Demagog

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Демагогија)

Demagog (od grč. δῆμος/ˈdɛməɡɒɡ/, narodni vođa, vođa rulje od ljudi, populacija, narod voditi, vođa) u demokratskom sistemu koji svoju popularnost stiče eksploatacijom predrasuda i neznanja u narodu, uzburkavajući strasti u masi i gušeći razumni politički diskurs.[1][2][3][4] Demagozi urušavaju ustaljene običaje sprovođenja politike ili obećavaju ili prete njihovom promenom.

Demagozi se pojavljuju u demokratijama još Antičke Atine. Oni eksploatišu fundamentalni nedostatak demokratije: budući da najveću moć drži narod, moguće je da ljudi tu moć daju nekome ko se dodvorava najširem segmentu populacije. Demagozi se uglavnom zalažu za momentalnu i silovitu akciju u slučajevima državne krize, pritom optužujući umerenije i promišljenije političke protivnike da su slabi ili nelojalni.

Istorija i definicija reči[uredi | uredi izvor]

Reč demago, čije prvobitno značenje je vođa naroda, je prvi put skovana u Antičkoj Grčkoj bez ikakve negativne konotacije, ali je vremenom dobila značenje problematičnog vođe kakav bi povremeno isplivao u atinskoj demokratiji. Iako je demokratija dala moć običnim ljudima, izbori su i dalje bili naklonjeniji aristokratiji, koja je više volela političku deliberaciju i dekorum. Demagozi su nova vrsta vođa koji su se uspeli iz nižih klasa. Demagozi neprestano pozivaju na delovanje, uglavnom nasilno - momentalno i bez prethodnog prosuđivanja. Demagozi direktno pokušavaju da utiču na emocije siromašnih i neobaveštenih, žudeći za moći, govoreći laži ne bi li podstrekli histeriju, eksploatišući krize da bi konsolidovali podršku unutar naroda za njihove pozive na momentalno delovanje i učvršćivanje njihovog autoriteta, optužujući umerenije političke protivnike za slabost i nelojalnost naciji. Dok mnogi političari u demokratskom sistemu ponekada žrtvuju istinu, suptilnost ili dugoročne ideje da bi održali podršku među narodom, demagog to radi neprestano i bez suzdržavanja.

Kroz istoriju, ljudi su često koristili reč demagog liberalno, ne bi li naškodili ugledu bilo kog vođe za koga govornik smatra da je manipulativan, zao ili licemeran. Dok se ne može povući jasna razlika između demagoga i onih koji to nisu, budući da se svi demokratski vladari nalaze na spektru od manje do više demagoški orijentisanih, ono što izdvaja demagoga se može definisati odvojeno od toga da li govornik podržava određenog političkog vođu. Ono što demagoga razlikuje od ostalih je kako stiče ili održava demokratsku moć: uzburkivanjem strasti nižih klasa i manje obrazovanih u demokratiji sa ciljem ostvarenja nepromišljenih ili nasilnih akata, urušavanjem demokratskih institucija kao što je vladavina prava. Džejms Fenimor Kuper je 1838. identifikovao četiri fundamentalne karakteristike demagoga: 

Oni se postavljaju kao ljudi iz naroda koji se protive elitama. Njihova politika zavisi od snažne veze sa narodom, koja uveliko prevazilazi običnu političku popularnost. Oni manipulišu ovom vezom i ogromnom popularnošću koju ona omogućuje zarad sopstvene koristi i ambicija. Oni prete kršenjem ili javno krše uspostavljena pravila ponašanja, zloupotrebljavaju institucije, pa čak i zakone.

Centralna karakteristika demagogije je ubeđivanje preko uzburkavanja strasti, gušenjem razumnog političkog diskursa i razmatranja alternativnih rešenja. Demagozi "apeluju na strast, predrasude, licemerje i neznanje, a ne na razum". U tekstu ispod ćemo se baviti metodama ubeđivanja koje su većina demagoga koristili kroz istoriju.

