Turski rat za nezavisnost

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Turski rat za nezavisnost
Deo Deoba Osmanskog carstva
Türk Kurtuluş Savaşı - kolaj.jpg
Kongres u Sivasu u kome su određeni ciljevi nacionalne borbe; Turski vojnici koji nose municiju na front; Poslednje trupe okupljene u Ankari Ulus Trgu nakon odlaska na front; Turska pešadija; Turska vojska ulazi u Izmir; Turska konjica u poteri.
Vreme:19. maj 191924. jul 1923.
Mesto:Mala Azija, Trakija, Severna Mesopotamija
Uzrok:Poraz Turske u Prvom svetskom ratu, raspad Osmanskog carstva, gubljenje velikih teritorija
Rezultat: Pobeda Turske Republike[3][4][5]
Sukobljene strane
 Kraljevina Grčka
 Francuska
 Jermenija (1920)
Osmansko carstvo Osmansko carstvo (do 1922)
 Ujedinjeno Kraljevstvo
Flag of the United States (1912-1959).svg Sjedinjene Američke Države
Demokratska Republika Gruzija (1921)
 Kraljevina Italija

Flag of the Ottoman Empire.svg Turski nacionalni pokret

  • Vlada velike nacionalne skupštine
    • Turska vojska
  • Turski revolucionari

Podrška:

 Ruska SFSR[1]
Azerbejdžanska SSR
Gruzijska SSR
Buharska NSR
Avganistan
Muslimanska liga
 Kraljevina Italija (tajno)[2]
Komandanti i vođe
Kraljevina Grčka Leonidas Paraskevopulos
Kraljevina Grčka Anastasios Papulas
Kraljevina Grčka Jorgos Hadžianestis
Francuska Henri Gouraud
Jermenija Drastamat Kanajan
Jermenija Movses Silikjan
Flag of the Ottoman Empire.svg Sulejman Sefik-paša
Ujedinjeno Kraljevstvo Čarls Harington Harington
Flag of the Ottoman Empire.svg Mustafa Kemal Ataturk
Flag of the Ottoman Empire.svg Ismet Inonu
Flag of the Ottoman Empire.svg Fevzi Cakmak
Flag of the Ottoman Empire.svg Ali Fethi Okiar
Flag of the Soviet Union (1922–1923).svg Vladimir Lenin
Jačina
maj 1919: 35.000[6]
novembar 1920: 86.000 (kreiranje regularne armije)[7]
avgust 1922: 271.000[8]
Kraljevina Grčka 80.000 (decembar 1919)[9]
1922: 200,000[10]-250.000[11][12]
Treća francuska republika 60.000[13][14]
Prva jermenska republika 20.000[15]
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske 30.000[16]
Osmansko carstvo 7.000 (na vrhuncu)[17]
Žrtve i gubici
13.000 poginulih[18]
22.690 umrlih od bolesti[19]
5.362 umrlih od rana ili drugih neborbenih uzroka[19]
35.000 ranjenih[18]
7.000 zarobljenih[20][f]
Kraljevina Grčka 24,240 killed[21]
18.095 nestalih
48.880 ranjenih
4.878 umrlih van borbe
13.740 zarobljenih[21][22][note 1]
Treća francuska republika ~7.000
Prva jermenska republika 1.100+ ubijeni[30]
3.000+ zarobljeni[31]

Turski rat za nezavisnost (tur. İstiklâl Harbi, doslovno Rat za nezavisnost ili tur. Kurtuluş Savaşı, doslovno Oslobodilački rat) je naziv za niz međusobno povezanih oružanih sukoba koji su se od 1919. do 1923. vodili između turskih nacionalista okupljenih u Turskom nacionalnom pokretu na jednoj, i država Antante na drugoj strani. Uzrok je predstavljao poraz Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu, odnosno podjela njegovih teritorija među pobjedničkim silama, koja je izazvala etničke sukobe na područjima sa miješanim stanovništvom, a koji su, pak, služili kao izgovor silama Antante da okupiraju značajne dijelove Turske. Nacionalisti, na čije se čelo stavio proslavljeni vojskovođa Mustafa Kemal-paša, su glavno uporište imali u unutrašnjosti Anadolije gdje je osnovana privremena vlada koja se suprotstavila ne samo savezničkim trupama, nego i osmanskom sultanu i nominalnoj turskoj vladi u Istanbulu pod britanskom okupacijom koja je 1920. potpisala mirovni sporazum u Sevresu. Nacionalisti su, zahvaljujući gerilskoj strategiji, Kemalovom vojničkom umijeću, logističkim problemima za Antantine trupe, podršci Sovjetske Rusije, kao i sve većim nesuglasicama između saveznika s vremenom stegli prevagu i sva tri važnija sukoba - sa Francuskom oko južne granice (1920—1921.), novostvorenom državom Jermenijom (1920) oko istočne, te sa Grčkom (1919—1922.) oko zapadne granice uspjeli riješiti u svoju korist. Rat, koji je formalno okončan sporazumom u Lozani 1923. je imao značajne posljedice u transformaciji Turske u etnički homogenu nacionalnu državu, ukidanju kalifata i uvođenju republikanskog uređenja kojim su omogućene sekularne Ataturkove reforme 1920-ih i 1930-ih, ali i u masovnom etničkom čišćenju ne-turskog stanovništva koje dan-danas opterećuje odnose Turske sa susjednom Grčkom i Jermenijom.

