Bitka kod Bardije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka kod Bardije
Deo Rata u pustinji (1940—1943) na Severnoafričkom frontu u Drugom svetskom ratu

Zapadna pustinja 1940.
Vreme3-5. januar 1941.
Mesto
Ishod Britanska pobeda
Sukobljene strane
 Ujedinjeno Kraljevstvo
 Australija
 Italija
Komandanti i vođe
Australija Ajvan Mekej Kraljevina Italija Anibale Bergoncoli
Jačina
16.000[1] 45.000[2]
Žrtve i gubici
130 mrtvih
326 ranjenih[3]
1.703 mrtvih
3.740 ranjenih
36.000 zarobljeno[4]

Bitka kod Bardije 3-5. januara 1941. bila je deo Operacije Kompas, prve britanske ofanzive u Ratu u pustinji (1940—1943) na Severnoafričkom frontu u Drugom svetskom ratu. Utvrđena italijanska luka napadnuta je i osvojena nakon 3 dana borbe; bila je to prva bitka u ratu u kojoj je učestvovala formacija australijske vojske, prva koju je vodio australijski general i prva koji je planirana od strane australijskog osoblja.[5]

Uvod[uredi | uredi izvor]

Italijanska invazija Egipta[uredi | uredi izvor]

Vojne operacije, 13. septembar 1940 – 7. februar 1941.

Benito Musolini nije planirao da napadne Egipat, nameravajući da brani Libiju ako dođe do rata. Nakon pada Francuske 1940. 5. armija mogla je da pošalje pojačanja na istok i 7. avgusta Musolini je naredio napad, kako bi osvojio Egipat i uspostavio kopnenu vezu sa Italijanskom Istočnom Afrikom. U avgustu je na granici zavladalo zatišje, većina britanskih oklopnih jedinica povučena je sa granice u Mersa Matruh, kako bi se sačuvale za odbranu luke, i 7. Grupa za podršku preuzela je njihovo mesto, sa zadatkom da postavi izviđačke položaje od Soluma do tvrđave Madalena i uspori italijansku ofanzivu; Husari su izviđali dublje u Libiju.[6] Libijskim divizijama nedostajala su vozila za operacije van puta sa Grupom Maleti, koja je imala jedan srednji, dva mešovita i 4 laka tenkovska bataljona, pa su raspoređene duž priobalnog druma. 9. septembra Grupa Maleti ze izgubila na putu za Sidi Omar i Gracijani je otkazao bočni napad i koncentrisao 5 divizija i Grupu Maleti na obalskom drumu; 4. divizija Crnih Košulja i 64. divizija Katancaro ostale su u rezervi u Tobruku. 5. vazduhoplovni eskadron sa oko 300 upotrebljivih aviona, opremom za aerodrome i vozilima stajao je u pripravnosti da podrži nastupanje i zauzima aerodrome.[7]

Italijanska invazija Egipta (13-18. septembra) počela je kao ograničena taktička operacija prema Mersa Matruhu, umesto strategijskih ciljeva zacrtanih u Rimu, zbog hronične nestašice transportnih vozila, goriva i radio-opreme, čak i sa pojačanjima iz 5. armije. Musijad je podvrgnut "spektakularnom" artiljerijskom bombardovanju u zoru i osvojen.[8] Solum i njegov aerodrom zauzela je 1. libijska divizija, i do večeri 2. libijska, 64. divizija (Kirena) i Grupa Maleti iz Musaida i 62. divizija (Marmarika) iz Sidi Omara probile su se kroz britanske zaprečne odrede i koncentrisale se na prolaz Halfaja.[9] Britanci su se povukli pored Buk Buka 14. septembra i nastavili da ometaju italijansko napredovanje, povlačeći se do Alam Hamida sutradan i Alam el Daba 16. septembra. Italijanski odred od 50 tenkova pokušao je bočni udar, koji je naveo britansku zaštitnicu da se povuče istočno od Sidi Baranija, koji je zauzela 1. divizija Crnih Košulja i Gracijani je zaustavio dalje napredovanje. Britanci su nastavili izviđanje i 7. oklopna divizija spremala se da se odupre napadu na Mersa Matruh.[9]

Uprkos Musolinijevom podsticanju, Italijani su se ukopali oko Sidi Baranija i Sofafija, oko 80 mi (130 km) zapadno od britanskih položaja kod Mersa Matruha. Britanska zaprečavanja na putu su popravljena, bunari su očišćeni i počela je gradnja vodovoda od granice, kako bi se prikupile zalihe za nastavak napredovanja sredinom decembra. Egipat je prekinuo diplomatske odnose sa Silama Osovine i italijanski avioni bombardovali su Kairo 19. oktobra. Britanske pomorske i vazduhoplovne operacije za uznemiravanje italijanske vojske nastavljene su i naneta šteta, po izjavama zarobljenika, narušila je moral. Patrole oklopnih kola vladale su ničijom zemljom, ali je gubitak isturenih uzletišta smanjio efikasnost RAF-a i Malta je ostala van dometa.

