Aleksandar fon Humbolt

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aleksandar fon Humbolt
Portret iz 1843.
Lični podaci
Puno imeAleksandar fon Humbolt
Datum rođenja(1769-09-14)14. septembar 1769.
Mesto rođenjaBerlin, Berlin, Pruska
Sveto rimsko carstvo
Datum smrti6. maj 1859.(1859-05-06) (89 god.)
Mesto smrtiBerlin, Berlin, Pruska
Nemačka konfederacija
ObrazovanjeViadrina European University
Freiberg University of Mining and Technology
Univerzitet u Getingenu
Naučni rad
PoljeGeografija
UčeniciLuis Agasiz[1]
Poznat poBiogeografija
Kosmos (1845–1862)
Humboltova struja
magnetna oluja
Humboltova nauka
Berlinski romantizam[2]
NagradeKoplei medalja (1852)

Potpispotpis_alt}}}

Aleksandar fon Humbolt (nem. Alexander von Humboldt; Berlin, 14. septembar 1769 — Berlin, 6. maj 1859) bio je nemački prirodnjak, geograf i istraživač.[3] Njegovi radovi na botaničkoj geografiji predstavljaju osnivanje oblasti biogeografije.[4] Proučavao je zemljin magnetizam, vulkane, izotermalne linije, geografiju i biologiju različitih oblasti.[5][6] Od 1799. do 1804. putovao je u Latinsku Ameriku, koju je istraživao i opisivao sa naučne tačke gledišta. Svoja putovanja tokom 21 godine opisao je u izuzetno velikom broju knjiga. Prvi je pretpostavio da su Afrika i Južna Amerika bile davno spojene. U poznijim godinama je pokušao da u svom delu od 5 knjiga „Kosmos“ prikaže ljudsko znanje na jedan jedinstven ujedinjen način. Humbolt je podržavao druge naučnike i često je sa njima sarađivao.

Detinjstvo, mladost i obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Otac mu je bio major u pruskoj vojsci, koji je odlikovan zbog učešća u Sedmogodišnjem ratu. Imao je dva sina. Aleksandar je bio mlađi, stariji Vilhelm je bio lingvista.[7][8][9] Tokom detinjstva sakupljao je i determinisao biljke. Sakupljao je školjke i insekte. Otac mu je umro 1779. i otad je majka počela da brine o njegovom obrazovanju. Studirao je finansije pola godine u Frankfurtu na Odri, a završio u Getingenu 1789. Tokom raspusta 1789. išao je na naučni izlet na Rajnu i napisao je rad o mineralogiji i bazaltu na Rajni. Počeo je da izučava ono što bi mu bilo potrebno da bude naučni istraživač. Studirao je trgovinu i strane jezike u Hamburgu, geologiju u Frajburgu, a anatomiju u Jeni, a astronomiju i upotrebu naučne instrumentacije kod Zaha i Kelera. Istraživao je vegetaciju rudnika Frajburga o čemu je 1793. objavio rad. Kad je Luiđi Galvani otkrio uticaj struje na mišiće, Humbolt je istraživao fenomene muskularnih iritacija, o čemu je objavio rad 1797.

Portret Aleksandra fon Humbolta iz 1806.

Putovanja i rad u Evropi[uredi | uredi izvor]

Bio je u Engleskoj 1790, a 1792. i 1797. je posetio Beč. Tokom 1795. proputovao je Švajcarsku i Italiju istražujući geologiju i botaniku tih zemalja. Zaposlio se 1792. u Berlinu kao procenitelj rudnika. Taj posao je obavljao tako temeljito da je brzo napredovao u službi i čak su ga slali u diplomatske misije.

