Stragari

Koordinate: 44° 09′ 00″ S; 20° 40′ 00″ I / 44.15° S; 20.666666° I / 44.15; 20.666666
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Stragari
Stragari
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Upravni okrugŠumadijski
GradKragujevac
Stanovništvo
 — 2011.Pad 827
Geografske karakteristike
Koordinate44° 09′ 00″ S; 20° 40′ 00″ I / 44.15° S; 20.666666° I / 44.15; 20.666666
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina430 m
Stragari na karti Srbije
Stragari
Stragari
Stragari na karti Srbije
Ostali podaci
Poštanski broj34323
Pozivni broj034
Registarska oznakaKG

Stragari je naseljeno mesto grada Kragujevca u Šumadijskom okrugu. Prema popisu iz 2011. bilo je 827 stanovnika. Samo naselje je podeljeno na dva dela od kojih je istočni deo poprimio karakteristike varošice, dok je zapadni deo naselja u dolini Srebrenice raštrkan i ima karakteristike sela. Pod njivama se nalazi 569,74 ha, voćnjacima 117,96 ha, vinogradima 39,71 ha, livadama 73,04 ha, pašnjacima 122,54 ha dok ostalo zemljište zauzima 3,85 ha.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Nalaze se na 44°8'60" severne geografske širine 20°40'0" istočne geografske dužine na 250 m nadmorske visine, 30 km severozapadno od Kragujevca i oko 120 km južno od glavnog grada Beograda.

Naselje se nalazi na ušću potoka Srebrnice u reku Jasenicu, na severoistočnoj strani planine Rudnik (najviši vrh- Cvijićev vrh, 1132 m). Stragari su sa još 10 susednih sela činili jednu od pet gradskih opština Grada Kragujevca, od maja 2002. do marta 2008. godine. Mesna zajednica Stragari pored ovog mesta obuhvata još i naselja Ljubičevac i Kotraža. U blizini današnje varošice Stragari nalaze se ostaci srednjovekovnog grada Srebrnika koji je se pominje u spisima kao grad u kome je 1426. godine despot Stefan Lazarević sazvao državni sabor najviše tadašnje srpske vlastele i crkvenih velikodostojnika na kome je proglasio svog sestrića Đurđa Brankovića za svog naslednika. Ostaci ovog srednjovekovnog grada nalaze se i danas u blizini Stragara, a najočuvaniji deo je severna kula.

U Stragarima su pronađeni ostaci rudnika iz doba srednjovekovne Srbije.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Spomenik Tanasku Rajiću u centru Stragara

Stragari se prvi put pominju u Turskom katastarskom popisu-defteru iz 1476. godine kao Stragar. Tada su kao selo Rudničke nahije imali 39 domaćinstava. Nakon pobede Austrijanaca nad Turcima u periodu od 1717. do 1739. godine područje današnje opštine Stragari i same varošice Stragari se karakteriše neznatnim povećanjem broja stanovništva. Varošica je tada brojala oko 50 kuća, a primećuje se i povećan razvoj trgovine u ovom području što je tadašnje Stragare svrstalo u razvijene trgovačke centre. Imajući u vidu tadašnje prilike stanovništvo se isključivo bavilo zemljoradnjom i stočarstvom, a svoje proizvode je iznosilo na pijaci u tadašnjoj varošici Petkovici.

Početkom ustanka u Srbiji protiv Turaka naselje Stragari je podarilo srpskoj istoriji veliki broj ustanika od kojih su najpoznatiji Janićije Đurić, jedan od pismenijih ljudi tog vremena, Karađorđev sekretar, diplomata, predsednik Apelacionog suda i član zemaljskog saveta, Tanasko Rajić, Karađorđev barjaktar, junak sa Ljubića kao i Marko Todorović, četovođa koji je predvodio desetine junaka iz Stragara i okoline u Prvom i Drugom srpskom ustanku. U manastiru Voljavča u blizini Stragara 1805. godine Praviteljstvujušči sovjet je održao svoju prvu sednicu. 1875. godine podignuta je zgrada osnovne škole.

