Siril Norman Hinšelvud

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Siril Norman Hinšelvud
Siril Norman Hinšelvud
Lični podaci
Datum rođenja(1897-06-19)19. jun 1897.
Mesto rođenjaLondon, Ujedinjeno Kraljevstvo
Datum smrti9. oktobar 1967.(1967-10-09) (70 god.)
Mesto smrtiLondon, Ujedinjeno Kraljevstvo
ObrazovanjeUniverzitet Oksford
Naučni rad
Poljefizička hemija
InstitucijaUniverzitet Oksford
Imperijal Koledž London
Poznat pomehanizam hemijskih reakcija
NagradeNobelova nagrada za hemiju (1956)

Ser Siril Norman Hinšelvud OM (19. jun 1897 – 9. oktobar 1967) bio je britanski fizički hemičar i dobitnik Nobelove nagrade.[1][2][3]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Londonu, roditelji su mu bili Norman Makmilan Hinšelvud, ovlašćeni knjigovođa i Etel Frensis rođena Smit. Prvo se školovao u Kanadi, vrativši se 1905. godine posle smrti oca u mali stan u Čelsiju, gde je živeo do kraja života. Potom je studirao u Vestminsterskoj gradskoj školi i na koledžu Baliol, Oksford.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Tokom Prvog svetskog rata, Hinšelvud je bio hemičar u fabrici eksploziva. Bio je nastavnik na Triniti Koledžu, Oksford od 1921. do 1937. godine, i profesor hemije na Univerzitetu u Oksfordu od 1937. godine. Bio je član nekoliko savetodavnih odbora za naučna pitanja britanske vlade.

Njegova rana proučavanja molekularne kinetike dovela su do objavljivanja Termodinamike za studente hemije i Kinetike hemijskih promena 1926. godine. Sa Haroldom Vorisom Tompsonom proučavao je eksplozivnu reakciju vodonika i kiseonika i opisao fenomen lančane reakcije. Njegov kasniji rad na hemijskim promenama u bakterijskoj ćeliji pokazao se od velike važnosti u kasnijim istraživačkim radovima na antibioticima i terapijskim agensima; njegova knjiga, Hemijska kinetika bakterijske ćelije objavljena je 1946, praćena Rastom, funkcijom i regulacijom u bakterijskim ćelijama 1966. 1951. objavio je Strukturu fizičke hemije.

Po njemu je nazvan Langmjur-Hinšelvud proces u heterogenoj katalizi, u kome je adsorpcija reaktanata na površini korak koji ograničava brzinu. Bio je stariji istraživač na Imperijal Koledžu London u periodu od 1964. do 1967. godine.

Nagrade i počasti[uredi | uredi izvor]

Hinšelvud je izabran za člana Kraljevskog društva 1929. godine, [1] obavljajući funkciju predsednika od 1955. do 1960. Viteškim redom proglašen je 1948. godine, a u Red za zasluge imenovan je 1960. godine. Sa Nikolajem Semjenovom iz Sovjetskog Saveza, Hinšelvud je 1956. godine zajedno dobio Nobelovu nagradu za hemiju za istraživanja mehanizma hemijskih reakcija.

Hinšelvud je bio predsednik Hemijskog društva, Kraljevskog društva,[1] Klasičnog udruženja i Faradejevog društva i stekao je mnoge nagrade i počasne diplome.

Lični život[uredi | uredi izvor]

Hinšelvud se nikada nije ženio. Tečno je govorio sedam klasičnih i modernih jezika, a glavni hobi bili su mu slikarstvo, sakupljanje kineske keramike i strana literatura.

Umro je kod kuće 9. oktobra 1967. Godine 1968. njegovo imanje je prodato kolekcionaru, koji ga je zatim prodao 1976. za 15.000 američkih dolara[4]. 2017. njegova medalja za Nobelovu nagradu prodata je na aukciji za 128.000 američkih dolara[5].

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Thompson, H. (1973). „Cyril Norman Hinshelwood 1897–1967”. Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society. 19: 375—431. PMID 11615727. doi:10.1098/rsbm.1973.0015. 
  2. ^ Cullis, C. F. (1945). „Obituary: Cyril Norman Hinshelwood, Kt., O.M., M.A., D.Sc., F.R.S., 1897?1967”. Journal of the Chemical Society (Resumed): X001—X002. doi:10.1039/JR945000X001. 
  3. ^ Rowlinson, J. S. (2004). „The wartime work of Hinshelwood and his colleagues”. Notes and Records of the Royal Society. 58 (2): 161—175. PMID 15209074. doi:10.1098/rsnr.2004.0050Slobodan pristup. 
  4. ^ „Nashua Telegraph”. 8. 3. 1976. str. 20. 
  5. ^ https://www.thecourier.co.uk/fp/lifestyle/house-home/collectors-corner/555021/scientists-prize-winning-work-revealed-rare-nobel-medal/

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

  • Cyril Norman Hinshelwood on Nobelprize.org including the Nobel Lecture on December 11, 1956 Chemical Kinetics in the Past Few Decades