Opstajuće karakteristike demagoga[uredi | uredi izvor]

Demagozi se pojavljuju u demokratijama od Atinske pa sve do današnjih. Kleon od Atine, za koga se često smatra da je bio prvi demagog, zapamćen je uglavnom po brutalnosti njegove vladavine i gotovo potpunim urušavanjem atinske demokratije koja mu je omogućila njegova dobra prođa u narodu koja je dovela do zaobilaženja umerenijih običaja koje je uspostavila aristokratska elita. Demagozi dvadesetog veka uključuju Adolfa Hitlera, Benita Musolinija, Hjuija Longa, Čarlsa Koflina i Džozefa Makartija. Svi demagozi, i antički i moderni, ispunjavaju Kuperova četiri prethodno nabrojana kriterijuma: tvrdnju da predstavljaju narod, uzburkavanje strasti među populacijom, eksploataciju njihovih reakcija, i kršenje ili barem ugrožavanje ustaljenih pravila političkog diskursa, što svaki demagog čini na sebi svojstven način.

Demokratije se uspostavljaju da bi osigurale slobodu za sve i narodnu kontrolu nad vladinim autoritetom; demagozi pretvaraju moć koja potiče od podrške naroda u silu koja podriva slobode i vladavinu naroda za koje se demokratski sistem u biti zalaže. Grčki istoričar Polibije je tvrdio da se demokratije neizbežno uništavaju od strane demagoga. Rekao je da svaka demokratija sa vremenom ogrezne u "vladavinu nasiljem i gvozdenom pesnicom" što vodi do "besnih okupljanja, masakara i proterivanja".  

Poznati demagozi[uredi | uredi izvor]

Antička vremena[uredi | uredi izvor]

Kleon[uredi | uredi izvor]

Atinski vođa Kleon je poznat kao ozloglašen demagog uglavnom zbog tri događaja opisana u delima Tukidida i Aristofana.

Prvo, nakon neuspele pobune grada Mitilene, Kleon je ubedio Atinjane da pobiju ne samo Mitilenske zarobljenike već i sve muškarce u gradu i da prodaju njihove žene i decu u roblje. Atinjani su ukinuli njegovu uredbu kada su se dozvali pameti narednog dana.

Drugo, nakon što su Atinjani porazili Peloponesku flotu u bici kod Sfakterije time primoravši Spartu da traži primirje pod praktično bilo kojim uslovima, Kleon je ubedio Atinjane da odbiju ponudu za prestanak sukoba.

Treće, kritički se osvrtao na atinske generale usled njihovog neuspeha da rat u Sfakteriji dovedu do brzog razrešenja, optužujući ih da su kukavice i tvrdeći da bi on završio čitav posao za samo dvadeset dana, bez obzira na činjenicu da nije imao vojnog obrazovanja. Generali su to prihvatili, očekujući njegov neuspeh. Kleon je klonuo nakon što je saznao da je njegovo hvalisanje uzeto zdravo za gotovo i pokušao je da izbegne da ispuni obećanje ali je bio primoran da preuzme komandu. Štaviše, uspeo je - tako što je ubedio generala Demostena da to učini umesto njega, ovom prilikom ga tretirajući sa dužnim poštovanjem nakon što ga je prethodno kritikovao iza njegovih leđa. Tri godine kasnije, Kleon i vladar Sparte Brazida su ubijeni u bici kod Amfipolisa, omogućivši povratak mira koji je potrajao do izbijanja drugog peloponeskog rata.

Moderni analitičari veruju da postoji mogućnost da su Tukidid i Aristofan preterivali u opisima poganosti Kleonovog karaktera. Obojica su bili u ličnim sukobima sa njim, a Aristofanovi "Vitezovi" je satirična alegorična komedija koja čak i ne spominje Kleona po imenu. Kleon je bio zanatlija - kožar. Tukidid i Aristofan su dolazili iz viših staleža, sa uvreženo snishodljivim pogledima na niže klase. Svejedno, ovi prikazi definišu arhetipni prikaz demagoga ili političkog agitatora.