Status varošice dobijaju ukazom kralja Aleksandra I Karađorđevića 27. septembra 1922. godine, a 1927. godine je osnovan fudbalski klub Azbest koji je u sezoni 1985/86. godine igrao u Drugoj srpskoj ligi. 1928. godine je podignuta je banjska zgrada u Banji Voljavča (Stragarska Banja). Geografski, položaj ove banje se vezuje za severoistočnu stranu planine Rudnik i udaljena je od Stragara oko 2,5 km. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 350 m u gustoj bukovoj šumi kraj banjskog potoka. Sam naziv banje se vezuje za Manastir Voljavča jer je nekada banjom gazdovao manastir. U istorijskim izvorima najstariji pomen banje se u pisnim dokumentima javlja još u periodu 16. veka, tačnije 1551. godine. Tokom 1930-tih, mesto je imalo po jednu kafanu na svakih 30 stanovnika.[2] U selu je postojao magacin baruta, u noći 23/24. jula 1937. došlo je do eksplozije u kojoj je poginuo jedan vojnik i oštećeno nekoliko kuća.[3]

Za vreme Drugog svetskog rata selo je dosta stradalo jer je 1943. godine spaljeno od strane Nemaca.

Posle rata se 1945. godine osniva osmorazredna osnovna škola OŠ „Julijana Ćatić” Stragari. 1946. godine se otvara zdravstvena ambulanta, počinje telefonizacija i Stragari postaju opština. 1950. godine osniva se zemljoradnička zadruga i osniva se porodilište. 1957. godine je započeta elektrifikacija sela i uvećana je teritorija opštine. Krajem 1965. godine ukinuta je Opština Stragari i njena teritorija podeljena na tadašnje opštine Topola i Kragujevac. Ukidanjem opštine i svođenjem Stragara na mesnu zajednicu, potpuno je izgubljen administrativni značaj naselja i dolazi do velikog pada broja stanovnika. Iako je bilo pokušaja ponovnog oživljavanja Opštine Stragari to se nije ostvarilo. 2002. godine je Statutom Grada Kragujevca predviđeno osnivanje opštine, ali to nije ostvareno do 2008. godine, kada je ova gradska opština, koja je postojala samo na papiru, ukinuta novim Statutom Grada.

Ovde se nalazi Kuća Tanaska Rajića.

Privreda[uredi | uredi izvor]

U Stragarima je jedan od najvećih azbestnih rudnika u Evropi. Počeci rada rudnika azbesta se vezuju za 1922. godinu kada je bio u vlasništvu Dušana Miloševića. Pre Drugog svetskog rata azbest kao materijal nije imao široku primenu pa je i eksploatacija ove rude bila na vrlo niskom nivou. Zapisano je da su se od ovog materijala u Stragarima u malim radionicama izrađivale crepulje za pečenje hleba. Ovo je poljoprivredni kraj i proizvodi se: voće, povrće i tovna stoka.

Glavno stragarsko industrijsko postrojenje je fabrika papira Stragarit.

U ataru naselja su manastiri Voljavča, Blagoveštenje (Rudničko) iz 14. veka i manastir Petkovica sa mastirskom crkvom Petkovicom iz 13. veka, koji predstavljaju zaštićena nepokretna kulturna dobra.

Postoje svi preduslovi da se razvija banjski i planinski turizam.

Banja Voljavča je jedina poznatija manastirska banja u Srbiji, koja je kao takva postojala sve do Drugog svetskog rata i kojom je gazdovao manastir Voljavča ostvarujući glavne prihode za svoje izdržavanje. Ona je ujedno i jedina banja u Srbiji, koja se i danas zove po manastiru kome je u prošlosti pripadala. To je jedinstven primer stare manastirske banje (obnovljene zadužbinske banje sveštenog lica i namenski građene manastirske banje) i mesne društvene banje. Banja se nalazi u predelu koji ima izuzetne mogućnosti za razvoj rekreativnih aktivnosti i lova.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Demografija[uredi | uredi izvor]

MZ Stragari ima 481 domaćinstvo sa ukupno 1552 stanovnika. U naselju Stragari živi 796 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 45.5 godina (43.6 kod muškaraca i 47.4 kod žena). U naselju ima 338 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2.81.

Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine).

Demografija[4]
Godina Stanovnika
1948. 1.627
1953. 1.653
1961. 1.786
1971. 1.739
1981. 1.441
1991. 1.295 1.203
2002. 967 1.028
2011. 827
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[5]
Srbi
  
959 99,17%
Crnogorci
  
1 0,10%
Hrvati
  
1 0,10%
Mađari
  
1 0,10%
Makedonci
  
1 0,10%
nepoznato
  
0 0,0%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Poznate ličnosti i porodice[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Otkriven rudnik Nemanjića u Stragarima („Vsti“, 22. septembar 2014)
  2. ^ "Politika", 18. feb. 1938
  3. ^ "Politika", 25. jul 1937
  4. ^ Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2003, podaci po naseljima. Podgorica: Republički zavod za statistiku. septembar 2005. COBISS-ID 8764176. 
  5. ^ Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. Podgorica: Republički zavod za statistiku. septembar 2004. ISBN 978-86-84433-00-0. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]