Ante Marković

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
ante marković
Ante Marković 1990. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1924-11-25)25. novembar 1924.
Mesto rođenjaKonjic, Kraljevina SHS
Datum smrti28. novembar 2011.(2011-11-28) (87 god.)
Mesto smrtiZagreb, Hrvatska
Profesijainženjer elektrotehnike
Porodica
SupružnikMarija Marković
Delovanje
Član KPJ od1943.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
19411945.
Predsednik Izvršnog veća Sabora SR Hrvatske
Period10. maj 198210. maj 1986.
PrethodnikPetar Fleković
NaslednikAntun Milović
Predsednik Predsedništva
SR Hrvatske
Period10. maj 198610. maj 1988.
PrethodnikEma Derosi Bjelajac
NaslednikIvo Latin
Predsednik Saveznog izvršnog veća
Period16. mart 198920. decembar 1991.
PrethodnikBranko Mikulić
NaslednikAleksandar Mitrović (v.d.)
Marković tokom zvanične posete Beloj kući, sa američkim predsednikom Bušom, 1989.

Ante Marković (Konjic, 25. novembar 1924Zagreb, 28. novembar 2011) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, inženjer elektrotehnike i društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Hrvatske. U periodu od 1982. do 1986. obavljao je funkciju predsednika Izvršnog veća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, od 1986. do 1988. predsednika Predsedništva SR Hrvatske, a od 1989. do 1991. poslednjeg predsednika Saveznog izvršnog veća (premijer SFRJ). Osnivač je i prvi predsednik Saveza reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ).

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 25. novembra 1924. godine, u Konjicu, u porodici bosanskih Hrvata. Školovao se u Dubrovniku i Zagrebu i još pre Drugog svetskog rata pripadao je naprednoj omladini, te je primljen u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) 1940. godine, dok je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao 1943. godine. Bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Tokom rata nalazio se na dužnostima člana i sekretara u Mesnom komitetu SKOJ-a za Dubrovnik, kao i člana Mesnog komiteta KPJ.[1]

Diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu (danas Fakultet elektrotehnike i računarstva) Univerziteta u Zagrebu 1954. godine. Po diplomiranju se zaposlio i dugo radio u preduzeću „Rade Končar“, Zagreb, najpre kao projektant, zatim kao šef odseka za ispitivanje, a potom kao pomoćnik tehničkog direktora i na kraju kao pomoćnik generalnog direktora. Od 1961. do 1984. godine bio je generalni direktor ovog preduzeća koje je brojalo 25.000 zaposlenih.[2]

Od 1982. do kraja 1991. godine bio je na sledećim političkim položajima:

Bio je član Univerzitetskog komiteta Saveza komunista Hrvatske, član Gradskog komiteta SKH u Zagrebu i član Centralnog komiteta SKH. Nalazio se i na pozicijama zastupnika u Skupštini grada Zagreba, kao i u Privrednom veću Sabora SR Hrvatske, a biran je i za poslanika Savezne skupštine, gde je obavljao i dužnost potpredsednika Privrednog veća. Na Trinaestom kongresu SKJ 1986. godine izabran je za člana CK SK Jugoslavije.[1]

Kao premijer, izvukao je Jugoslaviju iz ekonomske krize, oborio inflaciju s 56 posto mesečno koliko je iznosila u novembru 1989. na 2,4 posto u martu 1990. godine i otpočeo snažne reforme kojima je nastojao da Jugoslaviju uvede u Evropsku zajednicu (EEZ). Savezna skupština je pod inicijativom iz SIV-a krenula u donošenje tranzicionih zakona. Došlo je do liberalizacije uvoza, delimične deregulacije i otvaranja tržišta novca, kapitala i radne snage. Markovićeve reforme dovele su do toga da su devizne rezerve SFRJ porasle sa 1,5 na 6,8 milijardi dolara (USD). U vremenskom intervalu od godinu i po dana prepolovljen je spoljni dug na 12,2 milijarde dolara. Marković je takođe vezao jugoslovenski dinar (YUD) za nemačku marku (DEM), u odnosu 1:7, što je dovelo do toga da je dinar bio jedina konvertibilna valuta sa istoka Evrope.[3] Međutim, usled tadašnjih političkih prilika, njegovi planovi su osujećeni. U decembru 1989. godine je izjavio[2]:

Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope.

Sredinom 1990. osnovao je Savez reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ), pred tadašnje višestranačke izbore. No, pošto su bili žestoko napadani u medijima većine jugoslovenskih republika, reformisti su pretrpeli poraz. Krajem 1991. Marković je bio potpuno marginalizovan, što je rezultovalo njegovom ostavkom.

Tokom svoje političke karijere bio je član Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije. Posle političke karijere bio je poslovni čovek.

Preminuo je 28. novembra 2011. godine u Zagrebu. Kremiran je na zagrebačkom groblju Mirogoj,[4] a sahranjen je u Dubrovniku.[5]

Vidite još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]