Alkibijad[uredi | uredi izvor]

Alkibijad je ubedio Atinjane da pokušaju da osvoje Siciliju tokom Peloponeskog rata što se završilo katastrofalnim neuspehom. Ubedio je Eklesiju da podrži postavljanje njega za komandanta tvrdeći da će lako ostvariti pobedu, time udovoljivši Atinskoj taštini, zahtevajući brzu i hrabru akciju umesto rasprave. Vredno je pomena, takođe, da je Alkibijadova ekspedicija mogla biti uspešna da nije bio lišen komande zahvaljujući političkim manevrima svojih suparnika.

Gaj Flaminije[uredi | uredi izvor]

Gaj Flaminije je bio rimski konzul najpoznatiji po porazu od Hanibala u bici kod Trazimenskog jezera tokom Drugog punskog rata. Hanibal je uspeo da načini ključne odluke po ishod bitke zahvaljujući razumevanju svog protivnika. Polibije je opisao Gaja Flaminija kao demagoga u svojoj knjizi "Uspon Rimskog carstva". "Flaminije je posedovao redak dar za umetnost demagogije..." Budući da je Flaminije kao takav bio loše rešenje za komandanta, oko 15.000 Rimljana, uključujući i njega, izgubilo je živote tokom bitke.

Dvadeseti vek[uredi | uredi izvor]

Adolf Hitler[uredi | uredi izvor]

Adolf Hitler je prvi put pokušao da zbaci vladu Bavarske ne uz pomoć narodne podrške već silom u propalom puču 1923. Dok je provodio vreme u zatvoru, Hitler je odabrao novi pristup: da vladu zbaci na demokratski način, formiranjem masovnog pokreta. Čak i pre puča, Hitler je promenio platformu Nacističke partije da bi svesno ciljala na niže klase u Nemačkoj, igrajući na kartu njihovog prezira prema bogatijem sloju i pozivajući na jedinstvo Nemačke i povećani stepen centralizacije. Hitler je bio oduševljen momentalnim rastom popularnosti.

Tokom godina koje je proveo u zatvoru, Nacistička partija je spala na oko milion glasova sa tendencijom daljeg opadanja nakon što je Hitler pušten na slobodu 1924. i počeo sa udisanjem novog života partiji. U narednih nekoliko godina, Hitler i Nacistička partija su u velikoj meri bili predmet podsmeha u Nemačkoj i više nisu bili posmatrani kao ozbiljna pretnja državnom poretku. Uprkos Hitlerovom govorničkom daru za podstrekivanje mase (vidi dole), on nije bio u mogućnosti da zaustavi opadanje podrške Nacističkoj partiji. Premijer Bavarske je ukinuo zabranu na delovanje partije u tom regionu, jednom prilikom izjavivši da je "Zver pod kontrolom. Možemo da priuštimo sebi da joj malo popustimo lanac".

Sa početkom Velike krize 1929. Hitlerov populizam je postajao sve efikasniji. Hitler je osvežio platformu Nacističke partije ne bi li eksploatisao loše ekonomsko stanje običnih Nemaca: proglasio je Versajski mir ništavnim, obećao da će eliminisati korupciju i obavezao se da će svakom Nemcu obezbediti posao. Naredne godine, podrška Nacističkoj partiji je porasla sa 200.000 na 6,4 miliona glasova, čime su postali druga najveća partija u Parlamentu. Do 1932, Nacistička partija je postala najbrojnija parlamentarna grupacija. Početkom 1933, Hitler je imenovan za Kancelara. On je onda iskoristio požar u Rajhstagu da bi pohapsio političke protivnike i konsolidovao kontrolu nad armijom. U roku od nekoliko godina, na talasu podrške naroda, Hitler je preveo Nemačku iz demokratije u potpunu diktaturu.

Džozef Makarti[uredi | uredi izvor]

Džozef Makarti je bio senator iz američke savezne države Viskonsin od 1947. do 1957. Iako je bio loš govornik, Makarti je bio u žiži javnosti početkom 1950-ih godina zbog tvrdnji da su visoka mesta u Federalnoj Vladi SAD i vojsci "legla" komunista, time doprinevši drugoj "Crvenoj panici". Njegova nemogućnost da svoje tvrdnje potkrepi dokazima kao i javni napadi na Vojsku SAD doveli su do saslušanja gde su ispitane Makartijeve tvrdnje protiv Vojske 1954. što je dovelo do toga da Makarti bude javno ukoren od strane Senata i pada njegove popularnosti.