Uvod[uredi]

Neposredni rezultat pobede Italije u ratu sa Turskom jeste vrlo vrzo opadanje uspeha unionista, što dovodi do ostavke velikog vezira Haki-paše (u dobrim odnosima sa Italijom). ITC je optuživan za dobre odnose sa Nemačkom, italijanskim saveznikom. Ministar rata Mahmut Ševket krivio je ITC za poraz u ratu. Italijansko napredovanje i zauzimanje Dodekaneza navelo je Portu da zatvori moreuze, čega se Rusija bojala. Taj događaj ojačao je položaj ITC kao jedine političke sile koja može organizovati otpor.

Porazi u Balkanskim ratovima izazvali su nestašice u Carstvu što dovodi do ogorčenih demonstracija. ITC se nalazio na vlasti prilikom ulaska Turske u Prvi svetski rat. Zemlju u rat uvodi trijumvirat poznat kao „trojica paša“ (Talat-paša, ministar spoljnih poslova (najzaslužniji za genocid nad Jevrejima), Enver-paša, ministar rata i Džemal-paša, ministar mornarice). Njih trojica uvode diktaturu u Tursku. Nemačka od Porte nije očekivala značajan doprinos u ratu. Modernizacija turske vojske tek je započela. Enver uvodi Tursku u rat zbog podele interesnih sfera: Nemačka nije imala interesa na Bliskom Istoku, za razliku od Rusa koji su tamo podsticali jermenski terorizam. Ugovor o savezništvu potpisan je 2. avgusta 1914. godine, ali je držan u tajnosti. Ulazak nemačke flote kroz moreuze u Crno More nakon bombardovanja savezničkih teritorija u Severnoj Africi i zvanično uvodi Tursku u rat. Džemal paša je naredio da se napadne svaki osmanski brod u Crnom moru. Oktobra meseca Turci napadaju rusko brodovlje zbog čega Rusija objavljuje rat Turskoj. Britanija je objavila aneksiju Kipra i nezavisnost Egipta pod svojom zaštitom.

Podela Osmanskog carstva[uredi]

Bugarske pretenzije kosile su se sa turskim u Evropi, te su Nemci podsticali Tursku da drži Britance i Ruse podalje od evropskih frontova, odnosno da ugrožava njihove interese na Bliskom i Srednjem Istoku. Tokom Prvog svetskog rata nastaju tri sporazuma koja se tiču srednjeg istoka. Prvi je Carigradski sporazum (Engleska, Francuska, Rusija) koji je predviđao da Rusi zauzmu Carigrad i pretvore ga u slobodnu luku. Muslimanska sveta mesta u Meki i Medini i ostatak arapskog sveta dobili bi nezavisnu arapsku upravu. Drugi, verovatno i najpoznatiji, ugovor je Sajks-Pikoov sporazum (Mark Sajks i Žorž Piko) koji je predviđao da Britaniji pripadne južni Irak, od Bagdada do Persijskog zaliva (sa Haifom i Akrom u Palestini), Francuskoj Sirija i Kilikija, Palestina da bude internacionalizovana, a ostatak arapskih teritorija da se podeli između Francuske i Engleske ili da se stvori konfederacija arapskih država. Sporazum je držan u tajnosti jer se kosio sa obećanjima koja su Britanci dali mekanskom šerifu. Izmir i Ikonija obežani su Italiji. Obećanja Arapima prekršena su i Balforovom deklaracijom kojom su Britanci izjavili da će „sa simpatijama“ gledati na stvaranje palestinske, cionističke države.

