Hidrologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Kiša nad škotskim slivovima. Razumevanje kruženja vode u, kroz i iz slivova je ključni element һidrologije.
Voda pokriva preko 70% zemljine površine.

Hidrologija (grč. υδρολογία; ύδωρ+λόγος, hidrologia — „nauka o vodi“), nauka o vodi, njenim fizičkim svojstvima i pojavljivanju u prirodi. Ona označava zajedno i hidrološki ciklus i vodna bogatstva.[1] Područja hidrologije uključuju hidrometeorologiju, površinsku hidrologiju i hidrogeologiju, gdje voda igra središnju ulogu. Okeanografija i meteorologija nisu uključene u ova područja jer je voda tek jedan od mnogih važnih aspekata. Hidrološko istraživanje je korisno ne samo zato što omogućava bolje razumijevanje svijeta, nego i pruža uvid u područja nauke koja se bave okolinom. Koristeći razne analitičke metode i naučne tehnike, hidrološka istraživanja prikupljaju i analiziraju podatke koji pomažu u rešavanju za vodu vezanih problema kao što su prezervacija okoline, prirodne katastrofe, i rukovođenje vodenim resursima.[2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Hidrologija je bila predmet istraživanja hiljadama godina. Nil je na primjer pregrađen oko 4000. p. n. e. radi poboljšavanja poljoprivredne produktivnosti prijašnje neplodne zemlje. Mezopotamski gradovi su bili zaštićeni od poplava visokim zemljanim zidovima. Grci i Rimljani su gradili akvadukte, a Kinezi sisteme za navodnjavanje i radove za nadgledanje poplava.

Marko Vitruvije je u 1. vijeku p. n. e, napisao filozofsku teoriju hidrološkog ciklusa u kojem padavine u planinama prodiru kroz Zemljinu površinu te u nizinama oblikuju rijeke i izvore. Usvajanjem naučnog pristupa, Leonardo da Vinči i Bernard Palisi došli su nezavisno jedan od drugoga do preciznog prikaza hidrološkog ciklusa. Hidrološke varijable nisu se kvantitativno određivale sve do 17. vijeka.

U pionire moderne hidrološke nauke ubrajaju se Pjer Pero (franc. Pierre Perrault), Edm Mariot (franc. Edme Mariotte) i Edmund Hejli (engl. Edmund Halley). Mjerenjem padavina i viška vode te određivanjem oticajućeg područja, Pero je pokazao da je količina padavina približna količini toka Sene. Mariot je povezao mjerenja brzine i riječnog presjeka da prikupi nanose takođe u Seni. Hejli je pokazao da je količina isparenja iz Sredozemnog mora približno količini oticanja rijeka koje utiču u more.

Napredak u 18. vijeku postignut je zahvaljujući Bernulijevom piezometru, Bernulijevoj jednačini, pitotovoj cijevi i Čezijevoj formuli. U 19. vijeku razvija se podzemna hidrologija uključujući Darsijev zakon, Dupui-Tijemovu (Dupuit-Thiem) formulu isticanja i Hagen-Pojzevil jednačinu (Hagen-Poiseuilleovu) kapilarnog toka.

U 20. vijeku racionalne analize su počele zamjenjivati empirizam dok istovremeno vladine agencije pokreću vlastite hidrološke istraživačke programe. Od posebne važnosti bili su Šermanov hidrografski uređaj, Hortonova teorija infiltracije i Tajsova (Theis) jednačina koja opisuje hidrauliku izvora.

Od 1950. hidrologiji se pristupa na većoj teoretskoj bazi nego u istoriji što je omogućeno najviše napretkom u fizičkom razumijevanju hidroloških procesa i pojavom računara.

Hidrološki ciklus[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hidrološki ciklus

Središnja tema hidrologije je kretanje vode na Zemlji koje se odvija na različite načine i u različitim mjerama. Najjasnija takva slika sadržana je u isparivanju vode iz okeana koja onda stvara oblake. Ti se oblaci kreću iznad kopna i proizvode kišu, koja teče niz reke nazad u okean zatvarajući ciklus.

Hidrološka mjerenja[uredi | uredi izvor]

Kretanje vode na Zemlji može se mjeriti na brojne načine. Ta je informacija jednako važna i za određivanje vodnih bogatstava i za razumijevanje procesa upletenih u hidrološki ciklus. Sledeći popis je popis uređaja koje koriste hidrolozi i njihove namjene.

Hidrološko predviđanje[uredi | uredi izvor]

Posmatranja hidroloških procesa koristi se za predviđanje budućih kretanja i količina vode.

