Ukrani
Ukrani (polj. Wkrzanie, nem. Ukranen, rus. укране) su srednjovekovno zapadnoslovensko pleme koje je bilo deo plemenskog saveza Ljutića. Bili su naseljeni na obalama reke Ukre (nem. Ucker), na području između reka Labe i Zale, jugozapadno od Ščećinskog zaliva, ovo područje Pomeranije danas nosi ime Ukermark (nem. Uckermark).[1] Danas se delom nalazi na severoistoku nemačke države Brandenburg i jugoistoku Meklenburg-Zapadne Pomeranije, a delom u Polickom povjatu na severozapadu Poljske.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Ukrani (lat. Vucrani[2]) su pomenuti u nizu srednjevekovnih izvora, jedan od njih je tekst nemačkog istoričara Vidukinda Korvejskog, koji potiče iz 934. godine. Osim toga, episkop Brandenburga ih pominje 948. godine.[2]
Ime plemena potiče od imena reke Ukre, etimološki proizlazi iz baltoslovenske reči vikru („brzo”).»[3]
Ukrani su bili deo plemenskog saveza Ljutića, ili Veleta.[4] Glavni grad plemena bio je Pribislav (nem. Prenzlau[5]), a drugi značajni gradovi Pustovolk i Ukrušće.[6]
U prvoj polovini 10. veka, Ukrani su, kao i ostala plemena Ljutića, potpali pod vlast nemačkih feudalaca. Godine 954. markgrof Saksonske istočne marke Gero Prvi Železni, u savezu sa Konradom I (zetom Otona I, cara Svetog rimskog carstva), započeo je uspešan pohod za zauzimanje ukranske zemlje, koja je nakon bitke kod Lučina (929. godine) postala deo Saksonske severne marke Svetog rimskog carstva.
Nakon Velikog slovenskog ustanka 983. godine, u kome su učestvovali Ljutići i Bodrići, Ukrani su ponovo postali nezavisni, iako su ostali pod stalnim i jakim vojnim pritiskom Poljske i Svetog rimskog carstva.
Sredinom 12. veka Ukrani su ušli u sastav Pomeranskog vojvodstva.[7] Kao i ostali Polapski Sloveni, koji su pali pod vlast nemačkih feudalnih država, Ukrani su asimilovani i potpuno ponemčeni.
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
Rekonstrukcija ukranskog naselja u muzeju «Zemlja Ukrana» (Nemačka) -
Slovenska ukranska lađa u muzeju «Zemlja Ukrana» (Nemačka) -
Mesto na kome se nalazi drevna ukranska gradina na jezerskom ostrvu Oberukerze -
-
-
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Escher F. (1999). „Uckermark”. Lexikon des Mittelalters (LexMA). München: LexMA-Verlag. str. 1172. ISBN 3-476-01742-7.
- ^ a b Kirsch, Kerstin (2004). Slawen und Deutsche in der Uckermark. Stuttgart: Franz Steiner Verlag. str. 73.
- ^ Baudisch, Rosemarie (1995). Brandenburgische Geschichte. Berlin: Akademie Verlag. str. 29. ISBN 3050025085.
- ^ Lipovskiй A. L. Lюtiči // Эnciklopedičeskiй slovarь Brokgauza i Efrona : v 86 t. (82 t. i 4 dop.). — SPb., 1890—1907.
- ^ Blackie, John Stuart. Geographical etymology. A dictionary of place-names giving their derivations. — London: J. Murray, 1887. — P. 234.
- ^ Encyklopedia Szczecina T. II P-Ż. Szczecin: Uniwersytet Szczeciński, 2000, s. 619. ISBN 8387341452
- ^ Atlas Historyczny Polski. Warszawa: Polskie Przedsiębiorstwo Wydawnictw Kartograficznych, 1993, s. 4. ISBN 8370000169
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Bogusławski W. (1889). Dzieje Słowiańszczyzny północno-zachodniej do połowy XIII w (na jeziku: poljski). T. 2. Poznań: Dziennik Poznański. str. 997.
- Enders L. (1992). Die Uckermark: Geschichte einer kurmärkischen Landschaft vom 12. bis zum 18. Jahrhundert (na jeziku: nemački). Potsdam: Verlag Hermann Bohlaus Nachfolger. str. 730.
- Kirsch K. (2004). Slawen und Deutsche in der Uckermark (na jeziku: nemački). Stuttgart: Franz Steiner Verlag. str. 546.
- Rzetelska-Feleszko E.; Strzelczyk J. (1977). „Wkrzanie”. Słownik starożytności słowiańskich (na jeziku: poljski). T. 6. Wrocław-Warszawa-Kraków-Gdańsk: PAN. str. 510—512.
- Wędzki A. (1988). „Wkrzanie”. Mały słownik kultury dawnych Słowian (na jeziku: poljski). Warszawa: Wiedza Powszechna. str. 405.