Liberalna demokratija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Liberalna demokratija, poznata i kao građanska ili buržoaska demokratija, je naziv za društveno-političko uređenje, odnosno najčešći oblik savremene demokratije čije je osobina reprezentativnost uz slobodu političkog djelovanja (politički pluralizam).

U praksi se liberalna demokratija iskazuje kroz vlast, koja legitimitet crpi na temelju slobodnih, tajnih i poštenih izbora na kojima se ravnopravno učestvuje više različitih političkih stranaka. Liberalna demokratija u današnjem svijetu javlja se, kako u obliku monarhija (ustavna monarhija, tako i u obliku republika (parlamentarna, predsjednička ili polupredsjednička).

Sve države u današnjem zapadnom svijetu smatraju se liberalnim demokratijama, a u njima vlada široko rasprostranjeno mišljenje kako upravo liberalna demokratija predstavlja idealno društveno uređenje kome sve zemlje treba da teže; takva shvatanja proširila su se i na druge dijelove svijeta. U najširoj javnosti se zato, liberalna demokratija smatra sinoninom za demokratiju.

Liberalna demokratija se takođe smatra jednim od ciljeva za koji se zalaže ideologija liberalizma.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Dvije glavne osobine liberalne demokratije predstavljaju reprezentativnost vlasti te nastojanje, da se omogući što je moguće više slobode za pojedinog građanina. Ta dva ideala se nastoje postići kroz različite mehanizme od kojih se tradicionalno navode:

Kritike[uredi | uredi izvor]

Kritičari sistema liberalne demokratije navode, da stanovnici država s ovim političkim sistemom imaju moć samo u trenutku glasanja, nakon čega odabrana grupa ljudi donosi sve odluke. Zbog toga kritičari za ovaj sistem kažu, da je on samo farsa koja prikriva stvarnu politički sistem oligarhije ili preciznije plutokratije u kome mali broj bogatih ljudi upravlja državom. Po tome razmišljanju jedini stvarni demokratski sistem je direktna demokratija koja se takođe ponekad zove i čista demokratija u kojoj se sve najvažnije odluke donose glasanjem svih građana, a ne samo malog broja izabranog na izborima. Danas se smatra, da taj navodno idealni sistem demokratije ima samo Švajcarska.

Želja za autokratijom[uredi | uredi izvor]

Istraživanja na području Evropske unije, čije sve države imaju politički sistem liberalne demokratije pokazuju postupno razočaranje stanovništva ovim modelom pošto smatraju, da nemaju nikakav uticaj na politiku i traže da tamošnja liberalna demokratija bude zamijenjena nekim autokratskim režimom, gdje se državni vođa neće brinuti o izborima. Dok u Njemačkoj takvo razmišljanje ima 33% stanovnika, u Francuskoj i Velikoj Britaniji ih je 40%, a postotak se još povećava u drugim državama sve do 60% stanovnika u Poljskoj i Portugaliji.[1]

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Poreklo liberalne demokratija se može pratiti do evropskog 18. veka, i perioda prosvetiteljstva. U to vreme, većina evropskih država su bile monarhije, u kojima je političku moć držao bilo monarh ili aristokratija. Mogućnost demokratije nije bila ozbiljno razmatrana politička teorija još od klasične antike, i široko rasprostranjeno uverenje bilo je da bi demokratija bila inherentno nestabilna i haotična u svojim politikama zbog promenjivih nahođenja naroda. Dalje se verovalo da je demokratija u suprotnosti sa ljudskom prirodom, jer su ljudska bića smatrana inherentno zlim, nasilnim i da im je neophodan jak vođa da obuzdaju svoje destruktivne impulse. Mnogi evropski monarsi smatrali su da je njihova moć bila određena od Boga i da je dovođenje u pitanje njihovog prava na vladavinu jednako bogohuljenju.

Ova konvecionalna gledišta isprva je osporavala relativno mala grupa prosvetiteljskih intelektualaca, koji su verovali da ljudske poslove treba voditi razumom i u skladu sa principima slobode i jednakosti. Tvrdili su da su svi ljudi stvoreni jednaki i da se stoga politički autoritet ne može opravdati na bazi „plemenite krvi”, navodne privilegovane veze sa Bogom ili bilo koje druge karakteristike za koju se tvrdilo da čini jednu osobu superiornom nad drugima. Oni su dalje tvrdili da vlade postoje da bi služile narodu - a ne obrnuto - i da bi zakoni trebalo da budu jednako primenjivi na one koji vladaju, kao i na one kojima se vlada (koncept poznat kao vladavina prava).

Neke od ovih ideja su počele da se izražavaju u Engleskoj u 17. veku.[2] Postojao je obrnovljeni interest u Veliku povelju slobode,[3] a usvajanje Peticije prava iz 1628. godine i Habeas Corpus zakona iz 1679. godine uspostavili su izvesne slobode subjekata. Ideja političke partije se oformirala među grupama koje su raspravljale o pravima na političko predstavljanje tokom Patnejskih debata iz 1647. godine. Nakon Engleskih građanskih ratova (1642–1651) i revolucije iz 1688. godine, Deklaracija o pravima je donesena 1689. godine, kojom su kodifikovana određena prava i slobode. Taj zakon propisuje potrebu za redovnim izborima, pravila za slobodu govora u parlamentu i ograničava moć monarha, osiguravajući da, za razliku od većeg dela Evrope u to vreme, kraljevski apsolutizam ne prevlada.[4][5] To je dovelo do značajnih društvenih promena u Britaniji u pogledu položaja pojedinaca u društvu i rastuće moći parlamenta u odnosu na monarha.[6][7]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.dw.de/antisemitizam-i-seksizam-je-li-to-nova-europa/a-14908729-1 Preuzeto 18. travnja 2013.
  2. ^ Kopstein, Jeffrey; Lichbach, Mark; Hanson, Stephen E., ур. (2014). Comparative Politics: Interests, Identities, and Institutions in a Changing Global Order (4, revised изд.). Cambridge University Press. стр. 37—39. ISBN 9781139991384. „Britain pioneered the system of liberal democracy that has now spread in one form or another to most of the world's countries 
  3. ^ „From legal document to public myth: Magna Carta in the 17th century”. The British Library. Архивирано из оригинала 18. 10. 2017. г. Приступљено 16. 10. 2017 ; „Magna Carta: Magna Carta in the 17th Century”. The Society of Antiquaries of London. Архивирано из оригинала 25. 09. 2018. г. Приступљено 16. 10. 2017. 
  4. ^ „Britain's unwritten constitution”. British Library. Архивирано из оригинала 08. 12. 2015. г. Приступљено 27. 11. 2015. 
  5. ^ „Constitutionalism: America & Beyond”. Bureau of International Information Programs (IIP), U.S. Department of State. Архивирано из оригинала 24. 10. 2014. г. Приступљено 30. 10. 2014. 
  6. ^ „Citizenship 1625–1789”. The National Archives. Приступљено 22. 1. 2016 ; „Rise of Parliament”. The National Archives. Приступљено 22. 1. 2016. 
  7. ^ Heater, Derek (2006). „Emergence of Radicalism”. Citizenship in Britain: A History. Edinburgh University Press. стр. 30—42. ISBN 9780748626724. 

Литература[uredi | uredi izvor]