Pređi na sadržaj

Totamongu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Totamongu
Totamongu i njegova Horda
Lični podaci
Mesto rođenjaZlatna horda,
Datum smrti1287.
Porodica
RoditeljiToqoqan
Huchuhadun
DinastijaDinastija Boridžigin
Kralj Zlatne Horde
Period1282. - 1287.
PrethodnikMungletemur
NaslednikTolobuga

Tuda-Mongke, poznat je i pod imenom Totamongu [1] i Totamangu [2], je bio gospodar Tatara sa zapada [2], tj. kan Zlatne horde od 1282. godine sve do svoje smrti 1287. godine. Vladao je iz grada Saraja [3] [4] na donjoj Volgi [3], tj. na reci Athuba [4].

Bio je praunuk Batu-kana.

Totamonguove teritorije[uredi | uredi izvor]

Totamongu je kao kan Zlatne horde vladao:

Odnosi sa Rusijom[uredi | uredi izvor]

Provincija Rusija je tada bila veoma prostrana oblast [5]. Njeni stanovnici su hrišćani pravoslavci.

Zemlja plaća danak Totamongu, sa čijim posedima dolazi u dodir na istočnim granicama. Unutar granica Rusije, u ogromnim količinama sakupljalo se krzno hermelina, arkolina, samura, kuna, lisica i drugih životinja iz tog roda, kao i mnogo voska. Imalo je nekoliko rudnika, iz kojih su se dobijale velike količine srebra.

Rusija je neobično hladna oblast, koja se prostire čak do Severnog okeana, gde se u ogromnom broju hvata severni i sivi soko, i odatle odnosi u druge delove sveta [6].

Način upravljanja Rusijom[uredi | uredi izvor]

Totamongu udara namet na osvojene ruske zemlje i postavlja tamo upravljače, baskake, sa manjim odredima vojnika koji imaju dužnost da nadgledaju stanovništvo, koje je preostalo posle Tatarske najezde. Tatarski činovnici su prebrojavali stanovništvo da bi mu nametnuli porez. Jedino su sveštena lica bila oslobođena poreza, i: uopšte uzev, Tatari ostavljaju pravoslavnoj ruskoj crkvi sve njene povlastice i ne progone je.

Osim skupljanja danka, oni se ne mešaju u poslove osvojenih oblasti, koje ostavljaju ruskim kneževima, ali zadržavaju pravo da ih potvrđuju u tome zvanju; zato ruski kneževi moraju da odlaze u Hordu [4], u Saraj [3] i traže od Totamongua [4] jarlik (povelju) [4] na kneževinu [3] koji im daje kneževsku vlast [4] [3].

Rusija je potpadala pod Zlatnu Hordu kao skup vazalnih kneževina. On nije imao svoje vlasti u Rusiji, ali su kneževi zastupali svoj narod neposredno pred Totamonguvim poverenicima (daruga) u Saraju i da sami skupljaju danak (harač) na osnovu vrlo strogo sprovedenog popisa stanovništva i njegove imovine. Kako je tekla njegova vladavina sve je slabija bila njegova vlast u Rusiji [3]. Tatari od tad nisu dirali u političku organizaciju Rusije, već su jednim jarlikom podarili jednome od ruskih kneževa titulu velikoga kneza obavezujući ga da prikuplja i predaje Hordi danak svih ostalih kneževa. Preostali kneževi pokoravaju se takođe; ponekad oni čak obuzdavaju pokušaje pobune stanovništva, koje gubi strpljenje zbog globljenja i nasilja što ga vrše skupljači poreza [4].

Posledice[uredi | uredi izvor]

Tatarski jaram je imao kao veliku posledicu to, da je odvojio Rusiju od Zapadne Evrope. Zatim, on je doprineo znatno surovosti i grubosti narodnih običaja i administrativne prakse. Mnogo orijentalskog ušlo je preko Tatara u ruski život. Pozajmila je Rusija, upravo Moskva, možda i poneku korisnu crtu u organizaciji vlasti, finansija, statistike, ali se ova pozitivna dobit sasvim gubi pri upoređenju sa golemim zlom, koje su zla vremena nesumnjivo donela [3].

Ruske zemlje[uredi | uredi izvor]

Za vreme njegove vladavine Rusijom je vladala velika kneževina Vladimir je bila podeljena na:

Odnosi s velikim kneževima Vladimira[uredi | uredi izvor]

Veliki kneževi Vladimira, koji su se izmenjivali uz različite intrige u Hordi, a ponekad i uz borbe u samoj Rusiji, nisu igrali neku naročitu ulogu i ni po čemu se nisu istakli [3].

Drman i Kudelin[uredi | uredi izvor]

Kralj Milutin, freska iz crkve svetog Ahilija u Arilju.