Metode[uredi | uredi izvor]

U tekstu ispod navode se određene metode kojima demagozi manipulišu i podstrekuju masu kroz istoriju.

Nijedan demagog ne koristi sve od navedenih metoda i ne postoje dva demagoga koji popularnost i lojalnost stiču na identičan način. Čak i obični političari koriste neke od ovih tehnika sa vremena na vreme; političar koji nije kadar da pokrene emocije nema nikakve šanse da bude izabran na funkciju. Ono šta je ovim tehnikama zajedničko i šta razlikuje njihovu upotrebu kod demagoga je njihovo korišćenje zarad gušenja političke deliberacije uzburkavanjem strasti. 

Ponekada državnik, političar koji uglavnom ima dobru platformu, pribegava demagoškim taktikama ne bi li se obračunao sa pravim demagogom - ovo je slučaj "borbe istom merom". Pravi demagog koristi ove metode bez uzdržavanja, dok državnik to čini samo da bi izbegao veću štetu po narod. Za razliku od demagoga, državnikova uobičajena retorika teži "da smiruje pre nego da potpiruje, miri pre nego da deli, i da daje rešenja, a ne da laska". 

Okrivljivanje drugih[uredi | uredi izvor]

Najosnovnija demagoška tehnika je okrivljivanje drugih: tvrdnje da je su nevolje u kojima se grupa nalazi rezultat delovanja spoljne grupe, uglavnom one koja ima različitu etničku pripadnost, religiju ili društvenu klasu. Na primer, Makarti je tvrdio da svi problemi SAD potiču od "komunističke subverzije". Denis Kirni je za sve probleme kalifornijskih radnika optuživao Kineze koji su emigrirali u SAD. Hitler je krivio Jevreje za poraz u Prvom svetskom ratu, kao i za ekonomske probleme koji su Nemačku snašli nakon istog. Ovo je bila glavna komponenta njegove privlačnosti - mnogi su govorili da je jedini razlog zašto su podržavali Hitlera bio taj što je bio protiv Jevreja. Optuživanje Jevreja je Hitleru obezbedilo put da ojača nacionalizam i nacionalno jedinstvo. 

Tvrdnje o klasi koja se okrivljuje su uglavnom iste, nevezano za demagoga i okrivljenu grupaciju, kao i nezavisno od krize koju demagog eksploatiše. "Mi" smo "pravi" Amerikanci/Nemci/Hrišćani/itd, a "oni", Jevreji/bankari/komunisti/kapitalisti/sindikati/stranci/elite, ti koji su obmanuli "nas", prosti narod i žive u dekadentnom luksuzu koji su izgradili na dobrima koja po pravdi pripadaju "nama". "Oni" kuju zavere da nas podjarme, ubrzano otimaju moć ili već potajno vladaju državom. "Oni" su poluljudi, perverznjaci koji nam zavode ili siluju ćerke, i ukoliko ih "mi" ne proteramo ili istrebimo, propast nam je neizbežna.

Sejanje straha[uredi | uredi izvor]

Mnogi demagozi su se uspeli na pozicije moći unošenjem straha u javnost, ne bi li podstakli ljude na akciju i izbegli političku deliberaciju. Strah od silovanja, na primer, je lako prizvati. Retorika Bena "Pitchfork" (vile prim. prev.) Tilmana je bila najupečatljivija kada je opisivao imaginarne scene u kojima su belkinje silovane od strane crnaca koji se kriju oko puteva. Opisivao je crnce kao ljude koji imaju urođeno "slab karakter" koji se sastoji od ljubavi prema silovanju belkinja. Tilman je izabran za guvernera Južne Karoline 1890. da bi u periodu od 1895. do 1918. bio redovno biran na funkciju senatora. 

Laganje[uredi | uredi izvor]

Dok svaki političar oseća potreba da ukaže na opasnosti koje prete narodu kao i da kritikuje protivničke platforme, demagozi biraju svoje reči sa ciljem da utiču na osećanja publike, uglavnom bez ikakvog promišljanja o istinitosti svojih tvrdnji ili stvarnoj ozbiljnosti opasnosti o kojoj govore. Neki demagozi su oportunisti, i opipavanjem pulsa javnog mnjenja biraju teme za koje procenjuju da će najbolje rezonovati sa narodom i podići najveću prašinu. Drugi demagozi bi pak mogli biti do te mere neobavešteni ili puni predrasuda da iskreno veruju u laži koje izgovaraju.

