Snoubording

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Snouborder

Snoubording (engl. snowboarding), ili skijanje na dasci, je zimski planinski sport koji uključuje spuštanje niz padinu pokrivenu snegom na dasci koja je privezana za noge takmičara. Daska je prosečno dugačka 155 cm, široka oko 28 cm, i debela oko 1 cm. Stručno se naziva snoubord, lizgalo, ili daska za skijanje, dok najkorišćeniji naziv na planini je jednostavno daska, s obzirom da se tamo na sneg podrazumeva.

U osnovi daska je sastavljena od drveta, najčešće od bukve ili topole, a ponekad i od brezovine. Drvena osnova je smeštena između dva ili više slojeva stakloplasta, čiji izbor omogućava postizanje željene krutosti daske i otpora na uvijanje. Podlogu daske čini polietilen, po pravilu voskom zasićen u obradi, što omogućava glatko klizanje po snegu. Ivice daske čine metalna ljeziva čija oštrina dozvoljava kretanje po ledu kao i hvatanje oštrih krivina.

Najočitije razlike između snoubordinga i skijanja su sljedeće: (1) Snouborder stoji sa obe noge jednoj skiji, dok skijaš stoji na dvije odvojene skije. (2) Snouborder ne nosi palice, dok ih skijaš ima. (3) Snouborderu su oba kuka kolinearni sa putanjom kretanja, dok skijašu ne. (4) Snouborder nosi posebno skrojenu odeću za snoubording vrećastog oblika, dok skijaš nosi tešnju skijašku odeću.

Snoubording, kao zimska razonoda na snegu, nastala je 1960-ih godina u Sjedinjenim Američkim Državama. Vremenom je postao popularan širom sveta, a predstavljen je kao zimski olimpijski sport u Naganu 1998.[1] i predstavljen na Zimskim paraolimpijskim igrama u Sočiju 2014. godine.[2] Prema podacima iz 2015, njegova popularnost (merena prodajom opreme) u Sjedinjenim Državama dostigla je vrhunac 2007. godine i od tada je u padu.[3][4]

Poznata takmičenja u snoubordingu pored Olimpijskih igara su Er & stajl, Eks-trejl džem, Berton global open, Šejkdoun i Eks gejms. Najproslavljeniji skijaš na dasci je amerikanac Šon Vajt, višestruki olimpijski pobednik, poznat po nadimku leteći paradajz (engl. flying tomato).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Snoubording u Valfrežusu, Francuska
Frirajd snoubord, u područjima izvan glavnih staza

Prvi snoubordovi su razvijeni 1965. godine kada je Šerman Popen, inženjer u Maskigonu u Mičigenu, izumeo igračku za svoje ćerke tako što je spojio dve skije i pričvrstio konopac na jedan kraj kako bi imao kontrolu dok su stajale na dasci i klizile nizbrdo. Nazvana „snarfer” (kombinacija snega i surfera) od strane njegove supruge Nensi, igračka se pokazala toliko popularnom među prijateljima njegovih ćerki da je Popen licencirao ideju proizvođaču, Bransvik korporaciji, koja je prodala oko milion snarfera u narednoj deceniji.[5] Samo 1966. godine prodato je preko pola miliona snarfera.[6]

Pioniri modernog snouborda su Tom Sims i Džejk Barton Karpenter, koji su doprineli značajnim inovacijama i pokrenuli uticajne kompanije. U februaru 1968. Popen je organizovao prvo takmičenje u snoubordingu na skijalištu u Mičigenu koje je privuklo entuzijaste iz celih SAD.[7] Jedan od tih ranih pionira bio je Tom Sims, posvećenik skejtbordu (sport rođen 1950-ih kada su deca pričvrstila točkove za rolere na male daske kojima su upravljali pomerajući svoju težinu). Šezdesetih godina prošlog veka, kao učenik osmog razreda u Hadonfildu u Nju Džersiju, Sims je napravio snoubord u svojoj školskoj radnji tako što je zalepio tepih na vrh komada drveta i pričvrstio aluminijumsku ploču na dno.[8] On je proizvodio komercijalne snoubordove sredinom 70-ih.[9] Drugi su eksperimentisali sa konfiguracijama daska na snegu u to vreme, uključujući velške entuzijaste skejtborda Džona Robertsa i Pita Metjuza, koji su razvili sopstvene snouborde za upotrebu na svojoj lokalnoj suvoj ski stazi.[10][11]