Statistička hidrologija[uredi | uredi izvor]

Analiziranjem statističkih svojstava hidroloških zapisa, kao što su padavine ili riječni tok, hidrolozi mogu procijeniti buduće hidrološke pojave. To ipak pretpostavlja nepromjenjivost karakteristika procesa.

Vidi: povratni period.

Hidrološko modelovanje[uredi | uredi izvor]

S razumijevanjem uticaja promjene u okolini na kretanje vode, hidrolozi mogu takođe stvoriti modele za predviđanje budućih promjena.

Hidrološki transport[uredi | uredi izvor]

Kretanje vode je značajno sredstvo kojim se drugi materijali poput tla ili zagađivača transportuju sa jednog mjesta na drugo.

Vidi: erozija, zagađenje.

Primjene hidrologije[uredi | uredi izvor]

Organizacije[uredi | uredi izvor]

Međuvladine organizacije[uredi | uredi izvor]

Međunarodna istraživačka tela[uredi | uredi izvor]

Nacionalna istraživačka tela[uredi | uredi izvor]

Nacionalna i međunarodna društva[uredi | uredi izvor]

Pregledi na nivou sliva[uredi | uredi izvor]

  • Inicijativa za povezene vode, Univerzitet Novog Južnog Velsa[34] – Istraživanje i podizanje svesti o pitanjima podzemnih voda i vodnih resursa u Australiji
  • Inicijativa Mari Darling Basin, Odeljenje za životnu sredinu i nasleđe, Australija[35]

