Srednjoštokavski dijalekti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Srednjoštokavski dijalekti su dijalekti srpskog jezika koji se prostiru na teritoriji Kosova i Metohije, južne Srbije (uključujući srpska naselja u severnoj Severnoj Makedoniji), od albanske granice na potezu DečaniPrizren do okoline Stalaća i Sokobanje, to jest na južnoj zoni štokavskog narečja.[1]

Odlikuje ih ekavski izgovor.

Srednjoštokavski dijalekti su:

Prostor srednjoštokavskih dijalekata u srpskoj dijalektologiji poznat je pod imenom prizrensko-timočka dijalekatska oblast. Ona je specifična po tome što ulazi u balkanski jezički savez. To znači da njeni govori imaju nekih zajedničkih karakteristika sa susednim bugarskim i makedonskim govorima i da su doživeli neke procese koji su se desili i u grčkom i u albanskom jeziku. Ali govori prizrensko-timčke zone od samog početka su se primetno razlikovali od bugarskih i makednoskih govora. U njima su, po pravilu, zastupljene sve štokavske inovacije iz vremena do 14. veka..

Rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Na Kosovu i Metohiji srednjoštokavski dijalekat rasprostranjen je u sledećim oblastima: južna polovina Metohije, Podrimlje, Prizren i Orahovac, područje oko Prištine i Uroševca, Sredačka i Sirinićka župa, Janjevo i Gračanica, novobrdski deo te oblasti oko Kosovske Kamenice, Vitine, Letnice i Gnjilana. U ostalim delovima Srbije to su područja u slivovima Južne Morave, Belog Timoka i Nišave.

Gradovi u kojima se koriste srednjoštokavski dijalekti su: Niš, Priština, Pirot, Vranje, Leskovac, Prizren, Vlasotince, Uroševac, Dimitrovgrad, Svrljig, Aleksinac, Lebane, Medveđa i drugi.

Ovim dijalektima pripadaju i govori oko Karaševa u Rumuniji i govor Svinice u Đerdapu.

Osobine srednjoštokavskih dijalekata[uredi | uredi izvor]

Starije karakteristike ove govorne zone uključuju sve one inovacije koje su štokavski govori razvijali od 12. veka do 14. veka (tj, dj > ć, đ, skj, stj, zgj, zdj > št, žd; čr > cr; və > u; vs- > sv i drugo). Sa tim idu i druge pojave karakteristične za pripadnost ovog govora štokavskom dijesistemu (ekavska zamena jata, lična zamenica ja u opštem padežu, zamenice šta i što, 1. lice jed. prezenta se završava na -em, u 3. licu jed. odsustvo -t na kraju...

Zajedničke osobine srednjoštokavskih dijalekata: Pored balkanizama (uklanjanje tonskih i kvantitativnih opozicija u prozidiji, analitička deklinacija i komparacija, nestanak infinitiva, udvajanje objekta, gramatikalizacija članske morfeme) zajedničke, važnije osobine su:

  • udvajanje oblika lične zamenice ja (mene me),
  • sufiks -otina, koji je izveden od apstraktnih imenica i prideva (lepotina, lošotina) odnosno njegova frenkvencija. On se pojavljuje i u nekim primerima drugih štokavskih govora kao na primer golotina...

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ivić 1956, str. 35-48.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]