Bajo Stanišić
Ovaj članak sadrži spisak literature (štampane izvore i/ili veb-sajtove) korišćene za njegovu izradu, ali njegovi izvori nisu najjasniji zato što ima premalo izvora koji su uneti u sam tekst. Molimo vas da poboljšate ovaj članak tako što ćete dodati još izvora u sam tekst (inlajn referenci). |
Bajo Stanišić | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 1890. |
Mesto rođenja | Vinići, Knjaževina Crna Gora |
Datum smrti | 21. oktobar 1943.52/53 god.) ( |
Mesto smrti | manastir Ostrog, Kraljevina Jugoslavija (dejure) NDCG (defakto) |
Vojna karijera | |
Čin | Pukovnik |
Bajo Stanišić (Vinići, 1890–1943) bio je oficir u vojskama Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Jugoslavije. Učestvovao je u Prvom balkanskom, Drugom balkanskom, Prvom svjetskom i Drugom svjetskom ratu. Pred Drugi svjetski rat bio je pukovnik Vojske Kraljevine Jugoslavije i komandovao je pukom na jugoslovensko-albanskoj granici. Za vrijeme Trinaestojulskog ustanka, bio je savjetnik u Privremenoj vrhovnoj nacionalnooslobodilačkih trupa Crne Gore. Poslije neuspjeha ustanka radio je organizovanju četničkih jedinica i podrivanju partizanskog pokreta. U dogovoru sa Italijanima, Stanišić je 11. februara 1942. otvoreno istupio protiv partizana i stupio u službu Italijana. Ubijen je u borbi sa partizanima u manastiru Ostrog.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je je u Vinićima kod Danilovgrada, 16. maja 1890. godine, od oca Jakova i majke Živane (đev. Nikčević). Otac Jakov je prvi oficir iz bratstva Stanišića. Komandovao je Vinićkom četom, da bi, nakon unapređenja kada postaje potpukovnik i komandant bataljona u Sandžačkoj vojsci kod serdara Janka Vukotića, predao komandu nad Vinićkom četom svom sinu Baju.
Osnovnu školu završio je u Barama Šumanovića, a podoficirsku školu na Cetinju 1907. godine. Završio je oficirsku školu na Cetinju 1912. godine.
U Prvom i Drugom balkanskom ratu bio je komandir Vinićke čete. Ranjen je na Skadru 29. oktobra 1912. godine. Proizveden je u čin aktivnog pješadijskog poručnika 13. novembra 1913. godine. U Prvom svetskom ratu je oficir, pa je 1916. godine interniran u austrougarski logor Boldogasonj u kom je proveo vreme do pada Austrougarske 1918. godine. Primljen je u jugoslovensku kraljevsku vojsku, pa je službovao u Beogradu, Mariboru, Bileći i Trebinju.
Poslije Prvog svjetskog rata stupio je u kraljevsku jugoslovensku vojsku. U čin pukovnika unaprijeđen je 1936. U Bileći je vršio dužnost komandira Podoficirske akademije.
Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]
Za vrijeme Aprilskog rata bio je komandant 38. puka (u sastavu Komskog odreda Zetske divizije Treće armije) koji je jedini napredovao kod Skadra protiv Italijana u vojnim operacijama. Po kapitulaciji se povezao sa crnogorskim oficirima, među kojima su bili Pavle Đurišić i Đorđije Lašić i počeo pripreme za dizanje ustanka.
Trinaestojulski ustanak[uredi | uredi izvor]
Za vrijeme Trinaestojulskog ustanka 1941. bio je član privremene komande narodnooslobodilačkih grupa Crne Gore. Poslije ustanka boravio je na području Vinića i neko vrijeme bio je bez ikakve funkcije. Krajem jeseni se nalazio u štabu Vražegrimsko-Pavkovićko-Petrušinskog Narodnooslobodilačkog pokreta.[1] 21. septembra mjeseca 1941. godine kod Petrovca na Moru dolazi do iskrcavanja jugoslovensko-britanske obavještajne misije engleskog kapetana Bila Hadsona i oficira kraljevske vojske majora Zaharija Ostojića i Mirka Lalatovića. Oni se početkom oktobra sastaju sa Bajom Stanišićem, kada mu dostavljaju dokument kojim ga Kraljevska vlada iz Londona postavlja za komandanta nacionalnih trupa Crne Gore i Hercegovine.[traži se izvor][nejasno ]
Saradnja sa Italijanima[uredi | uredi izvor]
U zimu dolazi do naglog prelaska pojedinih djelova KPJ na tzv. drugu fazu revolucije (socijalna revolucija), usled čega dolazi do brojnih zločina komunista nad učenim i uglednim ljudima iz perioda prije rata. Nakon ovakvih "lijevih skretanja", pukovnik Bajo Stanišić je protestno napustio Vrhovni štab ustaničke vojske i sa Bjelopavlićima formirao četničku formaciju čiji je bio komandant.[2]
Sa italijanskim predstavnicima je napravio sporazum 11. februara 1942. godine u selu Rsojevići, kod Danilovgrada i otvoreno se izjašnjavao protiv NOP-a. Sporazum Stanišića i komandanta italijanske divizije Taro od 17. februara 1942. bio je prvi u nizu italijansko-četničkih zvaničnih sporazuma.[3] U martu 1942. godine, Alesandro Pircio-Biroli uspio je da napravi koaliciju između četnika i zelenaša. Pod patronatom okupatora Crna Gora je podijeljena na tri sektora od kojih jedan pripada zelenašima Krsta Popovića, a druga dva četnicima Baja Stanišića i Pavla Đurišića.[4] Bio je u svim borbama koje su se vodile na prostoru Crne Gore čitave 1942. godine.
