Pređi na sadržaj

Geografija Belorusije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Geografija Belorusije
KontinentEvropa
RegionIstočna Evropa
Koordinate53° 00′ N 28° 00′ E / 53.000° S; 28.000° I / 53.000; 28.000
Površina207.600 km² (84.)
 — kopno 97,74%
 — voda 2,26%
Dužina obale0 km
GraniceUkupno: 3.642 km
Letonija: 161 km
Poljska: 418 km
Litvanija: 640 km
Ukrajina: 1.111 km
Rusija: 1.312 km
Najviša tačkaDzeržinska gora (346 m)
Najniža tačkadolina reke Njemen (90 m)
Najduža rekaDnjepar (700 km)
Najveće jezeroNarač (79,2 km2)

Belorusija, kontinentalna zemlja, relativno nizijska, bez prirodnih granica, zauzima površinu od 207.600 kvadratnih kilometara i sadrži velike površine močvarnog zemljišta. Na istoku i severoistoku se graniči sa Rusijom, na severu sa Letonijom, sa Litvanijom na severozapadu, Poljskom na zapadu i Ukrajinom na jugu. Zemlja se u pravcu sever-jug proteže na 560 kilometara, dok joj je širina u pravcu zapad-istok 650 kilometara.

Jezera i reke su relativno rasprostranjeni. Najveća močvarna teritorija je Polesje, koja spada među najveće močvare u Evropi. U Belorusiji ima 11.000 jezera, ali je većina njih manja od 0,5 km². Tri najveće reke su Njemen, Pripjat, i Dnjepar. Najviša tačka Belorusije iznosi 345 m, a najniža tačka je na reci Njemen, 90 m. Klima varira od oštrih zima (prosečne januarske temperature su u opsegu od −8 °C do −2 °C) do hladnih i vlažnih leta (prosečne temperature 15 °C do 20 °C).

Oko jedna petina teritorije uglavnom u jugoistočnim oblastima i dalje trpi posledice radioaktivnog raspada zbog nuklearne havarije koja se dogodila u Černobilju, Ukrajina 1986.

Položaj[uredi | uredi izvor]

Belorusija leži između 51° i 57° severne geografske širine i 23° i 33° istočne geografske dužine. Geografski centar zemlje nalazi se na 53° 31′ 51″ N 28° 2′ 38″ E / 53.53083° S; 28.04389° I / 53.53083; 28.04389 udaljen 70 km jugoistočno od Minska.

Reljef[uredi | uredi izvor]

Polesje, slika Ivana Šiškina

Beloruski nizijski teren razbijen je Beloruskim pobrđem, delom države koji je blago uzvišen i sastoji se od pojedinačnih visoravni, koje se dijagonalno pružaju zemljom u pravcu zapad-jugozapad do istok-severoistok. Najviša tačka u Belorusiji nalazi se na visini od 346 metara, na planini Dzjaržinska gora. Ova planina dobila je ime po Feliksu Dzeržinskom, šefu sovjetske tajne policije Čeke. Severni deo Belorusije je brdovit i sadrži brojna jezera i blage grebene stvorene glacijacijom. Na jugu, na oko jednoj trećini teritorije države oko reke Pripjat, nalazi se močvarna ravnica Polesje, koja se proteže i kroz Ukrajinu, Poljsku i Rusiju.[1]

Glacijalna erozija zaslužna je za ravan teren Belorusije, kao i za njena brojna jezera.

Reka Pripjat kod grada Mazir

Oko 3.000 rečnih tokova i 4.000 većih jezera u Belorusiji čine glavne karakteristike terena i koriste se za prevoz drvne građe, transport i proizvodnju električne energije. Glavne reke su one koje plove prema zapadu, poput Zapadne Dvine i Njemena, kao i one koje teku prema istoku, poput Dnjepra i njegovih pritoka Berezine, Soža i Pripjata. Reka Pripjat je u Kijevskoj Rusiji služila kao most između Dnjepra u Ukrajini i Visle u Poljskoj. Narač, najveće jezero u Belorusiji, pokriva površinu od oko 80 kvadratnih kilometara.

