961. 837
1971. 626
1981. 578
1991. 455 453
2002. 340 350
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[7]
Srbi
  
153 45,0%
Bugari
  
84 24,70%
Hrvati
  
1 0,29%
Bošnjaci
  
1 0,29%
nepoznato
  
1 0,29%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jovan Ćirić, Naselja gornjeg Ponišavlja i Lužnice, 1979
  2. ^ „Fond rudnika Jerma”. arhivpirot.rs. Pristupljeno 17. 9. 2020. 
  3. ^ Jerković, Sonja (2018). Narodna banka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije 1918-1931. godine, doktorska disertacija. Beograd. str. 253. 
  4. ^ Mitić, Goran (3. 12. 2018). „Rakita - selo o kome se ponovo puno priča i piše”. www.pirotskikraj.com. Pristupljeno 17. 9. 2020. 
  5. ^ "Politika", 5. mart 1940
  6. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  7. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  8. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Todorović N, Lužnica, 2016
  • Jovan Ćirić, Naselja Gornjeg Ponišavlja i Lužnice, Pirotski zbornik br. 8-9, 1979

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]