Takođe tokom istog perioda, 1977. godine, Džejk Barton Karpenter, rodom iz Vermonta koji je uživao u snarfingu od svoje 14. godine, impresionirao je publiku na takmičenju u Mičigenu vezovima koje je dizajnirao da pričvrsti noge za dasku. Iste godine je osnovao Barton Snoubords u Londonderiju, Vermont.[12] „Snoubordovi“ su bili napravljeni od drvenih ploča koje su bile savitljive i imale su zamke za noge sa skija na vodi. Veoma mali broj ljudi je izabrao snoubord jer se smatralo da je cena daske od 38 dolara previsoka i nije bila dozvoljena na mnogim skijaškim brdima, ali je vremenom Barton postala najveća snoubording kompanija u biznisu.[13] Bartonovi rani dizajni za daske sa vezovima postali su dominantna karakteristika u snoubordu.

Prva takmičenja koja su ponudila novčanu nagradu bila su Nacionalno prvenstvo u snarfingu, održano u državnom parku Maskigon u Muskegon, MichiganMaskigonu, Mičigen.[14] Godine 1979, Džejk Barton Karpenter je došao iz Vermonta da se takmiči sa snoubordom sopstvenog dizajna. Bilo je protesta zbog ulaska Džejka sa tablom koja nije snarf. Pol Grejvs, i drugi, zagovarali su da se Džejku dozvoli da se trka. Modifikovana „Otvorena” divizija je stvorena i pobedio je Džejk kao jedini učesnik. Ta trka se smatrala prvim takmičenjem za snoubord i predstavlja početak onoga što je postalo takmičarski snoubording. Ken Kampenga, Džon Asmusen i Džim Trim plasirali su se na prvo, drugo i treće mesto u standardnom takmičenju sa najbolja dva kombinovana vremena 24.71, 25.02 i 25.41; a Džejk Karpenter je osvojio novčanu nagradu kao jedini koji je ušao u „otvorenu“ diviziju sa vremenom 26.35.[15] Godine 1980, događaj se preselio u Pando park zimskih sportova u blizini Grand Rapidsa u Mičigenu zbog nedostatka snega te godine na prvobitnom mestu održavanja.[16][17]

Početkom 1980-ih, Aleksej Ostatnigroš i Aleksej Melnikov, dva snarfera iz Sovjetskog Saveza, patentirali su izmene dizajna snarfera kako bi se omogućilo skakanje pričvršćivanjem bandži užeta, vezivanja jednog stopala na rep snarfera i dizajna vezica od dve stope radi poboljšanja kontrole.[18][19][20]

Kako je snoubord postao popularniji 1970-ih i 1980-ih, pioniri kao što su Dimitrije Milovič (osnivač Vinterstika iz Solt Lejk Sitija, UT), Džejk Barton Karpenter (osnivač Barton Snouboarda iz Londonderrija, Vermont), Tom Sims (osnivač Sims Snoubordsa), David Kemper (osnivač Kemper Snoubords) i Majk Olson (osnivač Gnu Snoubordsa) su smislili nove dizajnove za daske i mehanizme koji su se polako razvili u snouborde i drugu srodnu opremu.[21] Od ovih razvoja, savremena oprema za snoubord obično se sastoji od snouborda sa specijalizovanim vezovima[22] i čizama.[23]

U aprilu 1981. takmičenje u snoubordu „Kralj planine“ održano je u Ski Kuperu u Koloradu.[24] Tom Sims je bio prisutan zajedno sa nizom drugih snoubordera tog vremena.[25] Jedan učesnik se pojavio na domaćem snoubordu sa dnom od formika za koji se ispostavilo da ne klizi tako dobro po snegu.

Godine 1982, održana je prva nacionalna trka za snoubord u SAD u blizini Vudstoka, Vermont, na Suisajd Siks. U trci, koju je organizovao Grejvs, pobedio je Bartonov prvi timski klizač Dag Bauton.[26]

Godine 1983, održano je prvo svetsko prvenstvo u polucevi u Soda Springsu u Kaliforniji. Tom Sims, osnivač Sims Snoubordsa, organizovao je događaj uz pomoć Majka Čantrija, instruktora snouborda u Soda Springsu.[27]

Godine 1985, održan je prvi Svetski kup u Cirsu, Austrija,[28] čime se dodatno učvrstilo priznanje snouborda kao zvaničnog međunarodnog takmičarskog sporta.

