M24 Čefi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
M24 Čefi


Osnovne karakteristike
Namena laki tenk
Brzina na putu 56 km/h
Doseg 161 km
Dimenzije i masa
Dužina 5,56/5,03 m
Širina 3 m
Visina 2,77 m
Težina 18,4 t
Oprema
Glavno naoružanje top 75 mm M6
Sporedno naoružanje 1 x .50 cal, 2 x .30 cal
Oklop 38 mm
Motor 2 x Kadilak serija 44T24
Snaga (KS) 300/220 KS
Posada
Posada 4/5(komandir, nišandžija, punjač, vozač, suvozač (mogao biti i punjač))

M24 Čefi je američki laki tenk koji se proizvodio između 1944. i avgusta 1945. godine

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Kada je u aprilu 1943. godine postala očigledna neupotrebljivost američkog lakog tenka M3/M5 Stjuart SAD nisu kao i sve ostale države odustale od gradnje novih lakih tenkova nego su započele novi vojni projekat imena T24. Razvoj je poveren Krajslerovom odeljenju motornih vozila.

Ovaj tenk je s oduševljenjem dočekan u izvidničkim jedinicama koje su do tada bile opremljene tenkovima M3/M5 Stjuart. Borba lakih tenkova protiv neprijateljskih tenkova je bila odbačena kao doktrina još 1943. pa je taj zadatak bio više rezultat slučaja nego namere u kojima je brzina, niski profil i brža rotacija kupole novog tenka često bila presudna.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Za naoružanje tenka izabran je bestrzajni top 75mm T13E1, razvijen iz avionskog topa M5 koji je korišćen na bombarderima B-25. Zahvaljujući ovom topu M24 Čefi se po vatrenoj moći izjednačio sa tenkom M4 Šerman.[1]

Na bojištu novi tenk je pokazao odličnu prohodnost po snegu i blatu za razliku od Stjuarta i Šermana, lako održavanje kao i svi ostali američki tenkovi, a niski profil u kombinaciji s velikom brzinom činili su tenk teškom metom. Osnovni problem preslabog oklopa kod lakih tenkova je ostao i kod M24, pogotovo oklopa na trbuhu koji se pokazao nedovoljnom jakim da zaštiti posadu od delovanja protivoklopnih mina. Zbog te slabosti on nije mogao biti korišćen niti u borbi protiv pešadije tokom Drugog svetskog rata pošto tada svako i najmanje protivtenkovsko oružje ima mogućnost proboja njegovog prelakog oklopa. Dodatni problem je bila mala količina municije koja je stala u vozilo pa se često događalo da se municija morala da obnavlja po dva tri puta u jednom danu. Još jedan problem je predstavljao loše postavljen mitraljez od 12,7 mm koji je, iako namenjen borbi protiv avona, najčešću primenu imao protiv pešadije.

Sveukupno je proizvedeno tokom prve i poslednje godine proizvodnje M24 nešto manje od 5000 njegovih primeraka.

Verzije[uredi | uredi izvor]

Samohodna haubica M41 155 mm, bazirana na šasiji tenka M24 Čefi.

Kao i mnogi drugi tenkovski dizajni tako i ovaj doživljava promene s ciljem produženja upotrebe. Prvi pokušaj je bila proizvodnja oklopnog vozila imena M19 koji nastaje montiranjem novog oružja koje bi moglo bez problema da otvara vatru u suprotnom smeru od onoga u kojem se vozilo kreće. Druge dve verzije su bile klasične u kojima se tenku skida kupola kako bi se na njega postavio jači top. Na prvu takvu verziju postavljen je top kalibra od 105 mm, dok je na drugoj on još pojačan na 155mm.

Uzimajući u obzir sve te tri verzije proizvedeno je oko 650 takvih vojnih vozila.

Borbena upotreba[uredi | uredi izvor]

Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Svoje prvo vatreno krštenje M24 Čefi imao je u decembru 1944. godine, tokom Ardenske bitke. Iako im je oklop bio preslab da bi izdržao direktan sukob sa nemačkim tenkovima, njegov top kalibra 75 mm povećao je šansu za preživljavanje članovima posada. Preživljavanju tenka M24 na bojištu doprinela je i njegova velika brzina i mehanička pouzdanost. Zbog sve manjeg broja nemačkih tenkova, u završnim fazama rata nije bilo mnogo direktnih tenkovskih okršaja. Ipak, u malom broju slučajeva, tenkovi M24 uspeli su da unište čak i nemačke tenkove tipa Panter i Tigar i to zahvaljujući veštom manevrisanju i dejstvu sa skrivenih, dobro maskiranih položaja. Do kraja rata, M24 učestvovali su u operaciji premošćavanja reke Rajne i u prodoru na teritoriju nacističke Nemačke.[2]

Rat u Koreji[uredi | uredi izvor]

Kada su 25. juna 1950. godine snage Severne Koreje napale Južnu Koreju, najbliže jedinice koje su mogle da joj priteknu u pomoć bile su Američke okupacione snage u Japanu, koje su bile opremljene tenkovima M24 Čefi. Nekoliko dana po dolasku u Južnu Koreju, 10. jula 1950. godine, M24 sukobili su se sa severnokorejskim T-34/85. Zbog svog slabijeg oklopa i naoružanja M24 nije mogao ravnopravno da se suprotstavi severnokorejskim T-34. Razlog za to možemo naći u činjenici da su se ovi tenkovi koristili za zadatak za koji uopšte nisu bili napravljeni. Preslabi top nije bio u stanju da probije prednji oklop na T-34/85 kao što to ranije nije mogao napraviti protiv nemačkih Pancer V i Pancer VI. U ovom sukobu uništena su dva američka M24 i jedan severnokorejski T-34. U početnim borbama u Južnoj Koreji došli su do izražaja svi nedostaci M24 Čefi, zbog čega su oni tokom leta 1950. godine korišćeni za borbe protiv neprijateljskih tenkova samo kada je to bilo zaista neophodno. Sa dolaskom Američkog marinskog korpusa i njihovih tenkova M4 Šerman i M26 Peršing, situacija se okrenula u korist američkih i južnokorejskih snaga.

Do kraja rata, M24 je korišćen u skladu sa svojom prvobitnom namenom, za izviđanje i podršku pešadiji.

Rat u Vijetnamu[uredi | uredi izvor]

Verovatno najpoznatije bojište za M24 je bila Indokina tj. Vijetnam gde se pokazao kao savršen tenk za močvarno tlo i polja pirinča, a nedostatak protivoklopnog oružja kod Vijetmina nije dovodio u pitanje tanki oklop. U decembru 1953. deset rastavljenih M24 dopremljeno je avionima u Dijen Bijen Fu gde su korišćeni kao samohodna artiljerija ispalivši više od 15000 granata.

Nakon rata[uredi | uredi izvor]

Njegova kratkotrajna američka upotreba tokom borbi u Korejskom ratu 1950. godine rezultuje zabranom korišćenja M24 u borbi protiv drugih tenkova tako da on do kraja svog životnog veka nije više imao slične susrete u američkoj vojsci. Poslednji rat u kojem su korišćeni ovi tenkovi je onaj između Indije i Pakistana 1971. godine kada je izvršen pokolj ovih tenkova.

Bez obzira na sve dobro znane nedostatke M24 ostaje u vojnim snagama raznih država do 1993. godine kada Norveška poslednje primerke povlači iz upotrebe.

Korisnici[uredi | uredi izvor]

Državne korisnici ovog tenka su bile:

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Foss 1981, str. 136.
  2. ^ Mesko 1988, str. 7.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]