Dušan Egić
dušan egić | ||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | ||||||||||||
Datum rođenja | 27. januar 1916. | |||||||||||
Mesto rođenja | Brezičani, kod Prijedora, Austrougarska | |||||||||||
Datum smrti | 18. decembar 1985.69 god.) ( | |||||||||||
Mesto smrti | Zagreb, SR Hrvatska, SFR Jugoslavija | |||||||||||
Profesija | vojno lice | |||||||||||
Delovanje | ||||||||||||
Član KPJ od | novembra 1941. | |||||||||||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | |||||||||||
Služba | NOV i PO Jugoslavije Jugoslovenska narodna armija 1941 — 1965. | |||||||||||
Čin | general-potpukovnik | |||||||||||
Heroj | ||||||||||||
Narodni heroj od | 24. jula 1953. | |||||||||||
Odlikovanja |
|
Dušan Egić (Brezičani, kod Prijedora, 27. januar 1916 — Zagreb, 18. decembar 1985), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, general-potpukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 27. januara 1916. godine u selu Brezičanima, kod Prijedora. Prije početka Drugog svjetskog rata, bio je zaposlen kao službenik. Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je novembra 1941.
U Narodnooslobodilačku borbu je stupio 1941. godine. U početku ustanka, postao je borac 3. čete Kozarskog odreda. U borbama na Volinskom raostu, Svodni, Brezičanima, u napadu na blindirani voz, u borbama na Prljubovcu i Donjoj Dragorinji pokazao je veliku hrabrost. Doprinio je razvoju bratstva i jedinstva. Postavljen je za zamjenika komandira, a aprila 1942. za komandira 5. čete 1. bataljona kozarskog partizanskog odreda.
Istakao se u likvidaciji neprijateljskog uporišta Blagaj, kod Novog Grada. Od 18. do 22. juna 1942, za vrijeme ofanzive na Kozari, Egić je svojom četom napao kolonu neprijatelja u selu Marinima (300 vojnika). Zahvaljujući njegovoj hrabrosti, neprijatelj je razbijen i zarobljeno je 100 vojnika, mnogo oružja i municije. U toku ofanzive na Kozari, isticao se junaštvom. Njegova četa je među prvim izvršila proboj fašističkog obruča u Donjem Jelovcu i time pomogla izlaz ostalim jedinicama. Septembra 1942. godine postao je zamjenik komandanta, a onda komandant Prvog bataljona Druge krajiške brigade.
Juna 1943. postavljen je za zamjenika komandanta brigade. Kao komandant brigade sa svojom jedinicom vodio je borbe oko Tuzle. Avgusta 1944. godine postaje komandant Pete krajiške (kozarske) brigade.
Posleratni period[uredi | uredi izvor]
Posle rata, završio je vojnu školu i bio komandant divizije JNA. Penzionisan je 1965. u činu general-potpukovnika JNA.
Umro je 18. decembra 1985. godine u Zagrebu. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Nosilac je Partizanske spomenice spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem, Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima, Orden za hrabrost i Orden partizanske zvezde sa puškama. Od inostranih odlikovanja, ističe se Partizanski krst NR Poljske. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 24. jula 1953. godine.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Jugoslovenski savremenci: Ko je ko u Jugoslaviji. „Sedma sila“, Beograd 1957. godina, 177. str.
- Ljubo Mihić, Kozara. „Dnevnik“, Novi Sad 1987. godina.
- Narodni heroji Jugoslavije. Beograd: Mladost. 1975.