Paul Kle

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Пол Кле)

Paul Kle
Autoportret Paula Klea naslikan 1922.
Lični podaci
Datum rođenja(1879-12-18)18. decembar 1879.
Mesto rođenjaMinhense kod Berna, Švajcarska
Datum smrti29. jun 1940.(1940-06-29) (60 god.)
Mesto smrtiMuralto, Švajcarska
Paul Kle- autoportret
Centar Paul Kle u Bernu

Paul Kle (nem. Paul Klee; Minhense kod Berna, 18. decembar 1879Muralto, 29. jun 1940) bio je nemačko-švajcarski slikar, član umetničke grupe Plavi jahač (nem. Der Blaue Reiter).[1][2][3] Na njegovo stvaralaštvo uticalo je nekoliko pravaca savremene umetnosti: ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Kle i njegov prijatelj Vasilij Kandinski poznati su po svom pedagoškom radu u školi Bauhaus.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodio se 1879. godine u Švajcarskoj, otac mu je bio učitelj muzike a majka švajcarska pevačica. Detinjstvo je proveo u Švajcarskoj, a pošto je po ocu dobio nemačko državljanstvo, odselio se posle mature 1898. u Minhen. Posle dvoumljenja između muzike (bio je izvanredan i talentovan violinista), literature i likovne umetnosti, ipak se opredelio za slikarstvo.[4] Prvo je studirao grafiku na privatnoj školi Henrika Knira i u to doba sticao ne samo umetnička već i seksualna iskustva. Iz jedne takve kratkotrajne veze rodio mu se sin koji je posle nekoliko nedelja umro.

U oktobru 1900. posećivao je časove slikarstva kod Franca fon Štika na Minhenskoj akademiji, gde je studirao i Vasilij Kandinski sa kojim se mnogo kasnije upoznao. Godine 1901, je napustio akademiju. Posle puta po Italiji bio je u Berlinu kod roditelja gde je slikao aktove i svirao u orkestru i pisao pozorišne kritike. Godine 1900. oženio se sa klaviristkinjom Lili Štrumpf i sledeće godine im se rodio sin Feliks. Naredne godine je proveo u domaćinstvu i posvetio se vaspitavanju svoga sina, dok je Lili zarađivala za život i tada se Kleov slikarski život sporo razvijao.

Studije[uredi | uredi izvor]

U Minhenu je Kle studirao grafiku na privatnoj umetničkoj školi Hajnriha Knira, jer se nije uspeo upisati na akademiju umetnosti u Minhenu (Akademie der Bildenden Künste). Studije umetnosti su oko 1900. godine bile strogo reglementirane, studenti su morali verno da slikaju po uzoru na prirodu, objektivnost prikazivanja je bila osnovno pravilo. Crtalo se po modelima i po odlivcima antičkih skulptura. Tek nakon dugogodišnjeg studiranja crtanja su studenti dobijali mogućnost upišu kurs slikanja. Umetnost je početkom veka bila muški domen, ženama studije umetnosti nisu bile dozvoljene. Na sreću je u Minčenu bilo dovoljno privatnih škola. Godine 1899, Kle je upisao kod Voltera Ziglera kurs bakropisa i jetkanja. Uživao je u ugodnom studentskom životu i imao je mnogobrojne afere s modelima, s namerom da dosegne izuzetno opširno i profinjeno seksualno iskustvo.[5]

Meine Bude, crtež iz 1896. godine, Pol Kle, Bern

Godine 1900, Kle se upisao u likovnu grupu Franca fon Štruka kod kojeg je istovremeno studirao i Kandinski. Za Klea su studije kod Štruka bile nezanimljive, posećivao je nastavu tek sporadično, tako da Kandisnkog nije upoznao. Godine 1901. se ispisao. Iste je godine, nakon napuštanja akademije, preduzeo je s Hermanom Halerom šestomesečno studijsko putovanje. Putovali su Italijom, bili su u Milanu, Đenovi, Livornu, Pizi, Rimu, Napulju, Pompejima, Sorentu, Garaganu, Firenci. Na tom putovanju su tri doživljaja bila odlučujuća za njegovu daljnu umetničku karijeru: renesansna arhitektura Firence, “palate i crkve čine Medičijev grad jedinstvenim i kompletnim umetničkim delom, njihova konstrukcija, tajne građevinskih kalkulacija, načela proporcije“. Kao drugo, Kle je po prvi put u akvarijumu u Napulju doživeo „imaginaciju i fantastiku prirodnih formi, raskoš boja i bajkovitost pomorske flore i faune“, te kao treće „razigrana senzibilnost gotičkih slika na drvetu“ u Sijeni.[6]