Kada jedna laž ne upali, demagog brzo nastavlja sa još laži. Džo Makarti je prvo tvrdio da "u rukama drži" spisak 205 članova Komunističke partije koji rade u Stejt departmentu. Uskoro je ovaj broj postao 57 "uticajnih i osvedočenih komunista". Kada su ga pritiskali da otkrije njihova imena, Makarti je rekao da dokumentacija nije dostupna njemu lično, ali da je "nedvosmisleno" znao da postoji "približno" 300 komunista koje treba razrešiti iz Stejt Departmenta, od kojih je "približno" 80 razrešeno. Kada su mu skrenuli pažnju na neuspešan blef, izjavio je da ima spisak sačinjen od 81 osobe koji će objaviti u narednim nedeljama. Makarati nikada nije raskrinkao niti jednog komunistu u Stejt Departmentu.   

Emotivni diskurs i lični šarm[uredi | uredi izvor]

Mnogi demagozi su pokazali izuzetnu veštinu pri emotivnoj manipulaciji masom tokom govora. Ponekada je ovo rezultat njihove izuzetne elokvencije, ponekad šarma samog demagoga, a nekada i kombinacija oba faktora. Hitler je primer obe stavke. Njegove oči su hipnotički delovale na mnoge, ukopavajući ljude u mestu i nadjačavajući bilo koga ko bi se našao u njegovom prisustvu. Hitler bi obično započinjao govore laganim tempom, koristeći dubok, rezonantan glas, govoreći o životu u siromaštvu nakon službe u Prvom svetskom ratu i patnji u haosu i poniženju posleratne Nemačke, rešen da probudi Očevinu. Ton i tempo njegovog govora bi postepeno eskalirao, završavajući klimaksom gde bi kreštao o mržnji prema Boljševicima, Jevrejima, Česima, Poljacima, ili kojom god grupom za koju bi tada osećao da mu stoji na putu - rugajući im se, ismevajući ih, vređajući ih i preteći im istrebljenjem. Ljudi koji su inače bili u potpunosti razumni bi se našli očaranim neobičnom interakcijom koju bi Hitler uspostavljao sa publikom, verujući čak i u najočiglednije laži i gluposti dok su pod njegovom čarolijom. Hitler nije bio rođen sa ovim glasovnim i retorskim veštinama, već ih je stekao mukotrpnim radom i ciljanom vežbom.

Malo uobičajeniji demagog koji je ujedno bio i vrhunski govornik je bio Džejms Kimbl Vardamen, anti-crnački nastrojen guverner Misisipija (1904—1908) i senator (1913—1919), kome su se divili čak i politički protivnici zbog njegovog retorskog dara i živopisnog izražavanja. Primer je njegov odgovor na poziv Teodora Ruzvelta Afro-Amerikancima da prisustvuju prijemu u Beloj kući: "Neka Tedi dovede crnčuge u Belu kuću. Nije moj problem što će zidovi ovog starog zdanja postati toliko zasićeni smradom poganih lešina do te mere da će čak i stenice morati da se penju na kupolu ne bi li izbegle gušenje". Vardamanovi govori su uglavnom imali malo konteksta - govorio je ceremonijalnim stilom čak i u javnim raspravama. Njegovi govori su uglavnom služili kao alat za predstavljanje ličnog magnetizma, šarmantnog glasa i graciozne retorike.

Harizma diktatora i emotivno obojena izlaganja su im mnogo puta omogućavali pobede na izborima bez obzira na nenaklonost medija. Mediji informišu, a upravo informacije su često najveći neprijatelj demagoga. Demagoško izlaganje skreće pažnju, zabavlja i opčinjava, skrećući pažnju naroda sa demagogovog repertoara laži, zloupotreba moći i neispunjenih obećanja. Izum radija je omogućio mnogim demagozima dvadesetog veka da svojom veštinom usmenog izlaganja uguše pisanu reč novina.

