Istorija muzike

С Википедије, слободне енциклопедије
(преусмерено са History of music)

Muzika je prisutna u svakoj poznatoj kulturi, prošloj i sadašnjoj. Ona znatno varira između vremenkih perioda i lokacija. Pošto svi ljudi na svetu, uključujući i najizolovanije plemenske grupe, imaju oblik muzike, može se zaključiti da je muzika verovatno bila prisutna u populaciji predaka pre raspršivanja ljudi širom sveta. Prema tome, muzika je možda postojala najmanje 50.000 godina, a prva muzika je možda izmišljena u Africi i onda evoluirala da postane fundamentalni sastavni deo ljudskog života.[1][2]

Praistorijska muzika (primitivna muzika)[уреди | уреди извор]

Prvi zvuci su se svodili na oponašanje zvukova u prirodi.[3]

Muzika početaka civilizacija (drevna muzika) 1500. p. n. e. - 476.[уреди | уреди извор]

Najstarija pronađena pesma (4000. p. n. e.) je u Mesopotamiji, u gradu Ur. Instrumenti Mesopotamije bili su harfa, lira, lutnja, frula, gajde i bubnjevi. U staroj Grčkoj već dolazi do stvaranja horova, i pridaje se važnost muzičkom obrazovanju. Njihovi žičani instrumenti bili su lira i kitara.

U ranu muziku može se ubrojiti narodna ili tradicionalna muzika, mesopotamska muzika, egipatska muzika, iranska muzika, starogrčka muzika, jevrejska muzika, rimska muzika, arapska muzika, itd.

Rana muzika[уреди | уреди извор]

U ovu grupu se ubrajaju:

Rana muzika je termin koji označava muziku od pada Rimskog carstva 476. do kraja baroka, sredinom 18. veka. Narodna muzika ovde zasigurno ima svoje temelje.

Istorija evropske umetničke muzike:

Srednjevekovna muzika[уреди | уреди извор]

Jevrejska tradicija pevanja psalama u sinagogama snažno utiče na hrišćansko pevanje. Ovdje ulaze brojni monofoni gregorijanski napevi (ustanovio papa Gregur I) kao liturgijska muzika katoličke crkve, stariji od 800., dominantni oko 1100. godine. Polifono pevanje razvija se pri kraju ovog perioda i u renesansi.

Pojava trubadura u Zapadnoj Evropi, koji su pevali i svirali. Otvaranje muzičkih škola za glasovno pevanje. Uglavnom je crkva bila ta koja je mogla sebi priuštiti čuvanje i pisanje muzičkih zapisa na skupim manuskriptima, tako da većinom muzički zapisi tog perioda tako čuvani. Mnoga muzika ovog perioda se vodi pod pseudonimom (anonymus).

Ovde je sa balkanskih prostora potrebno spomenuti pre svega srpsku srednjevekovnu muziku, koja se razvijala u ono doba po dvorovima, a i manastirima. Pavle Aksentijević je jedan od interpretatora sličnosti srpske muzike tog doba, sa zapadnim muziciranjem. Dolaskom Turaka došlo je do drastičnih promena, samo su gusle, frula, možda tambura, bile uzete i nošene, te u prigodama i uz vokalno pevanje korištene. Hrvatska je bila pod uticajem zapadnih zbivanja i tokom renesanse.

Jovan Kukuzelj (1280. – 1360.) bio je srednjevekovni kompozitor, pevač i reformista Istočne pravoslavne crkve. Rođen je na jadranskoj obali današnje Albanije, majka mu je bila Bugarka, otac mu je umro u mladoj dobi. Kukuzelj je obrazovanje primio u Konsantinopolju u dvorskoj vokalnoj školi i bio je jedan od vodećih muzičara tog vremena. Bio je omiljen kod vizantijskog cara i glavni pevač hora, preselio se kasnije na goru Atos i vodio monaški način života u velikoj lavri. Zbog njegove pevačke sposobnosti, prozvan je anđeoskim glasom. Oko 90 njegovih dela je sačuvano do danas. Kukuzelj je proglašen svecem od strane Istočne pravoslavne crkve.