Operacija Kompas, britanski protivnapad na italijansko napredovanje na Matruh, planiran je radi uništenja italijanskih snaga i većina Zapadno-pustinjskog Odreda privučena je do luke. Još jedna četa oklopnih kola priključila se izviđačkim operacijama daleko iza fronta. Zapadno-pustinjski odred ojačan je jednim novim tenkovskim pukom sa tenkovima Matilda II, i nakon mesec dana Britanci su počeli da pripremaju napad na centralnu grupu italijanskih logora i Sofafi u trajanju od 4-5 dana, umesto da čekaju Italijane.[10][11]

Operacija Kompas[uredi | uredi izvor]

Britanski laki tenkovi Mk VI prelaze pustinju, 1940

U decembru 1940, italijanska 10. armija u Egiptu je ojačana 1. i 2. libijskom divizijom i 4. divizijom Crnih Košulja, u utvrđenim logorima od Sidi Baranija do tumara i Maktile. Grupa Maleti bila je u Nibeivi, 63. divizija (Kirena) kod Rabije i Sofafija, 62. (Marmarika) na grebenu od Sofafija do prolaza Halfaja, i 64. (Katancaro) bila je istočno od Buk Buka, iza prostora Nibeiva-Rabija, podržana od oko 500 aviona 5. eskadrona (general Filip Poro).[12] RAF je napao aerodrome 7. decembra i uništio 39 aviona na zemlji. Britanski prepad, Operacija Kompas (Bitka kod Marmarike/Bitka za logore), počela je kada je Odred Šelbi napredovao iz Matruha da izoluje Maktilu rano 9. decembra. 4. Indijska divizija i 7. Kraljevski tenkovski puk napali su Nibeivu u zoru i pregazili logor, a zatim krenuli na Zapadni Tumar, koji je pao posle podne. Protivnapad iz Istočnog Tumara je odbijen i taj logor je osvojen sutradan.[13]

Bitka kod Sidi Baranija[uredi | uredi izvor]

Napredovanje 7. oklopne divizije na zapad sprečilo je pojačanje Sidi Baranija i 10. decembra, Britanci su presekli obalski drum i 7. oklopna divizija počistila je okolinu Bak Baka, privevši mnoštvo zarobljenika. 11. decembra Italijani su bili potučeni kod Sidi Baranija; Rabija i Sofafi su napušteni i 7. oklopna divizija produžila je duž obale i grebena. Uveče 14. decembra, 11. husarski puk presekao je drum (ita. Via Balbia) između Tobruka i Bardije, osvojio Sidi Omar 16. decembra i prisilio Italijane da se povuku iz Soluma i tvrđave Kapuco u Bardiju, ostavljajući posade u oazi Siva i Jagbubu na jugu. Od 9-11. decembra Britanci su zarobili 38.300 ljudi, 237 topova, 73 tenka i oko 1.000 vozila, izgubivši 624 vojnika.[14]

Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]

Italijanske snage[uredi | uredi izvor]

Nakon katastrofe kod Sidi Baranija i povlačenja iz Egipta, italijanski 23. korpus (general Anibale Bergoncoli) dobio je naređenje od Musolinija da brani utvrđenu luku Bardija.[15] Branioci su imali oko 45.000 ljudi [16] (ostaci 4 pešadijske divizije i oko 6.000 graničara),[17] sa 40 PVO topova, 85 PT topova, 190 poljskih i oko 100 srednjih topova[18]; topovi i mitraljezi su bili zastareli, različitih kalibara i sa malo municije[19]. Mobilnu rezervu činilo je 13 srednjih tenkova Fijat M 13/40 (otprilike ravnih britanskim tenkovima) i 115 tanketa L3/35 (generalno beskorisnih);[20] nijedan tenk nije imao radio.[20]

Zarobljene italijanske tankete L3. U pozadini je grad Bardija i njegova mala luka. Donja Bardija je na srednjoj udaljenosti; Gornja Bardija je na vrhu litice u pozadini.