Borbe sa Rusima vode se u istočnoj Anadoliji gde Rusi osvajaju Trapezunt, a Turci su uspešniji oko jezera Van. Rusi podstiču jermenske težnje za nezavisnost kako bi stekli saveznika u borbama protiv Turaka. U Carigradu 1917. godine dolazi do ostavke velikog vezira koji se nije slagao sa politikom trijumvirata, te je Talat-paša došao na njegovo mesto. Revolucija 1917. godine izbacila je carsku Rusiju iz rata. Nove boljševičke vlasti obznanile su dogovor saveznica o podeli Turske što je za saveznike bilo vrlo neugodno. Rusi napuštaju Iran, Kavkaz i predaju Turskoj Kars, Batum i Ardagan (Brest-Litovski sporazum 1918. godina).

Pobede Evver-paše na Kavkazu išle su na štetu frontovima u Iraku i na Bliskom Istoku, gde Turci gube sve teritorije (do Anadolije). Kada se Talat-paša vratio iz Berlina, dočekala ga je kapitulacija Bugarske, a Britanci su krenuli iz Soluna ka Carigradu. Nakon okupacije turske prestonice, povedeni su pregovori o primirju. Trijumvirat daje ostavku, a formirana je vlada Izet-paše sa zadatkom da zaključi primirje. Primirje u Mudrosu potpisano je 10 dana pre prestanka borbi na zapadnom frontu. Turska je pristala na bezuslovnu predaju. Odredbe primirja bile su teže nego odredbe za hrišćanske poražene države. Turska se obavezala da: otvori moreuze za savezničke brodove, oslobodi zarobljenike i zarobljene Jermene, preda sve tvrđave, raspusti vojne formacije, a zadrži samo policiju koja bi održavala red i mir, besplatno opskrbljuje savezničke snage hranom, ugljem i drugom opremom, odrekne se teritorija koje su saveznici podelili između sebe.

Liman Sanders predaje komandu Ataturku (u Siriji) i vraća se u Carigrad. Na Pariskoj konferenciji učestvovali su i predstavnici Arapa i cionista. Konferencija u San Remu podelila je turske bliskoistočne teritorije. Mirovni sporazum potpisan je u Sevru (avgusta 1919.), ali su ga obezvredili događaji u Anadoliji.

Rat[uredi]

Ofanziva Grka[uredi]

Versajska mirovna konferencija dala je Grčkoj slobodu da okupira Izmir. Pristanak na grčku invaziju najpre su dali Lojd Džordž i Klemanso, pa u zadnjem trenutku i Vilson. Pravna osnova bila je 7. tačka primirja u Mudrosu koja je dozvoljavala saveznicima da okupiraju svaki strateški značajan položaj. Armada britanskih i francuskih brodova prevezla je grčke vojnike u Anadoliju. Iskrcavanjem Grka italijanska okupaciona zona pomerena je ka jugu.

Kemal-paša Ataturk od 1919. godine okuplja zapovednike korpusa kojima naglašava potrebu za osnivanjem narodnih gerilskih odreda. Britanci su naredili da se uhapsi, pa je Ataturk dao ostavku. Centar otpora Ataturka bila je Ankara. Poslednji osmanski parlament zasedao je januara 1920. godine u Carigradu. Tamo je pročitan telegram Ataturka koji poziva na otpor saveznicima. Britanci smenjuju vladu i postavljaju novu, koja je osudila Ataturka kao izdajnika (na šta je pristao i šejh-ul-islam). Osudom Ataurka na smrt otpočeo je građanski rat.

Ataturk je proglasio Nacionalni odbor u Ankari jedinom zakonitom turskom vladom. Govorio je da se bori u ime sultana protiv saveznika koji su okupirali zemlju i stavili vladu u Carigradu pod svoju kontrolu. Skupština u Ankari (100 predstavnika koji su pobegli iz Carigrada) proglasila je Ataturka predsednikom Turske. Do konačnog raskida između dve vlade došlo je kada je vlada u Carigradu potpisala ugovor u Sevru. Njime je Turska izgubila (istočnu Trakiju do Carigrada, Jedrene, ostrva u Egejskom moru, arapske teritorije, bliskoistočne teritorije i Izmir). Jermenija je postala nezavisna država, Rodos i Dodekanezi pripali Italiji, Kurdi su tražili nezavisnost. Osmanska armija nije smela imati više od 50.000 ljudi.

