Filip II Avgust

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Filip II Avgust Kapet
Prikaz Filipa II Avgusta iz 16. veka
Lični podaci
Datum rođenja(1165-08-21)21. avgust 1165.
Mesto rođenjaGones kod Pariza, Francuska
Datum smrti14. jul 1223.(1223-07-14) (57 god.)
Mesto smrtiMant la Žoli kod Pariza, Francuska
GrobKatedrala Sen Deni
Porodica
SupružnikIzabela od Enoa, Ingeborg of Denmark, Queen of France, Agnes of Merania
PotomstvoLuj VIII, Marie of France, Duchess of Brabant, Filip I Bulonjski, Peter Karlotus
RoditeljiLuj VII
Adela od Šampanje
DinastijaKapeta
kralj Francuske
Period18. septembar 1180 − 14. jul 1223.
PrethodnikLuj VII
NaslednikLuj VIII

Filip II Avgust (franc. Philippe II Auguste;[1][2][3] 11651223)[4] bio je francuski kralj (1180—1223) i sin Luja VII.

Nasledio ga je sin Luj VIII. Uspešnim ratovanjem protiv Engleza. Od njih je preuzeo posede u zapadnoj Francuskoj, dok je pobedom nad englesko-nemačkom vojskom proširio teritoriju Francuske. Učestvovao je uspešno i u Trećem krstaškom ratu. Tokom njegove vladavine engleske teritorije u Francuskoj su smanjene sa 50% na samo 10%. Naredio je izgradnju i urbanizaciju velikog dela Pariza, i osnovao od njega univerzitetski grad učenika. Trgovcima i zanatlijama je obezbedio velike privilegije i slobodu nad plemstvom. Osnovao je nekoliko novih naseljenih mesta. Početkom 13-og veka, bio je najmoćniji vladar Evrope.

Mladost[uredi | uredi izvor]

Otac Luj VII krunisao ga je 1179, kada je Filip imao samo 14 godina. Tako su zajednički vladali do 1180, kada mu otac umire.

U aprilu 1182. Filip Avgust je proterao Jevreje iz Francuske i konfiskovao im imovinu. To je učinjeno da kruna prigrabi novac na račun nepopularnog dela stanovništva.

Od 1181. ratovao je sa grofom Flandrije Filipom Alzaškim. Filip Avgust je uspeo da obuzda protivnika razbijanjem saveza grofa Flandrije sa vojvodom od Brabanta i nadbiskupom Kelna. U julu 1185. kralj je posedovao Vermandoa, Artoa i Amijen.[5]

Filip je započeo rat (1186—1188) sa engleskim kraljem Henrijem II, koji je posedovao Akvitaniju i Anžu. Nije bilo velikih teritorijalnih promena u tom ratu. Filip Avgust je pomagao Henrijeove sinove Henrija Mladog Kralja, Ričarda i Džefrija u pobuni protiv oca. Pad Jerusalima 1187. je bio veliki događaj, koji je skrenuo pažnju sa francusko-engleskog rata.

Treći krstaški rat[uredi | uredi izvor]

Filip II Avgust (desno) I Ričard Lavlje Srce (levo) primaju ključeve Akre

Filip Avgust je krenuo u Treći krstaški rat sa engleskim kraljem Ričardom Lavljim Srcem i nemačkim carem Fridrihom Barbarosom. Krenuo je 1. jula 1189. godine. Ričard Lavlje Srce je putovao morem, a Filip Avgust kopnenim putem preko Alpa do Đenove. Francuska i Engleska vojska se ponovo sastaju u Mesini, gde su zajedno zimovali.

Nakon što se pomirio sa papom, Fridrih Barbarosa kreće u treći krstaški rat 1189. godine. Krstaški rat predvode Francuzi pod Filipom Avgustom. U pohodu su i Englezi pod vođstvom Ričarda Lavljeg Srca.

U početku su engleska i francuska vojska putovale zajedno, ali razdvajaju se u Lionu. Filip Avgust je krenuo sam kopnenim putem preko Alpa do Đenove. Francuska i Engleska vojska se ponovo sastaju u Mesini, gde su zajedno zimovali do 30. marta 1191. godine.

Nekoliko puta je napadao Akru pre dolaska Ričarda Lavljeg Srca. Ričard je zauzeo Akru, a Filip Avgust se tu teško razboleo od dizenterije i nije više pokazivao interes za ratovanjem. Osim toga se sa Ričardom svađao i oko prava na Kipar, koga je Ričard zauzeo u tom pohodu. Filip Avgust je odlučio da se vrati u Francusku. Francuska vojska ostaje oko Akre pod komandom vojvode Burgundije Igoa III Burgundijskog.

Uspešan kralj i najmoćniji vladar Evrope[uredi | uredi izvor]

Osvajanja Filipa II Avgusta. Crveno su engleski posedi. Plavo su kraljevski posedi, a zeleno su posedi francuskih feudalaca, koji priznaju Filipa. Žuto su crkveni posedi.