Ove snage branile su odbrambenu liniju dugu 29 km, sa neprekidnim protivtenkovskim rovom, bodljikavom žicom i dva reda bunkera (na svakih 700 m) povezanih rovovima; svaki bunker imao je 1-2 PT topa od 47 mm i 2-4 mitraljeza, uz posadu od jednog voda ili čete.[21] U južnom uglu tvrđave bila je treća linija bunkera, poznata kao Prekidačka linija.

Bilo je 6 minskih polja[22], ali je osnovni nedostatak odbrane bilo to, da su u slučaju proboja linije, uporišta mogla biti zauzimana jedno po jedno, spreda ili od pozadi.[23] General Bergoncoli je znao da će, ako se Bardija i Tobruk održe, britanski prodor u Libiju morati da stane zbog nemogućnosti snabdevanja duž obale.[24]

Savezničke snage[uredi | uredi izvor]

Australijska 6. divizija (general Ajvan Mekej) formirana je od dobrovoljaca 1939.[25], i naoružana zastarelom opremom iz Prvog svetskog rata, zbog odbijanja australijske vlade da ulaže u opremanje kopnene vojske.[26] Divizija je 1940. prebačena u Palestinu, gde je dovršila obuku[27], i u decembru je upućena oko Bardije[28], ojačana artiljerijom iz 13. korpusa.[29] Britanska obaveštajna služba je procenjivala snage italijanskog garnizona na 20.000 sa 100 topova, odbacivši izveštaje o 6 srednjih i 70 lakih tenkova kao preterivanje.[29] Na božić 1940. britanska komanda naredila je 6. australijskoj diviziji napad na Bardiju, uz pomoć 23 tenka Matilda iz 7. kraljevskog tenkovskog puka.[30]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Vazdušne i pomorske operacije[uredi | uredi izvor]

Topovnjača Ladybird bombarduje Bardiju, 2. januar 1941.

Serija od 100 vazdušnih napada RAF na Bardiju izvedena je od 31. decembra do 2. januara, sa najtežim bombardovanjem u noći 2-3. januara.[31] Pomorsko bombardovanje izvršeno je 3. januara, sa 3 bojna broda i pratećih razarača, a nosač aviona Ilustrijas obezbeđivao je vazdušnu podršku. [32] Oni su se povukli ispalivši 750 teških granata, prepustivši monitoru Teror i trima topovnjačama bombardovanje za vreme bitke; Teror je paljbom srušio deo litice pored grada, odnevši italijanske baterije.[33]

Proboj[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Bardije. Pozicija u sumrak 3. januara 1941.

Pešadijski napad je počeo 3. januara u zoru sa dve brigade iz 6. australijske divizije, nakon artiljerijske pripreme sa 96 topova.[34] 16. pešadijska brigada napala je sa zapada, gde je odbrana bila poznata kao slaba. Inžinjerija je otvorila praznine u bodljikavoj žici minama i popunila i srušila bočne strane protivtenkovskog rova pijucima i lopatama.[35] To je omogućilo pešadiji sa 23 tenka Matilda II iz 7. kraljevskog tenkovskog puka[36] da prodre u tvrđavu i, uz pomoć tenkova, minobacača i ručnih granata, zauzme sve svoje ciljeve do podneva, zarobivši 8.000 Italijana[37]; italijanski protivnapad sa 6 tenkova M 13/40 zaustavljen je PT topovima.[38]

Pad Bardije[uredi | uredi izvor]

Tenk Matilda II iz 7. kraljevskog tenkovskog puka.

U drugoj fazi operacije, 17. pešadijska brigada eksploatisala je proboj u odbrani i probila se južno do sekundarne linije odbrane poznate kao Prekidačka linija.[39]Drugog dana, 16. pešadijska brigada zauzela je grad Bardiju, presecajući tvrđavu na dva dela.[40] Hiljade zarobljenika je odvedeno, a italijanski garnizon sada se držao samo na severnim i najjužnijim delovima tvrđave. [41]

Poslednji napadi[uredi | uredi izvor]

Trećeg dana, 19. pešadijska brigada napala je južno od Bardije, uz podršku artiljerije i tenkova Matilda, kojih je ostalo samo šest. [42] Njegov napredak omogućio je 17. pešadijskoj brigadi da napreduje, a dve brigade su osvojile južni sektor tvrđave.[43] U međuvremenu, italijanske posade na severu predale su se 16. pešadijskoj brigadi i Grupi za podršku britanske 7. oklopne divizije izvan tvrđave.[42] Sve u svemu, uzeto je oko 36.000 italijanskih zarobljenika.