Kada je ofanziva Grka zaustavljena, saveznici su shvatili da moraju da pregovaraju sa turskom nacionalističkom vladom. Rezultat je konferencija u Londonu čiji je cilj bio da se spasi ugovor u Sevru. Iako to nije uspelo, Francuska je bila prva država koja je priznala Ataturkovu vladu. Ataturk potpisuje ugovor sa Rusijom kojom joj je vratio Batum. Sovjetski savez nije prihvatio ugovor u Sevru, a poništeni su svi ugovori između carske Rusije i Osmanskog carstva.

Kontraofanziva Turaka[uredi]

Avgusta 1921. godine, nakon pobede kod Sakarje, Turci su prešli u kontraofanzivu protiv Grka (kasnije nazvana Velika ofanziva). Grci beže prema Izmiru. Vlada u Atini daje ostavku. Ataturk stiže do Mramornog mora gde ga je zaustavila saveznička vojska. Suočeni sa francuskim prihvatanjem nove vlasti, Britanci su pristali da se povuku. Anadolija je očišćena od neprijatelja, a Ataturk se vratio u Ankaru.

Saveznici su potpisali primirje u Mudanji sa Ataturkom. I dalje je, međutim, postojala vlada u Carigradu. Vlada u Ankari donosi odluku o ukidanju sultanata, odnosno odvajanju funkcije sultana od kalifa. Kalif je ostao samo verski dostojanstvenik. Birala ga je Nacionalna skupština po svom nahođenju. Sultan i njegov sin beže iz Carigrada. Sutradan ga je vlada svrgla i sa mesta kalifa. Novi kalif postao je Abdulmedžid II.

Poziv za učešće na konferenciji u Lozani poslat je obema vladama. Vlada u Carigradu je, međutim, pre konferencije dala ostavku, zbog svrgavanja sultana. Turska je ugovorom dobila Trakiju do reke Marice. Grčkoj su ostala ostrva u Egejskom moru, sem Imbrosa i Tenedosa, zbog blizine moreuzima. Turska se odrekla svih teritorija van Anadolije.

Poseban ugovor sa Grčkom predviđao je razmenu teritorija (1,3 miliona Grka i pola miliona Turaka). Nakon sređivanja odnosa sa pobednicama rata, preostao je samo još jedan korak učvršćenju Ataturkove vlasti – ukidanje kalifata. Velika narodna skupština ukinula je kalifat marta 1924. godine. Osmansko carstvo ugasilo se posle 640. godina. Abdulmedžid je napustio Carigrad.

Vidi još[uredi]

Napomene[uredi]

  1. ^ Prema nekim turskim procenama bilo je najmanje 120.000-130.000 žrtava.[23] Zapadni izvori navode 100.000 ubijenih i ranjenih,[24][25] sa ukupnim brojem od 200.000 zrtava, uzimajući u obzir 100.000 zrtava iz avgusta–septembra 1922.[26][27][28] Materijalni bubici tokom rata su isto tako bili enormni.[29]

Reference[uredi]

