Ivan Lavčević-Lučić
ivan lavčević-lučić | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 23. decembar 1905. |
Mesto rođenja | Stari Grad, na Hvaru, Austrougarska |
Datum smrti | 23. decembar 1942.37 god.) ( |
Mesto smrti | blizina Splita, Kraljevina Italija |
Profesija | mehaničar |
Delovanje | |
Član KPJ od | 1924. |
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba |
Služba | NOV i PO Jugoslavije |
Heroj | |
Narodni heroj od | 5. decembra 1944. |
Ivan Lavčević-Lučić (Stari Grad, na Hvaru, 23. decembar 1905 — blizina Splita, 23. decembar 1942), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 23. decembra 1905. godine u Starom Gradu, na Hvaru. Odrastao je u staroj zemljoradničkoj porodici, s devetoro braće i sestara. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu. Kao odličnog đaka, roditelji su ga upisali u gimnaziju, koju je morao da napusti u petom razredu, zbog slabog ekonomskog stanja porodice. Tada se Ivan prihvatio teških zemljoradničkih poslova.[1]
Samo dve godine posle formiranja prve partijske ćelije Komunističke partije Jugoslavije na Hvaru, već 1922. godine postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Razvijao je aktivnost u kulturno-prosvetnim i sportskim društvima. Starigradska partijska organizacija ga je zbog istaknutog revolucionarnog rada primila u svoje redove 1924. godine.[1]
Prvoga maja, uprkos zabrani žandara, komunisti su organizovali i održali zbor oko 1.000 pučana, na Rašniku u Vrbanjskom polju, na kome je Ivan govorio o istorijskoj ulozi radničke klase. Vlasti su ga često hapsile i maltretirale. Da bi izbegao hapšenje pod režimom diktature, ilegalno je otišao u Sovjetski Savez, gde je završio Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada. Po svojoj želji, radio je u fabrici u Rostovu, kao mehaničar i partijski radnik. Na rodno ostrvo vratio se ilegalno 1936. godine, ali je odmah uhapšen i podvrgnut saslušanjima. Zahvaljujući njegovom držanju i uticaju Partije među meštanima, policija ga je pustila.[1]
Nastanio se u Splitu i zaposlio kao mehaničar. Nastavio je partijsku aktivnost u novoj sredini i borio za provođenje zadataka koje je pred partijsku organizaciju Dalmacije postavio novi Centralni komitet KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom. Posebno se angažovao protiv frakcionaškog rukovodstva partije u Dalmaciji. Krajem oktobra 1939. godine, bio je imenovan u novi Pokrajinski komitet KP Hrvatske za Dalmaciju i u Radni odbor Pokrajinskog odbora Stranke radnog naroda. Posebno je učestvovao u sređivanju i jačanju splitske partijske organizacije, kojoj je kratko vreme stajao na čelu. Na pokrajinskoj partijskoj konferenciji u Splitu, 2. avgusta 1940. godine, izabran je za člana Pokrajinskog komiteta i zadužen za sektor agitacije i propagande. Njegovim zauzimanjem, partijska organizacija Dalmacije je, 1. novembra 1940, dobila svoje glasilo „Borba radnog naroda“.[1]
Kao član PK KPH, u danima kapitulacije, pomagao je partijskim organizacijama u Splitu i na Hvaru da se snađu u novonastaloj situaciji. Krajem aprila 1941. godine, bio je postavljen za rukovodioca vojne komisije PK-a. Njegovim zalaganjem je, 22. juna 1941, počeo da izlazi u Splitu „Naš izvještaj“, glasilo PK-a. Učestvovao je u organizovanju prvih partizanskih odreda i izvođenju borbenih akcija u Splitu. Zbog stalnih represalija okupatora, često je menjao ilegalne stanove, naročito posle hapšenja sekretara Centralnog komiteta KPH, Rada Končara.[1]
Tek što je bio završio pisanje izveštaja CK KPH i zaspao, fašisti su sa 6. na 7. februar 1942, iznenada upali u ilegalni stan, gde su živeli Lavčević i njegov drug, Jurjević. Lavčević je pobegao iz stana, ali je naišao na italijansku stražu u Stedovoj ulici, gde je uhvaćen. Ivan je bio saslušavan neprekidno i uz stalne batine. Četrdeset i tri dana i noći bio je na mukama, ali Lavčevića fašisti nisu slomili.[1]
Poslali su ga u zatvorsku bolnicu, u nameri da ga privremeno oporave i nastave saslušanja. Partijsko rukovodstvo grada ubrzo je saznalo za to i osmislilo je plan za njegovo oslobađanje iz ruku okupatora. Trojica prerušenih partizana upali su u bolnicu i izveli Lučića, ali su bili otkriveni. Lučić je uhvaćen na ulici i prebačen u ćeliju smrti, gde se ponovo sreo s dragim i bliskim saborcem, sekretarom CK KPH, Radom Končarom. S njim je, sredinom maja 1942. godine, bio prebačen u Šibenik, ali su njega fašisti vratili u splitski zatvor, pošto su pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta uoči suđenja uništili njegov dosije.[1]
Lekari, pripadnici NOP-a, uspeli su da, s dijagnozom teške zarazne bolesti, prebace Lučića u novu bolnicu na Hrulama. Tamo je ležao na krevetu okovanih nogu i ruku, pod jakom stražom fašista. Mesni komitet KPH, planirao je hitno oslobođenje Lučića i Jurjevića, ali Lučić nije mogao da se izvuče, pošto je bio nepokretan. Fašisti su ga u kamionu, 23. decembra 1942. godine, odvezli iz bolnice i ubili na nepoznatom mestu.[1]
Odlukom Predsedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 5. decembra 1944. godine, među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske, proglašen je za narodnog heroja.[1][2]
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Vojna enciklopedija tom VI. Beograd. 1973. ISBN.
- Narodni heroji Jugoslavije tom I. Beograd: Narodna knjiga. 1982. ISBN.