U braničevskoj oblasti behu se osilila dva bugarska velikaša, braća Drman i Kudelin. U Ždrelu na Mlavi, u današnjoj gornječkoj klisuri, behu se oni utvrdili, odmetnuli od svake vlasti i uznemiravahu i srpsko i mađarsko susedstvo. U njihovoj vojsci nalažahu se kao polupljačkaši a polunajamnici ljudi raznih narodnosti, a ponajviše Bugari, Tatari i Kumani. Ozlojeđeni na njih Ugri su početkom 1285. god. uputili protiv njih jednu vojsku da ih kazni. Njihovom primeru sledovali su malo kasnije i Srbi. Kralj Srema, Stefan Dragutin, kao neposredni sused, pokušao je sam da ih kazni, ali im nije mogao učiniti ništa, jer su se bili odlično utvrdili u inače teško prohodnom klancu. Dragutin je, po svoj prilici pretrpeo poraz, jer Drman i Kudelin pređoše odmah u napad protiv njega i zauzeše mu izvesne krajeve. Dragutin pozva svog brata i srpskog kralja Milutina na dogovor u Mačkovcu na Moravi i zamoli ga za pomoć. Milutin se odazvao. Ujedinjena srpska vojska ušla je potom u Braničevo, potukla i proterala pljačkaše i njihove gospodare, i zavladala čitavom oblašću. Braničevo je predato Dragutinu; tada je prvi put došlo pod srpsku vlast i ostalo u njoj celo vreme posle toga [7].

Šišman[uredi | uredi izvor]

Posle ovog poraza Drmana i Kudelina rešio se vidinski knez Šišman, koji je možda imao nekih veza s njima ili polagao pravo na njihovo područje, da se obračuna sa Srbima. Iznenada, ne zna se tačno koje godine, prodro je on sve do Hvosna, a nameravao je, među ostalima, da opljačka pećsku arhiepiskopiju. Ali tu je pretrpeo poraz od srpske vojske, koja je dohrlila odnekud s juga, i morao se naglo povlačiti. Srbi su se dali u poteru za njim i gonili su ga sve do Vidina. Šišman se s mukom prebacio preko Dunava, dok su Srbi zauzeli vidinski grad. Sa leve obale reke poslao je pobeđeni knez ljude, da mole kralja za pregovore. Mir je sklopljen na osnovi: da Šišman prizna vrhovnu vlast srpskog kralja, a kao jemstvo imala je biti Šišmanova ženidba sa kćerju jednog srpskog velmože. Doista, Šišman je doskora uzeo kćer velikog župana Dragoša, a docnije njegov sin Mihajlo Milutinovu kćer Anu, koju docnije pisci zovu narodski i Nedom [7].

Nogaj[uredi | uredi izvor]

Nogajeva zastava

Ovo ratovanje Srba po Braničevu i vidinskoj oblasti dovede ih u sukob s tatarskim kanom Nogajem. Nogaj, koji je imao posebnu oblast od područja današnje Rumunije, od Železnih Vrata i Dunava, do iza Krima, u izvesnoj još ne utvrđenoj vezi sa Totamonguom u Rusiji, bio je moćan gospodar i znatno je uticao na političke prilike u zemljama severnog Balkana. Pred njim je pobegao u Vizantiju bugarski car Terterije i bio zamenjen u vlasti vojvodom Smilcem, kao novim bugarskim carem pod vrhovnom vlašću Nogajevom. U susednim ruskim oblastima njegova se reč slušala bez pogovora. Vizantijski car Mihajlo Paleolog dao mu je još 1273. god. svoju jednu kćer za ženu. Stoga je, prilikom careva spremanja protiv Srba 1282. god, njegovoj vojsci došao u pomoć i jedan veći tatarski odred. Silni Nogaj, koji je imao ranije sukoba i sa Poljacima i sa Ugrima, bio je spreman da napane i Srbe, jer je on od Srba osvojena područja, naročito vidinsku oblast, smatrao kao svoju domenu. Za taj napad on je već pokrenuo i vojsku. Milutin, koga su obavestili o Nogajevoj snazi, uplaši se i ponudi pregovore. Vrlo je verovatno, da je kralj tom prilikom dao obaveze, da ne misli preduzimati nikakve dalje akcije u tim oblastima. Kao zalogu za svoju dobru volju uputio je Nogaju kao taoca svog sina Stefana sa nekoliko druge dece iz vlasteoskih kuća [7].

Smrt[uredi | uredi izvor]

Na presto je došao kao mlad vitez, a izvestan veoma moćan čovek koji se zvao Tolobuga, ubio ga je 1287. godine uz pomoć drugog tatarskog kana Nogaja. Tako se Tolobuga dočepao vlasti uz pomoć Nogaja [2].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 390.
  2. ^ a b v Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 394.
  3. ^ a b v g d đ e ž z Jelačić 1929.
  4. ^ a b v g d đ e ž Miljukov 1939.
  5. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 388.
  6. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 389.
  7. ^ a b v Ćorović 1941.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Milion putovanja Marka Pola, 2012. Beograd
  • Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz knjige „Istorija Rusije“ Pavela Miljukova, koja je u javnom vlasništvu.
  • Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz knjige „Istorija Rusije“ Alekseja Jelačića, koja je u javnom vlasništvu.
  • Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, 1941. Beograd