Poraz na Neretvi[uredi | uredi izvor]
Mihailović je krajem decembra 1942. zamislio plan o uništenju partizana u zapadnoj Bosni uz italijansku podršku i u kom bi učestvovale četničke jedinice koje su bile organizovane kao italijanske pomoćne trupe. Po tom planu bi četničke jedinice iz Like, sjeverne Bosne, sjeverne Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore opkole i unište partizansku slobodnu teritoriju, što bi četnicima omogućilo da kontrolišu jadransko zaleđe i tu sačekaju očekivano savjezničko iskrcavanje. Mihailović je dalje osmislio jedan plan o operacijama kad se Saveznici iskrcaju na obalu. Prema tome planu, pukovnik Stanišić trebalo je da dođe iz Crne Gore obalom i zauzeti Split, gdje će se staviti pod komandu vojvode Trifunovića-Birčanina. Njihove združene snage bi se spojile sa onima iz sjeverne Dalmacije, zapadne Bosne i Like i krenule na sjever.[5]
Početkom 1943. pukovnik Stanišić se nalazio u Hercegovini, organizujući svoje odrede radi uništenja partizanskog pokreta. Jedinice pukovnika Stanišića Italijani su u februaru vozovima prevezli iz Nikšića u Mostar radi učešća u borbama.
U jesen 1943. sa generalom Blažom Đukanovićem je preselio svoj štab u manastir Ostrog.
Vrhovni partizanski štab dao je zadatak Petoj proleterskoj crnogorskoj brigadi da opsedne i likvidira Stanišićev i Đukanovićev štab u samom Ostrogu.
Napad je počeo 17. oktobra 1943. Zidine ostroškog manastira tučene su topovima. Blažo Đukanović i Bajo Stanišić su davali žilav otpor iz samog manastira.
Pukovnik Stanišić se povukao u Gornji ostroški manastir, misleći da će mu stići pomoć iz Nikšića. Posle 4 dana opsade, 21. oktobra predao se prvi general Đukanović sa nešto vojnika, a zatim je osuđen na smrt i streljan.
Jedini otpor je ostao da pruža pukovnik Stanišić sa svoja tri sinovca.
I pored partizanskog povika da se preda, Stanišić ostaje do kraja.
Pred njegovu smrt, samoubistva su izvršili njegovi sinovci, a on je poginuo pucajući sa prozora Ostroškog manastira.
Telo mu je bačeno niz ostroške litice.
Bajo nije bio pukovnik, već brigadni general. Ipak, u narodu je ostao upamćen kao pukovnik. Naime, jugoslovenska kraljevska vlada u Londonu je rijetko zasjedala, svega nekoliko puta godišnje.
Na sjednici vlade održanoj u julu 1943. godine, odlučeno je da se pukovnik Bajo Jakovov Stanišić unaprijedi u čin brigadnog generala. Međutim, ta odluka nije pismeno potvrđena na toj sjednici, već tek na narednoj koja je održana početkom 1944. godine. Kao što je poznato, Bajo je ubijen u Ostrogu, oktobra 1943. godine.
Privatni život[uredi | uredi izvor]
Bajova žena Vidosava je bila od Petrovića iz negotinske Krajine, praunuka srpskog junaka Veljka Petrovića.
Bajova rođena tetka Novka, bila je žena Todora Kadića.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Znaci: „Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda - Tom III knjiga 1“. str. 435, Vojnoistorijski institut narodne armije, Beograd (1950), pristup 25.5.2013
- ^ dec 31, Postavio Damjan Timotijević |; Viteštvo | 0, 2019 | Vojništvo I. (2019-12-31). „Pukovnik Bajo Stanišić | Srbski Narodni Pokret "ZBOR"” (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2021-01-23.
- ^ Tomasevich 1975, str. 210.
- ^ Tomasevich 1975, str. 211.
- ^ Tomasevich 1975, str. 233–234.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Tomasevich, Jozo (1975). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-0857-9.
- Pajović, Radoje (1977). Kontrarevolucija u Crnoj Gori: četnički i federalistički pokret 1941—1945 (PDF). Cetinje: Obod. Arhivirano iz originala (PDF) 26. 08. 2014. g. Pristupljeno 30. 07. 2016.
- Pavlowitch, Stevan K. (2008). Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia. Columbia University Press. ISBN 978-0-231-70050-4.