Pol Kle, 1916. godine
Dupleks kuća Kandinski, Kle, Bauhaus

Nakon povratka iz Italije, Kle je od 1902. do 1906. živio kod roditelja u Bernu i radio kao muzičar (violinista) u Bernskom muzičkom društvu (Bernische Musikgesellschaft),[7] ali se usprkos tome i dalje umetnički obrazovao, pohađajući kurseve i predavanja anatomije. Godine 1903, su nastali prvi bakropis iz ciklusa „Inventionen“.[8] Studirao je bakropise u Kabinetu bakropisa. Radilo se o ilustracijama Obri Birdslija, Vilijama Blejka, Franciska Goje i Džejmsa Ensora, koji su ga u to vreme impresionirali.[9]

Keruan, 1914.

Godine 1905, Kle je s prijateljima, umetnikom Lusom Mojletom i piscem Ernstom Blošamom, preduzeo putovanje u Pariz, gde u Luvru i u galeriji Palais de Luxembourg studirao antičku umetnost. Te je godine Kle po prvi put video dela impresionističkih umetnika i iste se godine počeo da se bavi slikanjem na staklu.[10] Godine 1906, Kle je posetio u Berlinu Jahrhundertausstellung deutscher Kunst (Vekovnu izložbu nemačke umetnosti), krajem godine se preselio u Minčen, gde je ubrzo sklopio brak s pijaniskinjom Lili Stumpf. Godinu dana kasnije, 30. novembra 1907., rodio im se sin Feliks. Kle je preuzeo odgoj sina i sve radove u domaćinstvu, Lili je davala časove klavira.[11] Godine 1908, Kle je postao član Društva švajcarskih grafičara „Die Walze“ i iste je godine izložio tri grafike na izložbi Minhenske secesije i 6 radova na izložbi Berlinske secesije. Osim toga je pisao o u muzici za švajcarski časopis „Die Alpen“.

Stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Plavi jahač i put za Tunis[uredi | uredi izvor]

Godine 1911, upoznao je Augusta Makea i Vasilija Kandinskog. Skupa sa njima upoznao je i Franc Marka, Gabrijelu Minterl, Aleksej Javlenskog i druge, svi su se zajedno interesovali za gotiku, primitivnu umetnost i nove savremene likovne pravce fovizam i kubizam. S njima je Kle našao zajednički jezik i delio poglede na umetnost.

Kandinski i Mark u to doba rade na almanahu "Der Blaue Reiter" - Plavi jahač, koji je postao jedno od najvažnijih dela u savremenoj umetnosti 20. veka. Prva njihova izložba bila je otvorena krajem 1911. godine u modernoj galeriji Tanhojzer u Minhenu. Tu Kle nije učestvovao ali je za jedan časopis napisao recenziju. Na drugoj njihovoj izložbi je učestvovao i Kle, a posle izložbi u Minhenu izlagali su i u drugim gradovima kao na primer u Kelnu i Berlinu.

Godine 1914. Paul Kle je s Franc Markom i Lujom Moajeom posetio Tunis. Na ovom putu Kle nalazi pristup k boji i u svoj dnevnik upisuje: „... ja i boja smo jedno. Ja sam slikar”.

Izložbe 1912/1913[uredi | uredi izvor]

Za vreme njegovog drugog boravka u Parizu je Kle poseto galeriju Daniela- Henrja Kahnvajlera, video je dela Žorža Braka, Andre Derena, Anri Matisa, Pabla Pikasa, Henrija Rusoa i Morisa Vlamenka. Na izložbi 1912. godine u Kelnu (Internationale Kunstaustellung des Sonderbundes Westdeutscher Kunstfreunde und Künsctler zu Cöln) su izložena 4 njegova crteža. Iste godine prevodi Delonov text „O svetlu“ (La Lumiere) za umetnički časopis Hervarta Valdena „Der Sturm“.[12] Delanove slike na staklu i tekstovi o umetnosti promenili su Kleovo mišljenje o svetlu i bojama. Nove ideje je ubrzo primenio u svojim delima, boje su njegove slike učinile efektivnijim i kontrastnijim.[13] Godine 1913, je učestvovao na izložbi Valdena (Erstes Deutsche Herbstsalon) s crtežima i akvarelima.

Boravak u Tunisu[uredi | uredi izvor]

S Avgustom Makeom i Lujom Moajeom je otputovao tri nedelje u Tunis. Radilo se o putovanju na kojem je Kle po prvi put slikao. Kleovi prvi akvareli bili su apstraktni, Make je slikao intenzivnim bojama, Moaje je favorizirao plošno slikarstvo. Pri kraju putovanja se na radovima troje umetnika moglo primetiti da su međusobno uticali jedan na drugog. Najbolji primeri su slike Kairouan III Avgusta Makea, Ansicht von Kairouan Pola Klea te Kairouan Luja Moajea.[14][15] Godine 1914, je održana prva izložba Nove minhenske secesije, grupe koja je nastala iz nekoliko umetničkih grupa, iz Minhenske Secesije,Novog umetničkog udruženja' te Seme i Scholle.