Godine 1990, osnovana je Međunarodna federacija za snoubord (ISF) da obezbedi univerzalna pravila takmičenja.[29] Pored toga, Udruženje za snoubord Sjedinjenih Američkih Država (USASA) pruža uputstva i vodi snoubord takmičenja u SAD danas, emituju se događaji visokog profila kao što su Winter X Games, Air & Style, US Open, Olimpijske igre i drugi događaji širom sveta. Mnoga alpska odmarališta imaju terenske parkove.

Na Zimskim olimpijskim igrama 1998. u Naganu, Japan, snoubording je postao zvanični olimpijski događaj.[30] Francuskinja Karin Rubi je bila prva koja je osvojila zlatnu olimpijsku medalju u ženskom snoubordu na Olimpijskim igrama 1998. godine, dok je Kanađanin Ros Ribaljati[31] bio prvi koji je osvojio zlatnu olimpijsku medalju u muškom snoubordu.

U početku su skijališta usvojila ovaj sport mnogo sporijim tempom od javnosti zimskih sportova. Zaista, mnogo godina je postojao animozitet između skijaša i snoubordera, što je dovelo do stalne svađe između skijaša i snoubordera.[32] Zvaničnici parka zabranili su rane snoubordove sa staza. Nekoliko godina snouborderi bi morali da polažu malu procenu veština pre nego što im bude dozvoljeno da se voze žičarom. Smatralo se da će nevešti snouborder obrisati sneg sa planine. Godine 1985, samo sedam odsto skijaških područja u SAD dozvoljavalo je snoubording,[33] sa sličnim udelom u Evropi. Kako su se oprema i veštine poboljšavale, snoubord je postepeno postajao sve prihvaćeniji. Godine 1990, većina velikih skijaških područja imala je odvojene staze za snoubordere. Sada, otprilike 97% svih skijaških područja u Severnoj Americi i Evropi dozvoljava snoubording, a više od polovine ima skakaonice, šine i polucevi.

Godine 2004, snoubording je imao 6,6 miliona aktivnih učesnika.[34] Portparol industrije rekao je da su „dvanaestogodišnjaci bolji od odraslih“. U istom članku se navodi da većina snoubordera ima 18-24 godine i da žene čine 25% učesnika.

Bilo je 8,2 miliona snoubordera u SAD i Kanadi u sezoni 2009–2010. Zabeležen je porast od 10% u odnosu na prethodnu sezonu, što čini više od 30% svih učesnika u snežnim sportovima.[35]

