Filip II Avgust
Filip II Avgust Kapet | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 21. avgust 1165. |
Mesto rođenja | Gones kod Pariza, Francuska |
Datum smrti | 14. jul 1223.57 god.) ( |
Mesto smrti | Mant la Žoli kod Pariza, Francuska |
Grob | Katedrala Sen Deni |
Porodica | |
Supružnik | Izabela od Enoa, Ingeborg of Denmark, Queen of France, Agnes of Merania |
Potomstvo | Luj VIII, Marie of France, Duchess of Brabant, Filip I Bulonjski, Peter Karlotus |
Roditelji | Luj VII Adela od Šampanje |
Dinastija | Kapeta |
kralj Francuske | |
Period | 18. septembar 1180 − 14. jul 1223. |
Prethodnik | Luj VII |
Naslednik | Luj VIII |
Filip II Avgust (franc. Philippe II Auguste;[1][2][3] 1165 — 1223)[4] bio je francuski kralj (1180—1223) i sin Luja VII.
Nasledio ga je sin Luj VIII. Uspešnim ratovanjem protiv Engleza. Od njih je preuzeo posede u zapadnoj Francuskoj, dok je pobedom nad englesko-nemačkom vojskom proširio teritoriju Francuske. Učestvovao je uspešno i u Trećem krstaškom ratu. Tokom njegove vladavine engleske teritorije u Francuskoj su smanjene sa 50% na samo 10%. Naredio je izgradnju i urbanizaciju velikog dela Pariza, i osnovao od njega univerzitetski grad učenika. Trgovcima i zanatlijama je obezbedio velike privilegije i slobodu nad plemstvom. Osnovao je nekoliko novih naseljenih mesta. Početkom 13-og veka, bio je najmoćniji vladar Evrope.
Mladost[uredi | uredi izvor]
Otac Luj VII krunisao ga je 1179, kada je Filip imao samo 14 godina. Tako su zajednički vladali do 1180, kada mu otac umire.
U aprilu 1182. Filip Avgust je proterao Jevreje iz Francuske i konfiskovao im imovinu. To je učinjeno da kruna prigrabi novac na račun nepopularnog dela stanovništva.
Od 1181. ratovao je sa grofom Flandrije Filipom Alzaškim. Filip Avgust je uspeo da obuzda protivnika razbijanjem saveza grofa Flandrije sa vojvodom od Brabanta i nadbiskupom Kelna. U julu 1185. kralj je posedovao Vermandoa, Artoa i Amijen.[5]
Filip je započeo rat (1186—1188) sa engleskim kraljem Henrijem II, koji je posedovao Akvitaniju i Anžu. Nije bilo velikih teritorijalnih promena u tom ratu. Filip Avgust je pomagao Henrijeove sinove Henrija Mladog Kralja, Ričarda i Džefrija u pobuni protiv oca. Pad Jerusalima 1187. je bio veliki događaj, koji je skrenuo pažnju sa francusko-engleskog rata.
Treći krstaški rat[uredi | uredi izvor]
Filip Avgust je krenuo u Treći krstaški rat sa engleskim kraljem Ričardom Lavljim Srcem i nemačkim carem Fridrihom Barbarosom. Krenuo je 1. jula 1189. godine. Ričard Lavlje Srce je putovao morem, a Filip Avgust kopnenim putem preko Alpa do Đenove. Francuska i Engleska vojska se ponovo sastaju u Mesini, gde su zajedno zimovali.
Nakon što se pomirio sa papom, Fridrih Barbarosa kreće u treći krstaški rat 1189. godine. Krstaški rat predvode Francuzi pod Filipom Avgustom. U pohodu su i Englezi pod vođstvom Ričarda Lavljeg Srca.
U početku su engleska i francuska vojska putovale zajedno, ali razdvajaju se u Lionu. Filip Avgust je krenuo sam kopnenim putem preko Alpa do Đenove. Francuska i Engleska vojska se ponovo sastaju u Mesini, gde su zajedno zimovali do 30. marta 1191. godine.
