Уметник (film)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Umetnik
Filmski poster na srpskom jeziku
Izvorni naslovThe Artist
Žanrdrama
RežijaMišel Azanavisijus
ScenarioMišel Azanavisijus
ProducentTomas Lengman
Glavne ulogeŽan Dižarden
Berenis Bežo
MuzikaLudovik Burs
Direktor
fotografije
Gijom Šifman
MontažaAn Sofi Biom
Mišel Azanavisijus
Godina2011.
Trajanje100 minuta[1]
ZemljaFrancuska
Jeziknemi (engleski titlovi)
Budžet15 miliona dolara dolara
Zarada133,4 miliona dolara[2]
Veb-sajtweinsteinco.com/sites/the-artist/
IMDb veza

Umetnik (engl. The Artist), takođe poznat pod naslovom Glumac, francuski je crno-beli nemi film iz 2011. godine, režisera i scenariste Mišela Azanavisijusa, u kome glavne uloge igraju Žan Dižarden i Berenis Bežo.[3][4][5][6][7] Priča je smeštena u Holivudu, između 1927. i 1932. godine, i fokusira se na odnos između mlade glumice u usponu i starije zvezde nemog filma dok nemi filmovi izlazi iz mode i bivaju zamenjeni zvučnim.[8][9][10][11][12]

Film je naišao na izuzetno pozitivne reakcije kritičara i osvojio je mnoge nagrade. Dižarden je za ulogu Džordža Valentina osvojio nagradu za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Kanu, gde je film i premijerno prikazan. Film je bio nominovan za šest Zlatnih globusa, a pobedu je odneo u tri kategorije: za najbolji mjuzikl ili komediju, najbolju originalnu muziku i najboljeg glumca u mjuziklu ili komediji. Umetnik je takođe bio nominovan za dvanaest nagradi BAFTA, a osvojio je sedam, uključujuće one za najbolji film, najbolju režiju, najboljeg glumca i najbolji originalni scenario.[13]

Film je na 84. dodeli Oskara bio nominovan u deset kategorija, a pobedio je u pet, uključujući one za najbolji film, najbolju režiju i najboljeg glumca, čime je Dižarden postao prvi francuski glumac koji je osvojio ovu nagradu.[14] Umetnik je takođe bio prvi francuski film koji je dobio Oskara za najbolji film, kao i prvi nemi film koji je odneo ovu nagradu posle Krila koja su to postigla na prvoj dodeli Oskara 1929. godine.[15] U Francuskoj je bio nominovan za deset nagrada Sezar, a osvojio je šest, uključujuće one za najbolji film, najbolju režiju i najbolju glumicu.[16]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Godine 1927, zvezda nemog filma Džordž Valentin pozira pred novinarima ispred bioskopa gde se održava premijera njegovog najnovijeg hit filma kada mlada žena, Pepi Miler, slučajno naleti na njega. Valentin sa humorom reaguje na nezgodu i pokazuje se sa Pepi pred kamerama. Sledećeg dana, Pepi se nalazi na naslovnoj strani Variety-ja sa naslovom „Ko je ta devojka?” Kasnije, Pepi koristi naslovnicu da se nađe na audiciji za plesačice, a Valentin je primećuje, insistirajući da ona učestvuje u sledećoj produkciji studija Kinograf, uprkos prigovorima šefa studija Ala Zimera. Dok izvode scenu u kojoj zajedno plešu, Valentin i Pepi pokazuju veliku hemiju. Po savetima Valentina, koji joj je nacrtao mladež na obrazu nakon što ju je pronašao u svojoj garderobi, Pepi se polako uzdiže kroz industriju, dobijajući sve istaknutije uloge.

Dve godine kasnije, Zimer najavljuje planove da prekine produkciju nemih filmova u studiju Kinograf, ali Valentin odbacuje ovu ideju, insistirajući da su zvučni filmovi samo trenutni hir. U snu, Valentin počinje da čuje zvukove iz svog okruženja (kao i publika), ali nije u stanju sam da govori, a onda se budi obliven znojem. Odlučuje da napusti studio da bi dobio priliku da producira, finansira i režira sopstveni nemi film, Suze ljubavi. Njegov film izlazi istog dana kao i Pepin novi zvučni film Lepotica sa mladežom, kada dolazi i do kraha berze. Valentinova jedina šansa da izbegne bankrot je da njegov film bude hit. Na njegovu žalost, publika hrli da pogleda Pepin film, dok samo nekoliko ljudi (uključujući i samu Pepi) prisustvuje projekciji Suza ljubavi. Pošto je Valentin uništen, njegova žena Doris ga izbacuje, a on se useljava u stan sa svojim sobarom/šoferom Kliftonom i psom. Pepi brzo postaje prva od nekoliko velikih novih holivudskih zvučnih filmskih zvezda.