Optuživanje protivnika za slabost i nelojalnost[uredi | uredi izvor]

Kleon, kao i mnogi demagozi posle njega, konstantno je pribegavao brutalnosti ne bi li demonstrirao snagu, i tvrdio je da je saosećanje znak slabosti koji je samo koristan neprijatelju. "Pravilo je ljudske prirode da ljudi preziru one koji ih tretiraju dobro, a da se ugledaju na one koji ne čine ustupke". Tokom Mitilenske Debate koja se vodila oko toga da li treba opozvati brodove koje je Kleon poslao prethodnog dana da pobiju i porobe čitavu populaciju ovog grada, on se protivio samoj ideji debate, karakterišući je kao bespotrebno, slabo i intelektualno zadovoljstvo: "Osećati sažaljenje, zanos zadovoljstva nakon što čujete promišljen argument i slušanje o pristojnosti su tri stvari koje su u biti protiv interesa imperijalne sile".

Džozef Makarti je konstantno insinuirao da je svako ko mu se protivi komunista, time skrećući pažnju sa nedostatka dokaza za tvrdnje koje je plasirao. G.M. Gilbert je sumirao njegovu retoriku sledećim rečima: "Ja sam protiv komunizma, ti si protiv mene. Stoga, ti si nužno komunista".

Obećavanje nemogućeg[uredi | uredi izvor]

Još jedna fundamentalna demagoška tehnika je davanje obećanja samo zbog emotivnog uticaja koja ona imaju na publiku, bez osvrtanja na to kako bi ona mogla biti ispunjena ili bez ikakvih planova da ih ispuni po dolasku na vlast. Demagozi ova obećanja iskazuju na teatralan i jednostavan način ali je priča o njihovom sprovođenju po pravilu veoma maglovita budući da je ta obećanja uglavnom nemoguće ispuniti. Hjui Long je, na primer, obećao da će svaka porodica imati dom, automobil, radio i 2000 dolara mesečno ukoliko on bude izabran za predsednika. Bio je vrlo indirektan u vezi planova za sprovođenje tih ideja, ali su se ljudi, svejedno, uključivali u njegove "Share-the-Njealth" klubove ("Podeli bogatstvo" prim. prev.). Druga vrsta praznih demagoških obećanja je da će učiniti svakog imućnim ili "rešiti sve probleme". Poljski demagog Stanislav Timinski, koji je bio u trci za predsednika kao gotovo nepoznat javnom mnjenju na osnovu svojih prethodnih poslovnih uspeha u Kanadi je obećao "momentalni prosperitet" - iskoristivši ekonomske poteškoće radnika, posebno rudara i metalurga. Timinski je uspeo da uđe u drugi krug predsedničkih izbora 1990, gde je tesno poražen od strane Leha Valense

Nasilje i fizičko zastrašivanje[uredi | uredi izvor]

Demagozi su često ohrabrivali svoje pristalice da zastrašuju protivnike nasilnim putem, sa ciljem da učvrste lojalnost u svojim redovima i da obeshrabre ili fizički spreče ljudi da govore ili glasaju protiv njih. Ben "Vile" Tilman je iznova biran za funkciju u Senatu u velikoj meri zahvaljujući nasilju i zastrašivanjem. Javno je pozivao na linčovanja, i ukinuo pravo glasa većini crnih glasača Ustavom Južne Karoline iz 1895. Hitler je u Majn Kampfu (Mein Kampf- Moja borba prim. prev.) napisao da je fizičko zastrašivanje efikasan način da se pokrene masa. Hitler je namerno provocirao ljude koji su mu dobacivali na njegovim mitinzima da bi se njegove pristalice razbesnele na njihove opaske i fizički ih napale.