Nekoliko puta je napadao Akru pre dolaska Ričarda Lavljeg Srca. Ričard je zauzeo Akru, a Filip Avgust se tu teško razboleo od dizenterije i nije više pokazivao interes za ratovanjem. Osim toga se sa Ričardom svađao i oko prava na Kipar, koga je Ričard zauzeo u tom pohodu. Filip Avgust je odlučio da se vrati u Francusku. Francuska vojska ostaje oko Akre pod komandom vojvode Burgundije Igoa III Burgundijskog.
Uspešan kralj i najmoćniji vladar Evrope[uredi | uredi izvor]
Filip Avgust je postao veoma uspešan u vraćanju severne Francuske pod kraljevsku vlast. U južnoj Francuskoj je i dalje imao samo ograničenu vlast. Od Jovana bez Zemlje zauzeo je celu Normandiju, Men, Turen i Anžu. Normandija je bila engleskim kraljevima težak gubitak, jer odatle su poticali engleski kraljevi.
Pobedio je koaliciju snaga predvođenom Otonom IV 1214. u bici kod Buvina. To je bila odlučna pobeda, a Francuska se dalje mogla širiti. Ta bitka je predstavljala prvu bitku između više nacija na tlu Evrope. Jovan bez Zemlje je našao saveznike Otona IV i grofa Flandrije Ferdinanda Portugalskog. Posle te bitke nije bilo značajnije bitke na tlu Evrope do 1290. godine. Filip je tako postao najmoćniji vladar Evrope.
U Engleskoj se plemstvo 1216. pobunilo protiv Jovana bez Zemlje, pa su pozvali Luja VIII, sina Filipa Avgusta, da im bude kralj. Čak je francuska vojska umarširala u London 1216, Luj VIII je nakratko postao kralj, ali nije bio krunisan.
Engleska je zauzimala 50% teritorije Francuske na početku njegove vlasti, a on je to sveo samo na 10% u oblasti Gaskonje.
Reorganizovao je vlast i uspostavio je finansijsku stabilnost u zemlji. Bio je jako popularan kod običnih ljudi.
Problemi sa ženidbom[uredi | uredi izvor]
Kad mu je umrla 1190. prva žena Filip je odlučio da se ponovo oženi. Oženio se ćerkom danskog kralja Valdemara I. Odjednom, Filip je odbijao da je kruniše kao kraljicu i zahtevao od pape da se brak poništi. Međutim, papa nije poništio brak. Filip je tražio novu suprugu. Ženu, koju je nameravao da oženi oteo je Tomas Savojski. Konačno se treći put oženio, ali je papa poništio taj brak i postavio Francusku pod papsku blokadu i pritisak. Zbog pritiska bio je prinuđen da konačno prihvati dansku princezu za kraljicu.
Poslednje godine vlasti[uredi | uredi izvor]
Kada je papa tražio od Filipa Avgusta da se obračuna sa hereticima (katarima) u Langedoku, Filip ništa nije učinio. Kada je papa Inoćentije III pozvao na Katarski krstaški rat 1208. godine, Filip Avgust ga nije ni pomagao niti ga je sprečavao.
Rat sa katarima trajao je do 1244. godine kada je palo poslednje katarsko uporište. Tada je vladao Filipov sin Luj VIII, koji je sa završetkom rata protiv katara dobio jug Francuske.
Univerzitet, Luvr, Notr Dam[uredi | uredi izvor]
Igrao je značajnu ulogu u veku inovacija u građevinarstvu i u obrazovanju. Tokom njegove vlasti Pariz je bio glavni grad i izgrađena je glavna pijaca. Nastavio je izgradnju gotičke katedrale Notr Dam, čija gradnja je započeta 1163. godine. Sagradio je Luvr kao tvrđavu. Univerzitet u Parizu dobija kraljevu povelju 1200. godine. Pariz tako postaje prvi grad učitelja poznat u srednjovekovnom periodu.