Dana 2. maja 2012. godine, Međunarodni paraolimpijski komitet je objavio da će adaptivni snoubording (nazvan „para-snoubording“) debitovati kao takmičenje za mušku i žensku medalju na Zimskim Paraolimpijskim igrama 2014. koje se održavaju u Sočiju, Rusija.[36]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Snowboard equipment and history”. International Olympic Committee. 2015. Pristupljeno 23. 4. 2016. 
  2. ^ „About IPC Snowboard”. International Paralympic Committee. mart 2016. Pristupljeno 23. 4. 2016. 
  3. ^ Sheridan, Tom (22. 2. 2015). „Is Snowboarding Melting in Popularity?”. Orange County Register. str. News 3. Pristupljeno 5. 3. 2015. 
  4. ^ Pedoe, Neil (4. 10. 2016). „IS SNOWBOARDING DEAD?”. Snow Magazine. Pristupljeno 4. 10. 2022. 
  5. ^ Sisjord, Mari Kristin (2013-12-01). „Women's snowboarding – some experiences and perceptions of competition”. Leisure Studies. 32 (5): 507—523. ISSN 0261-4367. S2CID 144101427. doi:10.1080/02614367.2012.685334. hdl:11250/218904. 
  6. ^ „American English | A Website for Teachers and Learners of English As a Foreign Language Abroad” (PDF). Exchanges.state.gov. Arhivirano (PDF) iz originala 2022-10-09. g. Pristupljeno 2014-02-17. 
  7. ^ „Muskegon Area Sports Hall of Fame - History of the Snurfer, Snurfing and the sport of Snowboarding - 1968”. www.mashf.com. Arhivirano iz originala 18. 08. 2018. g. Pristupljeno 2017-09-20. 
  8. ^ Chamber, Creation. „SIMS Snowboards History”. www.simsnow.com (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 01. 01. 2020. g. Pristupljeno 2017-09-20. 
  9. ^ „Tom Sims: Snowboarding pioneer and world champion who became a Bond”. The Independent (na jeziku: engleski). 2012-09-22. Pristupljeno 2019-04-15. 
  10. ^ „Dry Slope Skiing - What It Means to Us”. Snow.Guide (na jeziku: engleski). 2015-06-28. Pristupljeno 2019-04-15. 
  11. ^ „Snowboarding History – RideDaily.com”. ridedaily.com. Arhivirano iz originala 06. 11. 2020. g. Pristupljeno 2019-04-15. 
  12. ^ „Men's Snowboards”. Burton Snowboards (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2019-04-15. 
  13. ^ „History of Snowboarding”. bulgariaski.com. Pristupljeno 3. 12. 2020. 
  14. ^ "National Snurfing Championship - 1978, Muskegon, MI." Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. avgust 2018) Muskegon Area Sports Hall of Fame.
  15. ^ "National Snurfing Championship - 1979, Muskegon, MI." Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. februar 2021) Muskegon Area Sports Hall of Fame.
  16. ^ „Grand Rapids Press”. Grand Rapids Press. Grand Rapids, Michigan. 15. 1. 2008. str. B1—B2. Arhivirano iz originala 18. 10. 2000. g. 
  17. ^ „main page”. Pando website. Pristupljeno 2008-01-16. 
  18. ^ „Monolыža — SU 1391670”. 
  19. ^ „Monolыža — SU 1584972”. 
  20. ^ „Monolыža — SU 1584971”. 
  21. ^ „First Stoke”. SnowBoard Education. Arhivirano iz originala 23. 1. 2013. g. Pristupljeno 29. 7. 2008. 
  22. ^ „Snowboard Bindings - Snowboard Equipment - Mechanics of Snowboarding”. www.mechanicsofsport.com. Pristupljeno 2019-04-17. 
  23. ^ „Snowboard Boots - Snowboarding Equipment - Mechanics of Snowboarding”. www.mechanicsofsport.com. Pristupljeno 2019-04-17. 
  24. ^ Moran, Lauren. „Snowboarding History: Technology boosts snowboarding growth in 1980s”. www.summitdaily.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-02-03. 
  25. ^ Rebagliati, Ross (2009). Off the Chain: An Insider's History of Snowboarding (na jeziku: engleski). Greystone Books Ltd. str. 19. ISBN 978-1-55365-487-2. 
  26. ^ „Snowboard History”. the beginning of Snowboarding. Arhivirano iz originala 09. 04. 2000. g. Pristupljeno 2008-01-17. 
  27. ^ „Transworld Snowboarding”. A Complete History of the Snowboard Halfpipe. Arhivirano iz originala 2008-01-10. g. Pristupljeno 2008-02-14. 
  28. ^ Kenetics, Human; Schrag, Myles (2018-12-14). The Sports Rules Book (na jeziku: engleski). Human Kinetics. str. 255. ISBN 978-1-4925-6759-2. 
  29. ^ Winand, Mathieu; Anagnostopoulos, Christos (2019). Research Handbook on Sport Governance (na jeziku: engleski). Edward Elgar Publishing. str. 172. ISBN 978-1-78643-482-1. 
  30. ^ „Olympic Snowboarding - Winter Olympic Sport”. International Olympic Committee (na jeziku: engleski). 2020-12-03. Pristupljeno 2021-02-03. 
  31. ^ Ross Rebagliati
  32. ^ „Skiers vs Snow boarders: The Dying Feud”. Snowsphere.com. 2007-10-01. Pristupljeno 2014-02-17. 
  33. ^ Corporation, Xap. „CFNC.org - Cluster Article”. www1.cfnc.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2018-03-29. 
  34. ^ Marquardt, Katy (29. 9. 2008). „Burton Snowboards Is King of the Hill”. U.S. News & World Report. 
  35. ^ Mike Lewis (29. 6. 2011). „snowboard participation increases 10%”. Transworld Business. 
  36. ^ „Para-Snowboard Included in Sochi 2014 Paralympic Winter Games | IPC”. Paralympic.org. 2012-05-28. Pristupljeno 2013-11-13. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]