Renesansna muzika[уреди | уреди извор]

Renesansnu muziku karakteriše veća upotreba instrumentalne muzike. Pojava bas instrumenata. Renesansa u muzici nije započela u Italiji, već u Belgiji, Flamaniji, Holandiji i severnoj Francuskoj. Najpoznatiji kompozitori te Burgundijske škole, sredinom 15. veka bili su Gijom Dife, Žil Benšua, i Antoan Bjunua. Sredinom 15. veka kompozitori i pevači su počeli da struje Evropom, da dolaze u Rim, kod papa, na posede vladara, vojvoda, pogotovo na sever Italije. Osnovne forme sakralne muzike tad su bile: misa, motet, madrigal i laude; svetovne forme su bile: šansona (balada, rondo), frotola, kanconeta i kasnije madrigal.

Instrumentalni žanrovi za plesanje bili su: bas dans, pavane, a galjarde, an alemandi ili kuranti.

Izum štamparske mašine stroja doprineo je širenju muzike. Francusko-flamanski muzičari su se širili Evropom. Najpoznatiji su kompozitori: Johanes Okeghem, Jakob Obreht, Nikoa Gombert i Žosken Depre, verovatno najpoznatiji kompozitor pre Palestrine, koji je tokom 16. veka bio najbolji u svim formama.

Sredinom 16. veka došle su nove promene u muzici, poznati kompozitori tog perioda su Đovani Pjerluiđi da Palestrina, Karlo Đesualdo. Pojavljuju se škole, po čemu je posebno poznata Venecija. Razvija se orkestracija. Poznati kompozitori Venecije su bili: Gabrielis, Andrea i Điovani, kao i Klaudio Monteverdi, jedan od najpoznatijih kraja ere renesanse. U Engleskoj su se javili kompozitori kao Tomas Talis i Vilijam Berd, koji su pisali crkvenu muziku, bili su tu i Tomas Morli, Džon Vlbi i Tomas Velks.

U Španiji se javio Tomas Luis de Viktorija i stvarao je muziku sličnu Palestrini. Gitara se pojavila kao novi instrument u Evropi i mnogi su za nju pisali muziku. U Francuskoj su stvarali Gijom Kostle i Klod le Jen.

Jedna od najrevolucionarnijih pojava desila se u Firenci (1570. – 1580.), radom florentinskih kamerata, koji su obnavljali muziku starih Grka. Njima je rukovodio Vinčenco Galilej, te Điulio Kačini. Plod njihovog rada bila je forma poznata danas kao opera. Prva opera napisana oko 1600. označava kraj renesanse i početak baroka.

Barokna muzika[уреди | уреди извор]

Razvoj sonate i koncerta kao svetovnih formi muzike. Čembalo je dominantan instrument.

Klasični period muzike[уреди | уреди извор]

Klavir zamenjuje čembalo kao instrument. Rani klasični period otvorio je Manhejmsku školu, tu ulaze kompozitori kao Johan Stamic, Franc Ksaver Rihter, Karl Stamic, i Kristijan Kanabih, koji su uticali na Jozefa Hajdna i preko njega na druge. Volfgang Amadeus Mocart je centralna figura ovog perioda u svim muzičkim vrstama. Ludvig van Betoven i Franc Šubert su tranzicionalni kompozitori u romantičnom periodu.

Romantičarski period muzike[уреди | уреди извор]

Muzika je u ovom periodu postala više emocionalna i sledila književnost, filozofiju i umetnost. Poznati kompozitori su Šuman, Šopen, Mendelson, Belini i Berlioz, zatim u drugoj polovini perioda Štraus mlađi, Brams, List, Čajkovski, Verdi i Vagner. Između 1890. i 1910. naišao je treći talas kompozitora: Dvožak, Mahler, R. Štraus, Pučini, Sibelius, zatim i ostali: Grig, Sen-Sans, Fore, te Frank.

Savremena muzika[уреди | уреди извор]

Dolazi do razvoja radija, drugih medija i tehnologija, te razvoja električnih instrumenata.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Wallin, Nils Lennart; Brown, Steven; Merker, Björn (2001). The Origins of Music. Cambridge: MIT Press. ISBN 978-0262731430. 
  2. ^ Krause, Bernie (2012). The Great Animal Orchestra: Finding the Origins of Music in the World's Wild Places. New York: Little Brown/Hachette
  3. ^ Hoppál 2006: 143 Архивирано 2015-04-02 на сајту Wayback Machine

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]