Lične uvrede i ismevanje[uredi | uredi izvor]

Mnogi demagozi su otkrili da je ismevanje ili izrugivanje protivnicima jednostavan način da se uguši politička deliberacija suprotstavljenih mišljenja, posebno među nesofisticiranom publikom. "Ben Vile" Tilman, na primer, bio je majstor ličnih uvreda. Dobio je nadimak kada je tokom jednog govora predsednika Grovera Klivlenda nazvao "matorom vrećom govedine" i rekao da će poneti vile u Vašington da "mu izbode debela rebarca". Džejms Kimble Vardamen je konstantno nazivao predsednika Teodora Ruzvelta "crnjovolećim metisacijalistom" i jednom prilikom je u novinama okačio oglas u kome traži "šesnaest velikih, debelih, docilnih, poganih crnčuga" da spavaju sa Ruzveltom tokom njegovog puta u Misisipi

Česta demagoška tehnika je prilepljivanje uvredljivog epiteta na protivnika ponavljajući ga iz govora u govor, kad god spominje protivnikovo ime ili umesto njega. Tako se Džejms Karli obraćao Henriju Kabotu Lodžu Mlađem, njegovom rivalu za poziciju Senatora iz Republikanske partije kao "Plavom dečačiću". Vilijam Hejl Tompson je nazivao svog protivnika za gradonačelnika Čikaga Antona Cermaka "Tony Baloney" (Baloney - šunka, glupost prim. prev.). Hjui Long je nazivao svog vremešnog protivnika u trci za Senatora Džozefa E. Ransdela "Matorom pajalicom". Džozef Makarti je Državnog Sekretara Dina Ačesona nazivao "Crvenim dekanom mode" (Dean - vlastito ime ali takođe i dekan prim. prev.) Ova upotreba epiteta i drugih humorističkih sredstava skreće pažnju javnosti sa smislenog razmatranja bitnih pitanja i umesto toga služi za dobijanje lakih poena smehom. 

Vulgarnost i neodmereno ponašanje[uredi | uredi izvor]

Zakonodavna i izvršna sudska vlast često imaju visoke i rigidne standarde ponašanja i oblačenja čiji je cilj omogućavanje smislenog i razumnog diskursa. Mnogi demagozi krše pravila oblačenja da bi jasno pokazali da ih ne interesuju uspostavljeni red i pravila ponašanja više klase, ili jednostavno da bi uživali u pažnji koju im to donosi. Narodu demagog možda tada deluje odvratno, ali on može u toj situaciji iskoristiti prezir više klase prema njemu da pokaže da ga moćnici ne mogu postideti ili zastrašiti.

Na primer, Hjui Long je bio poznat po nošenju pidžama u veoma formalnim prilikama gde bi ostali bili obučeni po strogim pravilima. Jednom je bio "kao od majke rođen" u hotelskom apartmanu gde je svojim portparolima držao predavanje. Long je bio "intenzivno i isključivo zainteresovan samo za sebe. Morao je da dominira svakom situacijom u kojoj se nalazi i svakom osobom koja mu se nađe u blizini. Čeznuo je za pažnjom i bio je spreman da učini sve da bi je dobio. Znao je da je odlučna akcija, čak i kada je oštra ili varvarska, potrebna da bi se ljudi doveli u stanje u kom su podložni manipulaciji. Nije pokazivao suzdržavanje, i toliko je bio besraman u potrazi za publicitetom i toliko vešt u zadobijanju pažnje medija da je uskoro počeo da dobija više medijskog prostora nego svi drugi političari zajedno".

Čak se i Aristotel osvrnuo na loše manire Kleona pre više od 2000 godina: "Kleon je bio prvi koji bi vikao kad bi imao prostora, prvi koji se neprimereno izražavao i koji je govorio umotan u ogrtač dok su ostali uvažavali uspostavljena pravila oblačenja i ophođenja".

Reflektovanje narodnih manira[uredi | uredi izvor]

Većina demagoga se predstavljaju kao ljudi iz naroda, obični građani nalik onima kojima se obraćaju i čije glasove žele. U SAD, mnogi bi usvajali narodne nadimke: Vilijam H. Mari (1869-1956) je bio „Alfalfa Bil”, Džejms M. Karli (1874-1958) iz Bostona je bio „Naš Džim”, Elison D. Smit (1864-1944) je bio „Pamučni Ed”, dok je bračni demagoški tim Mirijam i Džejmsa E. Fergusona bio poznat kao „Mama i Tata”; teksaški guverner V. Li O’Denijel (1890-1969) bio je poznat po nadimku "Pappy-Pass-the-Biscuits"