Porodično stablo[uredi | uredi izvor]
16. Anri I | ||||||||||||||||
8. Filip I Francuski | ||||||||||||||||
17. Ana Kijevska | ||||||||||||||||
4. Luj VI | ||||||||||||||||
18. Floris I Holandski | ||||||||||||||||
9. Berta od Holandije | ||||||||||||||||
19. Gertruda Saksonska | ||||||||||||||||
2. Luj VII | ||||||||||||||||
20. Amadeo II od Savoje | ||||||||||||||||
10. Humbert II od Savoje | ||||||||||||||||
21. Joan of Geneva | ||||||||||||||||
5. Adelaida od Savoje | ||||||||||||||||
22. Vilijam I od Burgundije | ||||||||||||||||
11. Gizela od Burgundije | ||||||||||||||||
23. Etiennette | ||||||||||||||||
1. Filip II Avgust | ||||||||||||||||
24. Teobald III od Bloa | ||||||||||||||||
12. Stefan od Bloa | ||||||||||||||||
25. Gersende of Maine | ||||||||||||||||
6. Teobald II od Šampanje | ||||||||||||||||
26. Vilijam Osvajač | ||||||||||||||||
13. Adela Normandijska | ||||||||||||||||
27. Matilda Flandrijska | ||||||||||||||||
3. Adela od Šampanje | ||||||||||||||||
28. Egelbert I of Sponheim | ||||||||||||||||
14. Engelbert, Duke of Carinthia | ||||||||||||||||
29. Hedwig of Eppenstein | ||||||||||||||||
7. Matilda Koruška | ||||||||||||||||
30. Ulrich I, Count of Passau | ||||||||||||||||
15. Utta of Passau | ||||||||||||||||
31. Adelaide of Frantenhausen | ||||||||||||||||
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Broun 2015, str. 176.
- ^ Babbitt 1985, str. 39.
- ^ Guenée 1981, str. 158.
- ^ Baldwin 1991, str. 368.
- ^ „Philippe Auguste - Roi de France (1180-1223)”. www.histoire-pour-tous.fr (na jeziku: francuski). Pristupljeno 21. 1. 2022.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Larousse.fr : encyclopédie et dictionnaires gratuits en ligne.
- Udaljcov, A. D.; Kosminski, J. A.; Vajnštajn, O. L. (1950). Istorija srednjeg veka I. Beograd.
- Babbitt, Susan M. (1985). Oresme's Livre de Politiques and the France of Charles V. American Philosophical Society. str. 39. ISBN 9780871697516.
- Baldwin, John W. (1991). The Government of Philip Augustus: Foundations of French Royal Power in the Middle Ages. University of California Press. ISBN 0520073916.
- Broun, Dauvit (2015). „Rethinking Scottish Origins”. Ur.: Boardman, Steve; Foran, Susan. Barbour's Bruce and Its Cultural Contexts: Politics, Chivalry and Literature in Late Medieval Scotland. Boydell & Brewer. str. 163—190. ISBN 9781843843573.
- Bradbury, Jim (1997). Philip Augustus: King of France 1180–1223. The Medieval World (1st izd.). Routledge. ISBN 978-0-582-06059-3.
- Bradbury, Jim (2007). The Capetians: Kings of France, 987-1328. Hambledon Continuum.
- Claster, Jill N. (2009). Sacred Violence: The European Crusades to the Middle East, 1095-1396. University of Toronto Press.
- Cox, Eugene L. (1974). The Eagles of Savoy. Princeton University Press.
- Cuttino, George Peddy (1985). English Medieval Diplomacy. Indiana University Press.
- Duby, G. (1. 9. 1990). The Legend of Bouvines: War, Religion, and Culture in the Middle Ages (first izd.). Univ of California Press. ISBN 0520062388.
- Fawtier, Robert (1963). Capetian Kings of France Monarchy and Nation, 987-1328.
- Fegley, Randall (2002). The Golden Spurs of Kortrijk: How the Knights of France Fell to the Foot Soldiers of Flanders. McFarland & Company, Inc.
- Flori, Jean; Tucker, Spencer (2019). „King Philip II”. Ur.: Tucker, Spencer C. Middle East Conflicts from Ancient Egypt to the 21st Century: An Encyclopedia and Document Collection. ABC-CLIO. str. 999. ISBN 9781440853524.