Istraživanja Latinske Amerike[uredi | uredi izvor]

Trebalo je da sa jednim botaničarem da ide na ekspediciju, koja je odložena. Njih dvojica su došli do Marselja nadajući se da će se pridružiti Napoleonu i otići u Egipat. Pošto nisu našli odgovarajući transport otišli su u Madrid, gde im je jedan ministar pomogao da odu u Latinsku Ameriku. Krenuli su iz La Korunje 5. juna 1799. Na Tenerifama su bili šest dana, a u Venecuelu su stigli 16. jula. Otkrio je u Venecueli uljnu pticu Steatornis caripensis, koja je dotad bila nepoznata. Vraćajući se u Kumanu primetio je meteorski roj Leonide, što je bilo njegovo prvo upoznavanje sa fenomenom, za koji će se uočiti periodičnost. U februaru 1800. je krenuo u istraživanje reke Orinoko. Istraživao je 4 meseca i prešao je preko 3.000 kilometara divljeg i nenastanjenog područja. Utvrdio je da postoji komunikacija između sliva Orinoka i sliva Amazona. Utvrdio je tačno mesto bifurkacije. Električne jegulje je uhvatio 19. marta 1800, pretrpjevši jake električne šokove tokom ispitivanja.

Posle je otplovio na Kubu, pa se vratio i Kartahenu, ispitujući nabujalu reku Magdalenu. Prešao je Kordiljere i posle dugog i napornog putovanja došao je 6. januara 1802. do Kita. Peli su se do visine od 5.800 metara. što je tada bio svetski rekord. Na putu prema Limi istraživali su izvore Amazona. U Kaljau je posmatrao prolazak Merkura. Posle toga odlazi u Meksiko, gde je boravio godinu dana. Posle je kratko posetio SAD i vratio se u Evropu, gde je pristao 3. avgusta 1804. u Bordou.

Dostignuća latinskoameričke ekspedicije[uredi | uredi izvor]

Portret iz 1859. U pozadini se vidi vulkan Čimboraco

Istraživao je izotermalne linije. Najpre je istraživao brzinu pada temperature sa nadmorskom visinom. U svom eseju o geografiji različitih biljki proučavao je kako fizički uslovi utiču na raspodelu biljaka i životinja. Otkrio je da se smanjuje intenzitet zemljinog magnetskog polja kako se udaljavamo od polova prema ekvatoru. Geološki je proučavao vulkane u Latinskoj Americi. Otkrio je da se oni pojavljuju u linearnim grupama, pa je pretpostavljao da su nastali zbog velikih podzemnih rascepa. Sa Gej-Lisakom je istraživao zakon magnetske deklinacije, pa je u Berlinu boravio dve i po godine. Pošto je nameravao da objavi mnoštvo novih činjenica u enciklopedijskom formatu 1808. je došao u Pariz. Tu sarađuje sa Gej-Lisakom i njegovom privatnom laboratorijom. Istraživali su sastav atmosfere i uticaj pritiska na atmosferu.

Priznanja Humboltu[uredi | uredi izvor]

Posle Napoleona Humbolt je bio jedan od najpoznatiji u Evropi. Pruski kralj ga je više puta pozivao, dajući mu velike privilegije, ali Humbolt je odbijao da napusti Pariz. Pariz je smatrao svojom pravom kućom. U Parizu je Humbolt imao ne samo naučnu atmosferu, nego je bio i izuzetno cenjen u svim slojevima društva. Osim toga nije mu se sviđala atmosfera Berlina, njegovog rodnoga grada. Nije mu se sviđao provincijalizam Berlina. Ipak mnogo puta su ga zvali, ne samo pruski kralj, nego i dva ugledna pruska velikaša, tako da se 1827. preselio u Berlin. U Berlinu se posvetio proučavanju zemaljskog magnetizma. Posebno ga je zanimala priroda i zakoni „magnetnih oluja“, kako je on opisivao abnormalna odstupanja od zemljinog magnetizma.

Istraživanje Rusije[uredi | uredi izvor]

Rusi su 1811. prvi predložili Humboltu istraživanje Sibira, a kasnije 1818. je to isto predložila pruska vlada. Ali u oba slučaja imao je drugih za njega važnijih poslova. Pisao je ruskoj vladi 1829, tako da je uspeo da uspostavi niz magnetnih i meteoroloških stanica u Sibiru. Izmeću maja i novembra 1829. zajedno sa Gustavom Rozeom i Erenburgom prešao je Rusiju između Neve i Janiseja, prešavši 9.600 milja. Otkrio je dijamante na Uralu, gde se ispiralo zlato. Korigovao je precenjenu visinu centralnoazijskog platoa.