Gubici[uredi | uredi izvor]

Britanci su izgubili 456 australijskih pešadinaca i 17 od 23 tenka, u zamenu za 40.000 poginulih i zarobljenih Italijana, više od 400 topova, 130 tenkova i više stotina kamiona. [44]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Pad Tobruka[uredi | uredi izvor]

U zoru 21. januara, australijska pešadija je provalila u Tobruk i otvorila put za 18 britanskih tenkova. Australijanci su nastavili napad i do noći zauzeli polovinu odbrambenih položaja u Tobruku. Australijanci su zarobili 25.000 ljudi, 208 topova i 87 tenkova, izgubivši 355 Australijanaca i 45 Britanaca.[44] 7. oklopna divizija napredovala je 100 mi (160 km) do Derne i Mehilija, gde se nalazila italijanska Specijalna Oklopna Brigada (general Valentino Babini) sa oko 300 tenkova. Specijalna oklopna brigada je uspela da se izvuče i od 26-28. januara britanski tenkovi zaglibili su zbog jake kiše; Derna je napuštena sutradan. 7. oklopna divizija uputila je Odred Kombe, leteći odred u Beda Fom, presekavši povlačenje 10. armiji.[45]

Nemačka intervencija[uredi | uredi izvor]

Pobeda kod Bardije omogućila je savezničkim snagama da nastave da napreduju u Libiju i na kraju zauzmu skoro čitavu Kirenajku.[46] Zauzvrat, to je dovelo do nemačke intervencije u borbama u Severnoj Africi, promenivši situaciju na tom ratištu.[47]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Stockings 2009, str. 3.
  2. ^ Long 1952, str. 199
  3. ^ Long 1952, str. 203
  4. ^ Stockings 2009, str. 276
  5. ^ Stockings 2009, str. 2, 269, 274.
  6. ^ Playfair 1954, str. 46, 121.
  7. ^ Playfair 1954, str. 208–210.
  8. ^ Playfair 1954, str. 208–211.
  9. ^ a b Playfair 1954, str. 210–211
  10. ^ Playfair 1954, str. 207, 46, 121, 211–212, 257–261.
  11. ^ MacGregor 2006, str. 229.
  12. ^ Playfair 1954, str. 265–266.
  13. ^ Playfair 1954, str. 266–270.
  14. ^ Playfair 1954, str. 257–271.
  15. ^ Long 1952, str. 201
  16. ^ Long., str. 199.
  17. ^ Stockings 2009, str. 115.
  18. ^ Stockings 2009, str. 116.
  19. ^ Schreiber, Stegemann & Vogel 1995, str. 72–73.
  20. ^ a b Stockings 2009, str. 327–330
  21. ^ Long 1952, str. 147–148.
  22. ^ Playfair 1994, str. 282.
  23. ^ Stockings 2009, str. 323–324.
  24. ^ Stockings 2009, str. 118–119.
  25. ^ Long 1952, str. 54–55.
  26. ^ Long 1952, str. 40–41.
  27. ^ Playfair et al. 1954, str. 283
  28. ^ Long 1952, str. 146.
  29. ^ a b Long 1952, str. 155.
  30. ^ Stockings 2009, str. 122–123.
  31. ^ Playfair et al. 1954, str. 284.
  32. ^ Playfair et al. 1954, str. 286
  33. ^ Stockings 2009, str. 355–356.
  34. ^ Long 1952, str. 164–165.
  35. ^ Long 1952, str. 165.
  36. ^ Long 1952, str. 166–168.
  37. ^ Long 1952, str. 172–173.
  38. ^ Stockings 2009, str. 170.
  39. ^ Stockings 2009, str. 220–221.
  40. ^ Long 1952, str. 195.
  41. ^ Long 1952, str. 192–193.
  42. ^ a b Playfair., str. 287.
  43. ^ Stockings 2009, str. 255–257.
  44. ^ a b Playfair 1954, str. 282–293
  45. ^ Playfair 1954, str. 358–359
  46. ^ Playfair et al. 1954, str. 287
  47. ^ Schreiber, Stegemann & Vogel 1995, str. 654–657.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]