- Guenée, Bernard (1981). Politique et histoire au Moyen Age: recueil d'articles sur l'histoire politique et l'historiographie médiévale (1956-1981). FeniXX réédition numérique. ISBN 9782859440480. „In 1190, Rex Francie appeared in a few acts ... Then in 1196 the expression was found in unspecified acts. Finally, in June 1204, Philippus rex Francie was used in the initial protocol of the royal letters. And in June 1205 appears for the first time Regnum Francie."”
- Hallam, Elizabeth M (2014). Capetian France 987-1328. Taylor & Francis.
- Hayes, Dawn Marie (2004). „Christian Sanctuary and Repository of France's Political Culture: The Construction of Holliness and Masculinity at the Royal Abbey of Saint-Denis, 987-1328”. Ur.: Cullum, P.; Lewis, K. Holiness and Masculinity in the Middle Ages. University of Wales Press. str. 135. ISBN 978-0-7083-1894-2. „[...] Philip Augustus 'Dieudonné', [...] as this epithet demonstrates, was thought to have been given to Louis VII by God, because Louis had been married three times and had to wait many years for the birth of a son.”
- Horne, Alistair (2004). La Belle France: A Short History. Alfred A. Knopf. ISBN 9781400041404.
- Hosler, John D. (2007). Henry II, A Medieval Soldier at War, 1147-1189.
- Keefe, Thomas K. (2003). „Shrine Time: Henry II's Visits to Thomas Becket's Tomb”. Ur.: Morillo, Stephen. The Haskins Society Journal Studies in Medieval History. 21. The Boydell Press. str. 115—122.
- Meade, Marion (1977). Eleanor of Aquitaine: A Biography. New York: Hawthorn Books. ISBN 0-8015-2231-5.
- Moore, John C. (januar 1962). „Count Baldwin IX of Flanders, Philip Augustus, and the Papal Power”. Speculum. 37 (1): 79—89. JSTOR 2850600. S2CID 159905474. doi:10.2307/2850600.
- Morris, Marc (2015). King John: Treachery and Tyranny in Medieval England: The Road to Magna Carta. Pegasus Books. ISBN 9781605988856.
- Nicholas, David M (2014). Medieval Flanders. Taylor & Francis.
- Payne, Robert (1984). The Dream and the Tomb: A History of the Crusades. New York: Stein and Day. ISBN 0-8128-2945-X.
- Petit-Dutaillis, C. (1999). The Feudal Monarchy in France and England. Prevod: Hunt, E.D. Routledge.
- Pollock, M. A. (2015). Scotland, England and France After the Loss of Normandy, 1204-1296. The Boydell Press.
- Rees, Simon (2006). „King Richard I of England Versus King Philip II Augustus”. Military History (objavljeno septembar 2006). Arhivirano iz originala 5. 5. 2008. g.
- Riehle, Alexander (2020). A Companion to Byzantine Epistolography. Brill.
- Richard, Jean (1983). „Philippe Auguste, la croisade et le royaume”. Croisés, Missionaires et Voyageurs. Perspectives Orientales du Monde Latin Médiéval (na jeziku: francuski). London: Variorum Collected Studies Series CS182.
- Stark, Rodney (2003). For the glory of God. Princeton University Press.
- Verbruggen, J. F. (1997) [1954]. De Krijgskunst in West-Europa in de Middeleeuwen, IXe tot begin XIVe eeuw [The Art of Warfare in Western Europe During the Middle Ages: From the Eighth Century to 1340]. Prevod: Willard, S. (2nd izd.). Suffolk: Boydell Press. ISBN 0-85115-630-4.
- Wood, Charles T. (1966). The French Apanages and the Capetian Monarchy: 1224-1328. Harvard University Press.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Philip II., king of France”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 21 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 378–381.
- Goyau, G. (1911). „Philip II (Augustus)”. Ur.: Herbermann, Charles. Catholic Encyclopedia. 12. New York: Robert Appleton Company.
- Pacaut, M. (20. 7. 1998). „Philip II, king of France”. Encyclopædia Britannica.
- „The 'War' of Bouvines (1202–1214)”. Arhivirano iz originala 11. 7. 2017. g. Pristupljeno 29. 9. 2008.