Kasnije, bankrotirani Valentin je primoran da proda sve svoje lične stvari na aukciji, a nakon što shvati da nije isplatio lojalnog Kliftona više od godinu dana, daje mu svoj automobil pre nego što ga otpusti. Depresivan i pijan, Valentin pali gomilu svojih starih filmova. Kako plamen nitratnog filma brzo izmiče kontroli, on počinje da se guši dimom i onesvesti se u zapaljenoj kući, još uvek držeći jedan kanister filma. Međutim, njegov pas privlači pomoć obližnjeg policajca, a nakon što je spašen, Valentin je hospitalizovan zbog povreda zadobijenih u požaru. Pepi posećuje bolnicu i otkriva da je film koji je spasao onaj u kome oni zajedno plešu. Ona traži da ga presele u njenu kuću da se oporavi. Valentin se budi u krevetu u njenoj kući i otkriva da Klifton sada radi za Pepi. Valentin pokazuje nezahvalnost što ga je Pepi prihvatila, što navodi Kliftona da podseti Valentina na promenu njegove sreće.

Pepi insistira na Zimer da Valentinu ulogu u njenom sledećem filmu, preteći da će napustiti Kinograf ako ne pristane na njene uslove. Nakon što Valentin sazna da je Pepi kupila svu njegovu imovinu na aukciji, očajan se vraća u svoj izgoreli stan. Pepi stiže, uspaničena, i otkriva Valentina kako se sprema da pokuša samoubistvo pištoljem. Pepi mu kaže da je samo želela da mu pomogne. Oni se grle i Valentin joj kaže da nema svrhe; niko ne želi da ga čuje kako govori. Sećajući se Valentinovih vrhunskih plesnih sposobnosti, Pepi ubeđuje Zimera da joj dozvoli da napravi mjuzikl film kako bi Valentin mogao da izbegne poniženje zbog svog govora.

Sada publika po drugi put čuje zvuk, jer film prikazuje plesnu scenu sa Pepi i Valentinom i može se čuti njihovo stepovanje. Kada je koreografija završena, čuje se dahtanje dvoje plesača. Režiser mjuzikla viče: „Rez!” na šta Zimer dodaje: „Savršeno. Prelepo. Možete li to da ponovite?” Valentin, u svojoj jedinoj zvučnoj replici, odgovara „Sa zadovoljstvom”, otkrivajući francuski naglasak.[17] Kamera se zatim vraća na zvukove filmske ekipe dok se spremaju da ponovo snime.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Glumac Uloga
Žan Dižarden Džordž Valentin
Berenis Bežo Pepi Miler
Džejms Kromvel Klifton
Agi Džek (pas)
Džon Gudman Al Zimer
Misi Pajl Konstans
Penelope En Miler Doris
Malkom Makdauel batler

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The Artist (PG)”. British Board of Film Classification. 20. 10. 2011. Pristupljeno 22. 6. 2015. 
  2. ^ „The Artist (2011)”. Box Office Mojo. IMDb.com, Inc. Pristupljeno 23. 6. 2012. 
  3. ^ „Festival de Cannes: The Artist. Festival de Cannes. Arhivirano iz originala 07. 03. 2012. g. Pristupljeno 24. 1. 2012. 
  4. ^ „The Artists' five Oscars prompt joyous reaction in France”. Los Angeles Times. 27. 2. 2012. Pristupljeno 27. 2. 2012.  [mrtva veza]
  5. ^ Thompson, Nick (27. 2. 2012). „How a silent, black-and-white French film won big at the Oscars”. CNN. Pristupljeno 27. 2. 2012. 
  6. ^ Patel, Tara (27. 2. 2012). „Oscar Wins for ‘The Artist’ Mark Record for a French Film”. Bloomberg Businessweek. Pristupljeno 27. 2. 2012. 
  7. ^ Pfanner, Eric (27. 2. 2012). „French Film Industry Celebrates Its Cultural Exception”. The New York Times. Pristupljeno 27. 2. 2012. 
  8. ^ „Director Michel Hazanavicius Inspired By Life Of Silent Actor John Gilbert In Writing ‘The Artist. IndieWire. 18. 11. 2011. Pristupljeno 12. 5. 2018. 
  9. ^ „Nominees & Recipients: ACE Film Editors”. American Cinema Editors. Arhivirano iz originala 24. 2. 2011. g. Pristupljeno 26. 2. 2012. 
  10. ^ „Golden Globe nominations”. Goldenglobes.org. Arhivirano iz originala 8. 1. 2010. g. Pristupljeno 17. 11. 2012. 
  11. ^ „The Artist (2011)”. Rotten Tomatoes. Fandango. Pristupljeno 13. 11. 2017. 
  12. ^ 'The Artist' is artful in the way it wins you over – 3 1/2 stars Arhivirano 23 jul 2012 na sajtu Archive.today Chicago Tribune
  13. ^ „Silent movie The Artist leads Bafta nominations”. BBC News. BBC. 17. 1. 2012. Pristupljeno 17. 1. 2012. 
  14. ^ „Martin Scorsese's Hugo leads Oscar charge with 11 nods”. BBC News. BBC. 24. 1. 2012. Pristupljeno 24. 1. 2012. 
  15. ^ „Oscars 2012: Billy Crystal's back and 'The Artist' could make history”. Chicago Tribune. Pristupljeno 27. 2. 2012. 
  16. ^ „Kate Winslet to receive honorary Cesar award”. BBC News. BBC. 27. 1. 2012. Pristupljeno 28. 1. 2012. 
  17. ^ „Cinema Scope: A Short History of the End of Silent Film”. The Mary Sue. 15. 12. 2011. Pristupljeno 13. 3. 2013. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]