Beljanica
Beljanica | |
---|---|
Geografske karakteristike | |
Najviša tačka | Beljanica |
Ndm. visina | 1.339 m |
Koordinate | 44° 07′ 07″ S; 21° 42′ 33″ I / 44.1185° S; 21.709167° I |
Geografija | |
Države | Srbija |
Masiv | Karpatsko-balkanske planine |
Grupa | Karpatske planine |
Beljanica je jedna od najvećih krečnjačkih planina istočne Srbije. Nalazi se između sliva reke Mlave i Žagubičke kotline na severu i sliva reke Resave na jugu. Pruža se od zapada ka istoku u dužini od 24 km, sa prosečnom širinom od oko 12 km. Zahvata površinu od 309 km², od čega 246 km² izrazit kraški reljef u krečnjacima.
Severni deo je visoravan sa mnogim vrtačama, uvalama i slepim dolinama (Busovata, Rečke sa ponorom dubokim 150 m). Južni deo je stenovit, krečnjački greben Beljanica (1.339 m[1]), koji strmim odsekom pada u klisuru reke Čemernice, desne pritoke reke Resave. U grebenu su mnogobrojne pećine, od kojih je najveća Velika Atula (560 m). U podnožju grebena nalaze se Malo i Veliko vrelo, a u podnožju severnog oboda Vrelo Mlave kod Žagubice.
Karakteristike[uredi | uredi izvor]
Beljanica je planina bogata vodom, podzemnim i površinskim tokovima. Naročito su interesantni površinski tokovi sa velikim brojem reka i potoka ponornica. Voda u svim tokovima je čista i može se piti iz vodotoka.
Beljanica je u speleološkim krugovima veoma poznata kao izuzetno bogata speleološkim objektima. Najpoznatija pećina je Resavska pećina, koja je uređena za pojedinačne ili kolektivne posete i otvorena je tokom cele godine. Pored Resavske pećine postoji veliki broj pećina bogatih svim vrstama pećinskog nakita.
Pećine izuzetne lepote su Jelarče, Pionirska pećina, Vlaška pećina i Ivkov ponor, a naročito se izdvajaju Izviđačka pećina, koja po vremenu nastanka i bogatstvu nakitom, ne zaostaje za Resavskom pećinom i Velika Atula, kao speleološki objekat posebne važnosti.
Zapravo Velika Atula nije do kraja istražena, a najnovija istraživanja su dozvolila postojanje produžetka zapadnog kanala. U poslednjim istraživanjima pećinske faune, otkrivene su posebne vrste nepigmentisanih stonoga, koje su za nauku nepoznata vrsta.
Lepotu planine Beljanice dopunjuju kanjoni reke Resave i Kločanice.
Na visinama preko 700 m postoji veliki broj koliba u kojima žive meštani okolnih sela, koji prave sir izuzetnog kvaliteta.
Vršni deo planine čine pašnjaci. Sam vrh (1.339 m) je stenovit, zbog čije se beline, iznad padina prekrivenih bukovim i hrastovim šumama, pretpostavlja da je planina dobila ime. Na južnoj padini planine nalazi se vodopad Veliki buk.[2]
Mikroklima Beljanice je čista kontinentalna, tako da je zimi neophodna zimska oprema za motorna vozila.
Planinarsko društvo[uredi | uredi izvor]
U čast planine Beljanice u Svilajncu je osnovano Planinarsko društvo „Beljanica“, sa dugom tradicijom, a njihov planinarski dom „Suvaja“, nalazi se na ulasku u kanjon reka Resave i Suvaje, nadomak hidro-kompleksa Lisine.[3]
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
Staza ka najvišem vrhu Beljanice vodi između voćnjaka.
-
Staza ka najvišem vrhu.
-
Litice Beljanice.
-
Litice Beljanice.
-
Šuma na Beljanici.
-
Šuma na Beljanici.
-
Planinari u pohodu na najviši vrh Beljanice.
-
Šuma na Beljanici.
-
U najvišim delovima planine šuma je sve ređa. Četinari u blizini najviše kote.
-
Planinari se fotografišu na najvišoj koti Beljanice.
-
Staze na Beljanici.
-
Pejzaž sa Beljanice.
-
Pejzaž sa Beljanice.
-
Pejzaž sa Beljanice.
-
Pejzaž sa Beljanice.
-
Pogled na kanjon reke Resave sa vidikovca na Beljanici.
-
Vodopad Lisine.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Atlas Srbije: Ivan Bertić, Denis Šehić, Demir Šehić, Politika AD. . Београд. 2007. ISBN 978-86-86809-05-6.
- ^ Selo Laznica: Homolje, poslednje utočište vukova i hajduka, Jat revjuv[mrtva veza], Pristupljeno 22. 12. 2012.
- ^ Svilajnac onlajn: Udruženja - PD „Beljanica“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (25. decembar 2012), Pristupljeno 22. 12. 2012.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Mala enciklopedija Prosveta (3 izd.). Beograd: Prosveta. 1985. ISBN 978-86-07-00001-2. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć) - Marković, Jovan Đ. (1990). Enciklopedijski geografski leksikon Jugoslavije. Sarajevo: Svjetlost. ISBN 978-86-01-02651-3.