Oko jedna trećina Belorusije pokrivena je sistemom gustih, nenaseljenih šuma. Na severu, četinari dominiraju u šumama, u kojima se takođe mogu naći i breza i jova; južnije, u šumama raste pretežno listopadno drveće. Bjalovješka šuma, koja se prostire i u Poljskoj, nalazi se na krajnjem zapadu zemlje i to je najstarija i najlepša šuma u državi. U ovom predelu rezervati omogućavaju zaštitu različitih vrsta životinja i ptica koje su odavno istrebljene u drugim delovima.

Klima[uredi | uredi izvor]

Zbog blizine Baltičkog mora (257 kilometara je od istog udaljena najbliža tačka), Belorusija ima umerenokontinentalnu klimu.[2] Zime traju između 105 i 145 dana, dok leta u proseku traju do 150 dana. Prosečna temperatura u januaru iznosi -6 °C, dok je u julu prosečna temperatura 18 °C, sa velikom vlažnošću vazduha.[3] Prosečna godišnja količina padavina kreće se od 550 do 700 milimetara, a ponekad i više.[4][5]

Prosečna temperatura u januaru[3] Prosečna temperatura u julu[3] Prosečna količina padavina u januaru (u milimetrima)[4] Prosečna količina padavina u julu (u milimetrima)[4]

Prirodne odlike[uredi | uredi izvor]

Flora[uredi | uredi izvor]

Šume pokrivaju 36% zemlje. U Belorusiji postoji 28 divljih vrsta drveća. Najvažnije vrste drveća su bor, smrča, lipa, hrast, jasen, javor, grab, breza i jova. Mnoge vrste drveća su introdukovane, odnosno donete na teritoriju Belorusije, među kojima su sibirski i evropski ariš, severni hrast i druge.

Prirodni vegetativni pokrivač Belorusije zauzima oko 70% teritorije. Broj biljnih vrsta iznosi čak oko 12.000, dok je više od 200 različitih vrsta zaštićeno od strane države.

Fauna[uredi | uredi izvor]

Fauna Belorusije obuhvata 457 različitih vrsta kičmenjaka, uključujući 73 vrste sisara, 290 vrsta ptica, 60 vrsta riba; i više od 20.000 vrsta beskičmenjaka. Važan ekonomski značaj imaju lov i ribolov, a uglavnom se love lisice, kune, zečevi, vidre, lasice, jeleni i divlje svinje. Više od 180 različitih vrsta životinja je pod zaštitom države.

Belorusko zakonodavstvo definiše osnovne političke stavove zemlje u oblasti ekologije i zaštite prirode (Zakon o zaštiti životne sredine, Zakon o zaštiti i korišćenju faune i drugi). Belorusija je potpisnik konvencije o biološkoj raznovrsnosti, kojim se obavezala da će uspostaviti sistem zaštićenih područja i aktivno učestvovati u rešavanju problema očuvanja biološke raznovrsnosti.

Ekološki problemi[uredi | uredi izvor]

Černobiljska katastrofa[uredi | uredi izvor]

Reaktor 4 nekoliko meseci nakon katastrofe. Reaktor 3 se vidi iza ventilacione komore.

Najpoznatije nasleđe zagađenja iz sovjetske ere je černobiljska katastrofa iz 1986. godine. Oko 70% ukupnog zračenja raspršeno je vetrom i došlo u Belorusiju,[6] gde je uticalo najmanje na 25% površine ove zemlje - posebno na Gomeljsku i Mogiljovsku oblast, na istoku i jugoistoku, i na 22% populacije. Iako je više od dva miliona ljudi (uključujući i 600.000 dece) živelo u oblastima pogođenim radioaktivnim padavinama nakon katastrofe, sovjetska vlada je pokušala da prikrije incident dok švedski naučnici nisu počeli da zahtevaju objašnjenje neobično visokih nivoa atmosferske radijacije u Švedskoj.