Humbolt kao diplomata[uredi | uredi izvor]

Od 1830. do 1848. bio je diplomata na dvoru Luja Filipa, sa kojim je održavao srdačne prijateljske odnose.

Kosmos[uredi | uredi izvor]

Kosmos, Aleksandar fon Humbolt, izdavač:Johan Georg Kota
Kosmos, Aleksandar fon Humbolt, izdavač:Johan Georg Kota

Jako je dugo pisao svoje monumentalno delo, kojim je nastojao predstaviti jedinstvo različitih kompleksnih delova prirode. Hteo je da naglasi postojanje prirodnih zakona, koji upravljaju složenim procesima u prirodi. Započeo je sa pisanjem još 1808. Vremenom je sve uobličavao, a posebno kad je predavao od 1827. do 1828. na univerzitetu u Berlinu. Prva dva volumena Kosmosa izašla su 1845. i 1847. Treći i četvrti volumen je objavio između 1850. i 1858. Peti volumen je objavljen posthumno 1862.

Humboltova stipendija[uredi | uredi izvor]

Posle njegove smrti njegovi prijatelji i saradnici osnovali su Aleksandar fon Humbolt fondaciju, koja je pružala podršku mladim naučnicima. Originalna novčana zadužbina je bila upropaštena hiperinflacijom iz 1920—ih. Posle Drugog svetskog rata nemačka vlada je osnovala ponovo Humboltovu fondaciju, koja služi za finansiranje boravka stranih naučnika u Nemačkoj ili nemačkih van Nemačke.

Radovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rupke 2008, str. 54.
  2. ^ Helmut Thielicke, Modern Faith and Thought, William B. Eerdmans Publishing, 1990, p. 174.
  3. ^ Malcolm Nicolson, "Alexander von Humboldt and the Geography of Vegetation", in: A. Cunningham and N. Jardine (eds.), Romanticism and the Sciences, Cambridge University Press, 1990, pp. 169–188; Michael Dettelbach, "Romanticism and Resistance: Humboldt and "German" Natural Philosophy in Natural Philosophy in Napoleonic France", in: Robert M. Brain, Robert S. Cohen, Ole Knudsen (eds.), Hans Christian Ørsted and the Romantic Legacy in Science: Ideas, Disciplines, Practices, Springer, 2007; Maurizio Esposito, Romantic Biology, 1890–1945, Routledge, 2015, p. 31.
  4. ^ „Alexander von Humboldt | Biography, Discoveries, & Facts | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). 2024-01-18. Pristupljeno 2024-01-30. 
  5. ^ Love, J.J. (2008). „Magnetic monitoring of Earth and space” (PDF). Physics Today. February (2): 31—37. Bibcode:2008PhT....61b..31H. doi:10.1063/1.2883907. Arhivirano iz originala (PDF) 28. 07. 2019. g. Pristupljeno 29. 6. 2015. 
  6. ^ Thomson, A. (2009), „Von Humboldt and the establishment of geomagnetic observatories”, IAEA-Inis: 1212 
  7. ^ Thubon, Colin (septembar 2015). „'The Invention of Nature', by Andrea Wulf”. New York Times. 
  8. ^ Lee, Jeffrey (2014). „Von Humboldt, Alexander”. The Encyclopedia of Earth. 
  9. ^ Jackson, Stephen T. „Alexander von Humboldt and the General Physics of the Earth” (PDF). Science. 324. str. 596—597. Arhivirano iz originala (PDF) 12. 04. 2019. g. Pristupljeno 06. 06. 2020. 
  10. ^ Humboldt, Alexander von (1860). Cosmos: A Sketch of a Physical Description of the Universe, Volume 4. Prevod: Elise C. Otté. Harper. str. 76. Pristupljeno 17. 5. 2014. 
  11. ^  Jedna ili više prethodnih rečenica uključuje tekst iz publikacije koja je sada u javnom vlasništvuClerke, Agnes Mary (1911). „Humboldt, Friedrich Heinrich Alexander von”. Ur.: Chisholm, Hugh. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 13 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 873—875. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]