Guverner Džordžije Judžin Tolmidž (1884-1946) postavio je ambar i kokošinjac u dvorište guvernerske rezidencije, glasno objašnjavajući da ne može da spava noću bez zvukova stoke i živine. Kada je bio u društvu farmera, žvakao je duvan i pretvarao se da ima ruralni akcenat, iako je bio fakultetski obrazovan. Tada se bunio protiv "nepotrebnih gluposti" i "stranih crnčugoljubaca". On je definisao te strance "furriners" (nepravilno od foreigner, stranac - prim. prev.) kao "Bilo koga ko pokušava da naturi ideje koje su suprotne izvornim tradicijama Džordžije". Njegov rečnik i gramatika bi postajali prefinjeniji kada bi govorio pred gradskom publikom. Tolmidž je bio poznat po nošenju kičastih crvenih tregera koje bi zatezao i pucao njima pri ključnim delovima govora. Na svom stolu je držao tri knjige, za koje je tvrdio da su sve što je jednom guverneru potrebno: Biblija, fiskalni izveštaj savezne države i Sirs-Robak katalog.

Drastično uprošćavanje[uredi | uredi izvor]

Okrivljivanje drugih je jedan oblik drastičnog uprošćavanja: tretiranje složenog problema koji zahteva strpljivo rezonovanje i analizu kao da potiče iz jednog jednostavno razloga ili da se može rešiti jednim jednostavnim lekom. Hjui Long je, na primer, tvrdio da bi se svi ekonomski problemi SAD mogli rešiti "deljenjem bogatstva". Hitler je tvrdio da je Nemačka izgubila Prvi svetski rat samo zato što "je bila izdana".

Napadi na medije[uredi | uredi izvor]

Budući da informacije u medijima mogu podriti demagogovu kontrolu nad sledbenicima, moderni demagozi medije često neumereno napadaju, pozivajući na nasilje protiv novina i medija koje im se protive, tvrdeći da su novine potajno u službi tajkuna ili stranih sila ili da su jednostavno protiv njega lično. Hjui Long je optuživao Nu Orleans Times-Picayne i Item da su potkupljeni i slao je telohranitelje da im biju novinare. Guverner Oklahome "Alfalfa Bil" Mari (1869—1956) je jednom pozvao da se baci bomba na sedište Dnevnog Oklahomljanina (The Daily Oklahoman). Džo Mekarti je optuživao publikacije kao što su The Christian Science Monitor, the Nenj York Post, The Nenj York Times, the Nenj York Herald Tribune, The Njashington Post, the St. Louis Post-Dispatch i mnoge druge vodeće novine u SAD da su "glasila komunističke propagande" pod kontrolom Kremlja.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „demagogue, n.”. Oxford English Dictionary. jun 2012. Pristupljeno 13. 6. 2012. „A leader of a popular faction, or of the mob; a political agitator who appeals to the passions and prejudices of the mob in order to obtain power or further his own interests; an unprincipled or factious popular orator. 
  2. ^ Luthin, Reinhard H. (1954). American Demagogues. Beacon Press. str. 3. „What is a demagogue? He is a politician skilled in oratory, flattery and invective; evasive in discussing vital issues; promising everything to everybody; appealing to the passions rather than the reason of the public; and arousing racial, religious, and class prejudices—a man whose lust for power without recourse to principle leads him to seek to become a master of the masses. He has for centuries practiced his profession of 'man of the people'. He is a product of a political tradition nearly as old as western civilization itself. 
  3. ^ Signer, Michael (2009). „Defining the Demagogue”. Demagogue: The Fight to Save Democracy from Its Worst Enemies. Macmillan. str. 32-38. ISBN 978-0-230-60624-1. 
  4. ^ Larson, Allan Louis (1964). Southern Demagogues: A Study in Charismatic Leadership, pp. 76, 79, 85. University Microfilms, Ann Arbor, Mich.
  5. ^ „On Demagogues”. The American Democrat. Cooperstown: H. & E. Phinney. 1838. str. 98—104. 

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

  • Rečnička definicija za demagog na Vikirečniku