Na zahtev beloruske vlade da im sovjetska vlada da najmanje 17 milijardi rubalja kako bi se nosila sa posledicama, Moskva je odgovorila da može da da svega 3 milijarde rubalja. Prema jednom zvaničniku iz 1993. godine, potrošnja novca po glavi stanovnika za borbu sa posledicama iznosila je jednu kopejku u Rusiji, tri kopejke u Ukrajini, a jednu rublju (100 kopejki) u Belorusiji.

Uprkos osnivanju Državnog komiteta vlade za Černobilj, donošenje zakona ko može ostati u kontaminiranim područjima, kao i institucija nacionalnog programa za istraživanja o efektima, postignut je mali napredak u borbi protiv posledica katastrofa, uglavnom zbog nedostatka novca i tromog stava vlade. Godine 1994. donet je program reintegracije za 170.000 stanovnika tih oblasti, ali je on bio žalosno ispod nivoa budžeta i daleko manji od predviđenog. Kako bi pomogli žrtvama Černobilja, neke zapadne organizacije obezbedile su beloruskim doktorima usavršavanje i obuku o najnovijim tehnikama presađivanja koštane srži u Evropi i Sjedinjenim Državama.

Efekti katastrofe su velikog dometa i uključuju sve veći broj pojava raznih vrsta defekata pri rođenju i pojavi kancera; istraživanje je pokazalo da su defekti kod novorođenčadi 40% veće nego pre katastrofe. Voda, stoka, poljoprivredni proizvodi, kao i samo zemljište su kontaminirani, a velika močvarna oblast i dalje sadrži visoku koncentraciju radioaktivnosti. Godine 1995, oko 14% državnog budžeta bilo je izdvojeno za čišćenje kontaminiranih područja.[7]

Površina i granice[uredi | uredi izvor]

Most na rečici u Belorusiji, nedaleko od granice sa Rusijom

Belorusija zauzima ukupnu površinu od 207.600 kvadratnih kilometara, od čega se kopno proteže na 202.900 kvadratnih kilometara, a ostali deo (4.700 kvadratnih kilometara) odnose reke i jezera. Belorusija se nalazi na 86. mestu po povšini u svetu, a na 13. u Evropi. Poređenja radi, ona je neznatno manja od Ujedinjenog Kraljevstva ili Rumunije. Ukupna dužina granica iznosi 3.642 kilometara, od čega najveći deo zauzima granica sa Rusijom - 1.312 kilometara, a nakon Rusije su Ukrajina, sa kojom ima granicu dužine 1.111 kilometara, zatim su tu Litvanija - 640 km, Poljska - 418 km, i na kraju Letonija, sa kojom ima granicu dužine 161 kilometar. Najviša tačka je na Dzjaržinskoj gori i iznosi 346 metara, dok se najniža tačka nalazi u dolini reke Njemen, a njena nadmorska visina je 90 metara.

Resursi i upotreba zemljišta[uredi | uredi izvor]

Obradiva polja u Belorusiji

Šume prekrivaju oko 36 procenata ukupne teritorije, pa spadaju među najdominantnije prirodne resurse Belorusije. Među ostalim prirodnim bogatstvima Belorusije su nalazišta treseta, male količine nafte i prirodnog gasa, zatim granit, dolomitski krečnjak i drugi minerali. Kada je reč o poljoprivredi i zemljištu, Belorusija ima 27,21% obradivog zemljišta, od čega je pod žitaricama svega 0,59%. Ukupna površina zemljišta koje se navodnjava iznosi 1.150 kvadratnih kilometara, a ukupni obnovljivi vodni resursi imaju zapreminu 58 kubnih kilometara.

Vodni resursi[uredi | uredi izvor]

Belorusija poseduje oko 42 reka i potoka, koje imaju ukupnu dužinu od 91.000 kilometara, kao i približno 11.000 jezera, uključujući 470 onih koja imaju površinu veću od 0,5 kvadratnih kilometara. Narač je najveće jezero, sa površinom od 79.2 kvadratnih kilometara i najdubljom tačkom od 25 metara. U Belorusiji ima i veliki broj močvara, koje su pretežno smeštene u Polesju.

