Monotelitstvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Monotelitizam (na grčkom jeziku μονοθελητισμός „jedna volja“) je hristološko učenje, proglašeno za jeres, koje se razvilo početkom 7. veku u Vizantiji, kao rezultat nastojanja carske vlasti da uspostavi versko jedinstvo u državi. Naime, iako je monofizitizam bio osuđen na Četvrtom vaseljenskom saboru, još uvek je bilo mnogo onih koji nisu bili spremani da prihvate halkidonski oros o dve prirode u Hristu. Zbog toga je carigradski patrijarh Sergije I nastojao da pronađe kompromisno rešenje. Smatrao je da je moguće reći da u Hristu postoje dve prirode, ali samo jedna volja. Ovo pogrešno učenje prihvatio je i rimski papa Honorije I, zapavši u jeres.[1]

Monotelitskom učenju otvoreno se suprotstavio sveti Maksim Ispovednik koji je tvrdio da priroda mora da ima i sopstvenu prirodnu volju, te da bi, ako bismo prihvatili da je Hristos imao samo jedno volju, iz toga nužno sledilo da je imao i samo jednu prirodu ili da je Njegova ljudska priroda bila nedostatna. Maksima je podržao papa Martin I (645—655), koji je zbog toga oteran sa katedre u progonstvo na Krim. Sv. Maksim je mučen i od posledica mučenja (odsečena mu je desna ruka i iščupan jezik) je preminuo. Međutim, Crkva je prihvatila upravo njegovo, diotelitstko učenje o dve volje u Hristu, što je ozvaničeno na Šestom vaseljenskom saboru u Carigradu (680—681).[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ostrogorski 1969, str. 124-125.
  2. ^ Ostrogorski 1969, str. 141, 162.

Lieratura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]