Bauhaus[uredi | uredi izvor]

Tokom Prvog svetskog rata Kle je pozvan u nemačku armiju, ali kao slikar imao je sreće i nije raspoređen za front već je radio na maskirnim uzorcima za avione. U ratu je izgubio prijatelje August Makea i Franc Marka.

I u armiji je Kle imao privilegije da izlaže, pa je u galeriji Šturm u Berlinu izlagao više apstraktnih akvarela. Iz armije je otpušten 1918. godine.

Godine 1920, je bila njegova retrospektivna izložba u Minhenu i tada postaje priznat slikar. Tako je dobio ponudu da predaje slikarstvo u Bauhausu u Vajmaru- školi koju je osnovao Valter Gropijus. Primio je ponudu i osvanuo je sa Kandinskim na ravnom i akademskom nivou, prvo je radio kao rukovodilac radionica a posle su obojica vodili vlastita predavanja slikarstva.

Bauhaus je bila progresivna škola i morala je da se bori protiv konzervativnih shvatanja nacional- socijalista. Bauhaus se preselio u Desau u zgradu koju je projektovao sam Valter Gropijus i u kojoj su bili i stanovi za pedagoge i gde je i Paul Kle stanovao. Obojica (Kle i Kandinski) intenzivno predaju na Bauhausu. Posle kratkog premeštanja u Berlin 1932. godine Bauhaus je ukinut.

Kle je na Bauhausu ostao do 1930. godine i posle je primio profesuru na diseldorfskoj akademiji. Posle nastupa nacizma kao "degenerisani umetnik“ on je otpušten.

Umro je 29. juna 1940. godine u Lokarno-Muratu.

Njegova dela su posle njegove smrti prikazivana na Dokumentima 1 godine 1955. Dokumentima 2 godine 1959. i Dokumantima 3 1964. godine u Kaselu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Disegno e progettazione By Marcello Petrignani p. 17
  2. ^ Guilo Carlo Argan "Preface", Paul Klee, The Thinking Eye, (ed. Jürg Spiller), Lund Humphries, London, 1961, p. 13.
  3. ^ The private Klee: Works by Paul Klee from the Bürgi Collection Arhivirano na sajtu Wayback Machine (9. oktobar 2009) Scottish National Gallery of Modern Art, Edinburgh, 12 August – 20 October 2000
  4. ^ „Paul Klee | Swiss Expressionist Painter & Graphic Artist | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). 2023-12-14. Pristupljeno 2024-02-04. 
  5. ^ Beate Ofczarek, Stefan Frey: Chronologie einer Freundschaft. In: Michael Baumgartner, Cathrin Klingsöhr-Leroy, Katja Schneider (Hrsg.): Franz Marc. Paul Klee. Dialog in Bildern, S. 200 f.
  6. ^ Diether Rudloff, Stuttgart 1982, S. 65 f.
  7. ^ Biografie Paul Klee. Klee Zentrum Bern, abgerufen am 1. März 2010.
  8. ^ Christian Rümelin: Paul Klee. Leben und Werk, München 2004, S. 12ff. Online
  9. ^ Christoph Vitali (Hrsg.): Ernste Spiele. Der Geist der Romantik in der Deutschen Kunst 1770–1990, Haus der Kunst München, 4. Februar bis 1. Mai 1995, Oktagon Verlag, Stuttgart 1995, S. 651.
  10. ^ Beate Ofczarek, Stefan Frey: Chronologie einer Freundschaft. In: Michael Baumgartner, Cathrin Klingsöhr-Leroy, Katja Schneider (Hrsg.), S. 203.
  11. ^ Thomas Kain, Mona Meister, Franz-Joachim Verspohl (Hrsg.), Jena 1999, S. 88
  12. ^ Beate Ofczarek, Stefan Frey: Chronologie einer Freundschaft. In: Michael Baumgartner, Cathrin Klingsöhr-Leroy, Katja Schneider (Hrsg.), S. 209.
  13. ^ C hristian Rümelin: Paul Klee. Leben und Werk, München 20j04, S. 27.
  14. ^ Partsch: Klee, S. 24 f.
  15. ^ Louis Moilliet: Kairouan, 1914 (Abbildung), louismoilliet.ch, abgerufen am 14. Januar 2011.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]