Nacionalni parkovi[uredi | uredi izvor]

Slika Ime Osnovan Površina
u hektarima
Nacionalni park Bjalovješka šuma 1991. 87.363
(od čega je 10.501 ha
na teritoriji Poljske)[8]
Nacionalni park Naračanski 1999. 94.000[9]
Nacionalni park Braslavska jezera 1995. 69.115[10]
Nacionalni park Pripjatski 1996. 85.841[11]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Geografija Belorusije, Central Intelligence Agency, Arhivirano iz originala 30. 04. 2020. g., Pristupljeno 9. 2. 2013 
  2. ^ Klimat i pogoda v Belarusi, Belarus.by, Arhivirano iz originala 31. 01. 2013. g., Pristupljeno 9. 2. 2013 
  3. ^ a b v Klіmat // Belaruskaя эncыklapedыя. — T. 18, č. 2: Belarusь. — Mn.: Belaruskaя эncыklapedыя, 2004. — S. 41.
  4. ^ a b v Klіmat // Belaruskaя эncыklapedыя. — T. 18, č. 2: Belarusь. — Mn.: Belaruskaя эncыklapedыя, 2004. — S. 43.
  5. ^ Belarusь - klimat, Svali.ru, Pristupljeno 9. 2. 2013 
  6. ^ Zagrяznenie territorii Belarusi, Dokumentы ČAЭS, Arhivirano iz originala 27. 08. 2013. g., Pristupljeno 9. 2. 2013 
  7. ^ E.Buglova; E.Demidchik; J.Kenigsberg; A.Golovneva. „Thyroid cancer in Belarus after the Chernobyl accident: incidence, prognosis of progress, risk assessment.” (PDF). 
  8. ^ Belovezhskaya Pushcha National Park Arhivirano na sajtu Wayback Machine (25. maj 2020) – Official Website of the Republic of Belarus
  9. ^ „Description on the park's official website (in Russian).”. Arhivirano iz originala 07. 08. 2014. g. Pristupljeno 24. 03. 2016. 
  10. ^ „Main characteristics of the largest lakes of Belarus”. Land of Ancestors. Data of the Research Laboratory for Lake Study of the Belarus State University. 2011. Arhivirano iz originala 29. 09. 2013. g. Pristupljeno 1. 10. 2013. 
  11. ^ „Pripyatsky National Park on belarus.by”. Arhivirano iz originala 03. 08. 2020. g. Pristupljeno 24. 03. 2016. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ovaj članak uključuje materijal koji je u javnom vlasništvu sa sajtova ili dokumenata studija zemalja Kongresne biblioteke
  • Ovaj članak sadrži materijal iz CIA World Factbook (2000, 2003, 2009), koji je, kao publikacija vlade SAD, u javnom vlasništvu
  • Brыleўskі M. M., Smalяkoў G. S. Geagrafія Belarusі: vučэbnы dapamožnіk dlя 10-ga kl / 3-e vыd. — Mn.: Narodnaя asveta,  — 302 s. 2012. ISBN 978-985-03-1787-2.
  • Geagrafія Belarusі: Эncыkl. davednіk. — Mn.: BelЭn, 1992.
  • Nacыяnalьnы atlas Belarusі / Skladz. і padrыht. da druku Rэsp. unіtarn. pradprыemstvam «Belkartagrafія» u 2000—2002 gg., Gal. rэdkal. M.U. Mяsnіkovіč (staršыnя) і іnš. — Mіnsk : Belkartagrafія, 2002. — 292 s.
  • Sacыяlьna-эkanamіčnaя geagrafія Rэspublіkі Belarusь. Pad rэd. A. V. Salomkі, K. R. Kіrэenka. — Mn., 1997.
  • Smolіč A. Geagrafія Belarusі. — 4-e vыd. — Mn., 1993.
  • Sіdor S. І., Smalяkoў G. S., Lopuh P. S. Geagrafія Belarusі ў pыtannяh і adkazah. — Mn., 1998.
  • Fіzіčnaя geagrafія Belarusі: vučэb. dap. dlя stud. geagr. fak. / pad rэd. B. M. Gurskaga, K. K. Kudlo. — Mn., 1995. 192 s.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Geografija Belorusije na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Географија_Белорусије&oldid=26848811”