Filip Avgust je postao veoma uspešan u vraćanju severne Francuske pod kraljevsku vlast. U južnoj Francuskoj je i dalje imao samo ograničenu vlast. Od Jovana bez Zemlje zauzeo je celu Normandiju, Men, Turen i Anžu. Normandija je bila engleskim kraljevima težak gubitak, jer odatle su poticali engleski kraljevi.

Pobedio je koaliciju snaga predvođenom Otonom IV 1214. u bici kod Buvina. To je bila odlučna pobeda, a Francuska se dalje mogla širiti. Ta bitka je predstavljala prvu bitku između više nacija na tlu Evrope. Jovan bez Zemlje je našao saveznike Otona IV i grofa Flandrije Ferdinanda Portugalskog. Posle te bitke nije bilo značajnije bitke na tlu Evrope do 1290. godine. Filip je tako postao najmoćniji vladar Evrope.

U Engleskoj se plemstvo 1216. pobunilo protiv Jovana bez Zemlje, pa su pozvali Luja VIII, sina Filipa Avgusta, da im bude kralj. Čak je francuska vojska umarširala u London 1216, Luj VIII je nakratko postao kralj, ali nije bio krunisan.

Engleska je zauzimala 50% teritorije Francuske na početku njegove vlasti, a on je to sveo samo na 10% u oblasti Gaskonje.

Reorganizovao je vlast i uspostavio je finansijsku stabilnost u zemlji. Bio je jako popularan kod običnih ljudi.

Problemi sa ženidbom[uredi | uredi izvor]

Kad mu je umrla 1190. prva žena Filip je odlučio da se ponovo oženi. Oženio se ćerkom danskog kralja Valdemara I. Odjednom, Filip je odbijao da je kruniše kao kraljicu i zahtevao od pape da se brak poništi. Međutim, papa nije poništio brak. Filip je tražio novu suprugu. Ženu, koju je nameravao da oženi oteo je Tomas Savojski. Konačno se treći put oženio, ali je papa poništio taj brak i postavio Francusku pod papsku blokadu i pritisak. Zbog pritiska bio je prinuđen da konačno prihvati dansku princezu za kraljicu.

Poslednje godine vlasti[uredi | uredi izvor]

Kada je papa tražio od Filipa Avgusta da se obračuna sa hereticima (katarima) u Langedoku, Filip ništa nije učinio. Kada je papa Inoćentije III pozvao na Katarski krstaški rat 1208. godine, Filip Avgust ga nije ni pomagao niti ga je sprečavao.

Rat sa katarima trajao je do 1244. godine kada je palo poslednje katarsko uporište. Tada je vladao Filipov sin Luj VIII, koji je sa završetkom rata protiv katara dobio jug Francuske.

Univerzitet, Luvr, Notr Dam[uredi | uredi izvor]

Igrao je značajnu ulogu u veku inovacija u građevinarstvu i u obrazovanju. Tokom njegove vlasti Pariz je bio glavni grad i izgrađena je glavna pijaca. Nastavio je izgradnju gotičke katedrale Notr Dam, čija gradnja je započeta 1163. godine. Sagradio je Luvr kao tvrđavu. Univerzitet u Parizu dobija kraljevu povelju 1200. godine. Pariz tako postaje prvi grad učitelja poznat u srednjovekovnom periodu.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Anri I
 
 
 
 
 
 
 
8. Filip I Francuski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Ana Kijevska
 
 
 
 
 
 
 
4. Luj VI
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Floris I Holandski
 
 
 
 
 
 
 
9. Berta od Holandije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Gertruda Saksonska
 
 
 
 
 
 
 
2. Luj VII
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Amadeo II od Savoje
 
 
 
 
 
 
 
10. Humbert II od Savoje
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Joan of Geneva
 
 
 
 
 
 
 
5. Adelaida od Savoje
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Vilijam I od Burgundije
 
 
 
 
 
 
 
11. Gizela od Burgundije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Etiennette
 
 
 
 
 
 
 
1. Filip II Avgust
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Teobald III od Bloa
 
 
 
 
 
 
 
12. Stefan od Bloa
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Gersende of Maine
 
 
 
 
 
 
 
6. Teobald II od Šampanje
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Vilijam Osvajač
 
 
 
 
 
 
 
13. Adela Normandijska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Matilda Flandrijska
 
 
 
 
 
 
 
3. Adela od Šampanje
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Egelbert I of Sponheim
 
 
 
 
 
 
 
14. Engelbert, Duke of Carinthia
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Hedwig of Eppenstein
 
 
 
 
 
 
 
7. Matilda Koruška
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Ulrich I, Count of Passau
 
 
 
 
 
 
 
15. Utta of Passau
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Adelaide of Frantenhausen
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Broun 2015, str. 176.
  2. ^ Babbitt 1985, str. 39.
  3. ^ Guenée 1981, str. 158.
  4. ^ Baldwin 1991, str. 368.
  5. ^ „Philippe Auguste - Roi de France (1180-1223)”. www.histoire-pour-tous.fr (na jeziku: francuski). Pristupljeno 21. 1. 2022. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]



Francuski kraljevi
(11801223)