  1. ^ Jelavich 1983, str. 131
  2. ^ The Place of the Turkish Independence War in the American Press (1918—1923) by Bülent Bilmez: "...the occupation of western Turkey by the Greek armies under the control of the Allied Powers, the discord among them was evident and publicly known. As the Italians were against this occupation from the beginning, and started "secretly" helping the Kemalists, this conflict among the Allied Powers, and the Italian support for the Kemalists were reported regularly by the American press."
  3. ^ According to John R. Ferris, "Decisive Turkish victory in Anatolia... produced Britain's gravest strategic crisis between the 1918 Armistice and Munich, plus a seismic shift in British politics..." Erik Goldstein and Brian McKerche, Power and Stability: British Foreign Policy, 1865–1965, 2004 p. 139
  4. ^ A. Strahan claimed that: "The internationalisation of Constantinople and the Straits under the aegis of the League of Nations, feasible in 1919, was out of the question after the complete and decisive Turkish victory over the Greeks". A. Strahan, Contemporary Review, 1922.
  5. ^ Tate 2006, str. 205.
  6. ^ Ergün Aybars, Türkiye Cumhuriyeti tarihi I, Ege Üniversitesi Basımevi, 1984, pp. 319-334
  7. ^ Turkish General Staff, Türk İstiklal Harbinde Batı Cephesi, Edition II, Part 2, Ankara 1999, p. 225
  8. ^ Celâl Erikan, Rıdvan Akın: Kurtuluş Savaşı tarihi, Türkiye İş̧ Bankası Kültür Yayınları. 2008. ISBN 978-9944-88-447-1., page 339.
  9. ^ Arnold J. Toynbee/Kenneth P Kirkwood, Turkey, Benn 1926, p. 92
  10. ^ History of the Campaign of Minor Asia, General Staff of Army, Directorate of Army History, Athens, 1967, p. 140: on June 11 (OC) 6,159 officers, 193,994 soldiers (=200,153 men)
  11. ^ A. A. Pallis: Greece's Anatolian Venture - and After, Taylor & Francis, p. 56 (footnote 5).
  12. ^ "When Greek meets Turk; How the Conflict in Asia Minor Is Regarded on the Spot - King Constantine's View", T. Walter Williams, The New York Times, 10 September 1922.
  13. ^ Isaiah Friedman: British Miscalculations: The Rise of Muslim Nationalism, 1918-1925. Transaction Publishers.2012. ISBN 978-1-4128-4710-0. str. 239.
  14. ^ Charles à Court Repington: After the War, Simon Publications LLC. 2001. ISBN 978-1-931313-73-5. str. 67.
  15. ^ Anahide Ter Minassian: La république d'Arménie. 1918-1920 La mémoire du siècle., éditions complexe, Bruxelles. 1989. ISBN 978-2-87027-280-0. str. 220.
  16. ^ "British in Turkey May Be Increased", The New York Times, 19 June 1920.
  17. ^ Jowett, Philip (20. 7. 2015). Armies of the Greek-Turkish War 1919–22. Bloomsbury Publishing. str. 45. Pristupljeno 17. 9. 2016 — preko Google Books. 
  18. 18,0 18,1 Kate Fleet, Suraiya Faroqhi, Reşat Kasaba: The Cambridge History of Turkey Volume 4. Cambridge University Press.2008.. ISBN 978-0-521-62096-3. str. 159.
  19. 19,0 19,1 Sabahattin Selek: Millî mücadele - Cilt I (engl.: National Struggle - Edition I), Burçak yayınevi, 1963, page 109. (na jeziku: turski)
  20. ^ Ahmet Özdemir, Savaş esirlerinin Milli mücadeledeki yeri, Ankara University, Türk İnkılap Tarihi Enstitüsü Atatürk Yolu Dergisi, Edition 2, Number 6, 1990, pp. 328-332
  21. 21,0 21,1 Σειρά Μεγάλες Μάχες: Μικρασιατική Καταστροφή (Νο 8), συλλογική εργασία, έκδοση περιοδικού Στρατιωτική Ιστορία, Εκδόσεις Περισκόπιο, Αθήνα, Νοέμβριος 2002, σελίδα 64 (na jeziku: grčki)
  22. ^ Στρατιωτική Ιστορία journal, Issue 203, December 2013, page 67
  23. ^ Ali Çimen, Göknur Göğebakan: Tarihi Değiştiren Savaşlar, Timaş Yayınevi. ISBN 978-975-263-486-2., 2. Cilt 2007, sayfa 321
  24. ^ Vertigans 2003, str. 41.
  25. ^ Nicole Pope, Hugh Pope: (2000). Turkey Unveiled: A History of Modern Turkey. Overlook Press. ISBN 978-1-58567-096-3. , page 58.
  26. ^ Stephen Joseph Stillwell, Anglo-Turkish relations in the interwar era. Edwin Mellen Press.2003. ISBN 978-0-7734-6776-7., page 46.
  27. ^ Richard Ernest Dupuy, Trevor Nevitt Dupuy, The Harper encyclopedia of military history: from 3500 BC to the present. ISBN 978-0-06-270056-8., HarperCollins, 1993, page 1087
  28. ^ Revue internationale d'histoire militaire - Issues 46-48, University of Michigan, 1980, page 227.
  29. ^ Robert W.D. Ball: Gun Digest Books. 2011.. ISBN 978-1-4402-1544-5., page 237
  30. ^ Pars Tuğlacı: Tarih boyunca Batı Ermenileri, Pars Yayın. 2004. ISBN 978-975-7423-06-5. стр. 794.
  31. ^ Walker 1980, стр. 310.

Литература[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]