Istraživački časopisi[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „What is hydrology and what do hydrologists do?”. USA.gov. U.S. Geological Survey. Pristupljeno 07. 10. 2015. 
  2. ^ USGS, Howard Perlman. „What is hydrology and what do hydrologists do?”. water.usgs.gov (na jeziku: engleski). 
  3. ^ „International Hydrological Programme (IHP)”. IHP. 6. 5. 2013. Arhivirano iz originala 2. 6. 2013. g. Pristupljeno 8. 6. 2013. 
  4. ^ „International Water Management Institute (IWMI)”. IWMI. Arhivirano iz originala 10. 3. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  5. ^ „IHE Delft Institute for Water Education”. UNIESCO-IHE. Arhivirano iz originala 14. 3. 2013. g. 
  6. ^ „CEH Website”. Centre for Ecology & Hydrology. Arhivirano iz originala 7. 3. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  7. ^ „Cranfield Water Science Institute”. Cranfield University. Arhivirano iz originala 13. 2. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  8. ^ „Eawag aquatic research”. Swiss Federal Institute of Aquatic Science and Technology. 25. 1. 2012. Arhivirano iz originala 25. 6. 2015. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  9. ^ „Professur für Hydrologie”. University of Freiburg. 23. 2. 2010. Arhivirano iz originala 2. 5. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  10. ^ „Water Resources of the United States”. USGS. 4. 10. 2011. Arhivirano iz originala 8. 3. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  11. ^ „Office of Hydrologic Development”. National Weather Service. NOAA. 28. 10. 2011. Arhivirano iz originala 18. 9. 2011. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  12. ^ „Hydrologic Engineering Center”. US Army Corps of Engineers. Arhivirano iz originala 8. 3. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  13. ^ „Hydrologic Research Center”. Hydrologic Research Center. Arhivirano iz originala 10. 5. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  14. ^ „NOAA Economics and Social Sciences”. NOAA Office of Program Planning and Integration. Arhivirano iz originala 25. 7. 2011. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  15. ^ „Center for Natural Hazard and Disasters Research”. University of Oklahoma. 17. 6. 2008. Arhivirano iz originala 24. 5. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  16. ^ „National Hydrology Research Centre (Saskatoon, SK)”. Environmental Science Centres. Environment Canada. 25. 10. 2007. Arhivirano iz originala 12. 3. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  17. ^ „National Institute of Hydrology (Roorkee), India”. NIH Roorkee. Arhivirano iz originala 19. 9. 2000. g. Pristupljeno 1. 8. 2015. 
  18. ^ „American Institute of Hydrology”. Arhivirano iz originala 26. 6. 2019. g. Pristupljeno 25. 9. 2019. 
  19. ^ „Hydrogeology Division”. The Geological Society of America. 10. 9. 2011. Arhivirano iz originala 5. 4. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  20. ^ „Welcome to AGU's Hydrology (H) Section”. American Geophysical Union. Arhivirano iz originala 2. 5. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  21. ^ „National Ground Water Association”. Arhivirano iz originala 9. 9. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  22. ^ „American Water Resources Association”. 2. 1. 2012. Arhivirano iz originala 24. 3. 2018. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  23. ^ „CUAHSI”. Arhivirano iz originala 15. 3. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  24. ^ „International Association of Hydrological Sciences (IAHS)”. Associations. International Union of Geodesy and Geophysics. 1. 12. 2008. Arhivirano iz originala 20. 1. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  25. ^ „International Association of Hydrological Sciences”. Arhivirano iz originala 11. 5. 2010. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  26. ^ Deutsche Hydrologische Gesellschaft Arhivirano 7 septembar 2013 na sajtu Wayback Machine. Retrieved 2 September 2013
  27. ^ Società Idrologica Italiana
  28. ^ Nordic Association for Hydrology Arhivirano 24 jun 2013 na sajtu Wayback Machine. Retrieved 2 September 2013
  29. ^ „The British Hydrological Society”. Arhivirano iz originala 2. 3. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  30. ^ „{title}” Gidrologičeskaя komissiя [Hydrological Commission] (na jeziku: ruski). Russian Geographical Society. Arhivirano iz originala 26. 8. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  31. ^ „Hydroweb”. The International Association for Environmental Hydrology. Arhivirano iz originala 17. 2. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  32. ^ „International Association of Hydrogeologists”. Arhivirano iz originala 20. 6. 2014. g. Pristupljeno 19. 6. 2014. 
  33. ^ „Society of Hydrologists and Meteorologists”. Society of Hydrologists and Meteorologists. Arhivirano iz originala 13. 3. 2016. g. Pristupljeno 12. 6. 2017. 
  34. ^ „Connected Waters Initiative (CWI)”. University of New South Wales. Arhivirano iz originala 9. 4. 2013. g. Pristupljeno 8. 3. 2013. 
  35. ^ „Integrated Water Resource Management in Australia: Case studies – Murray-Darling Basin initiative”. Australian Government, Department of the Environment. Australian Government. Arhivirano iz originala 5. 2. 2014. g. Pristupljeno 19. 6. 2014. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Wilson, L. Gray; Everett, Lorne G.; Cullen, Stephen J. (1994). Handbook of Vadose Zone Characterization & Monitoring. CRC Press. ISBN 978-0-87371-610-9. 
  • Vereecken, H.; Kemna, A.; Münch, H. M.; Tillmann, A.; Verweerd, A. (2006). „Aquifer Characterization by Geophysical Methods”. Encyclopedia of Hydrological Sciences. John Wiley & Sons. ISBN 0-471-49103-9. doi:10.1002/0470848944.hsa154b. 
  • Anderson, Malcolm G.; McDonnell, Jeffrey J., ur. (2005). Encyclopedia of hydrological sciences. Hoboken, NJ: Wiley. ISBN 0-471-49103-9. 
  • Hendriks, Martin R. (2010). Introduction to physical hydrology. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-929684-2. 
  • Hornberger, George M.; Wiberg, Patricia L.; Raffensperger, Jeffrey P.; D'Odorico, Paolo P. (2014). Elements of physical hydrology (2nd izd.). Baltimore, Md.: Johns Hopkins University Press. ISBN 9781421413730. 
  • Maidment, David R., ur. (1993). Handbook of hydrology. New York: McGraw-Hill. ISBN 0-07-039732-5. 
  • McCuen, Richard H. (2005). Hydrologic analysis and design (3rd izd.). Upper Saddle River, N.J.: Pearson-Prentice Hall. ISBN 0-13-142424-6. 
  • Viessman, Jr., Warren; Lewis, Gary L. (2003). Introduction to hydrology (5th izd.). Upper Saddle River, N.J.: Pearson Education. ISBN 0-673-99337-X. 
  • Eslamian, S., 2014, (ed.) Handbook of Engineering Hydrology, Vol. 1: Fundamentals and Applications, Francis and Taylor, CRC Group, 636 Pages, USA.
  • Eslamian, S., 2014, (ed.) Handbook of Engineering Hydrology, Vol. 2: Modeling, Climate Change and Variability, Francis and Taylor, CRC Group, 646 Pages, USA.
  • Eslamian, S, 2014, (ed.) Handbook of Engineering Hydrology, Vol. 3: Environmental Hydrology and Water Management, Francis and Taylor, CRC Group, 606 Pages, USA.


Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Hidrologija na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Хидрологија&oldid=27549962”