Bitka za Holandsku Istočnu Indiju

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka za Holandsku Istočnu Indiju
Deo Drugog svetskog rata

Bitke u Holandskoj Istočnoj Indiji 1941-1942.
Vreme27. februar 1942.
Mesto
Ishod Japanska pobeda
Teritorijalne
promene
Japanci osvojili sva ostrva u Indoneziji.
Sukobljene strane
 Japan  Holandija
 UK
 SAD
 Australija
Komandanti i vođe
Japan admiral N. Kondo Ujedinjeno Kraljevstvo Arčibald Vejvel
Holandija admiral Konrad Helfrih
Sjedinjene Američke Države admiral Tomas Hart
Jačina
Japan 4 nosača aviona, 4 bojna broda, 5 teških krstarica, 8 lakih krstarica, 50 razarača, 450 aviona, 97 transportnih brodova, 4-5 divizija[1] Holandija 3 lake krstarice, 7 razarača, 16 podmornica, 200 aviona, 80.000 vojnika
Ujedinjeno Kraljevstvo 1 teška krstarica, 3 razarača, 5.500 vojnika
Sjedinjene Američke Države 1 teška krstarica, 2 lake krstarice, 13 razarača, 100 aviona, 700 vojnika
Australija 1 laka krstarica, 6.000 vojnika
Portugalija 500 vojnika[1]
Žrtve i gubici
laki teški

Bitka za Holandsku Istočnu Indiju, vođena od decembra 1941. do marta 1942. godine, bila je deo rata na Pacifiku tokom Drugog svetskog rata. Uprkos otporu malobrojnih i slabo organizovanih holandskih, britanskih, australijskih i američkih snaga, završena je japanskom pobedom i osvajanjem holandskih poseda u Istočnoj Indiji (današnja Indonezija).[2]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Holandska Istočna Indija je, kao izvor važnih strategijskih sirovina neophodnih japanskoj industriji i solidna osnovica za prodiranje u južnu Aziju, predstavljala jedan od najvažnijih ciljeva japanskog osvajanja u početnoj fazi operacija na Pacifiku.[2]

U japanskim planovima za invaziju jugoistočne Azije, Indonezija je, zajedno sa Malajom, pretstavljala glavni objekt napada. Da bi se što pre domogli njenih baza i uporišta, a takođe i velikih prirodnih bogatstava, što je bio preduslov daljih osvajanja ka Australiji, Japanci su počeli invaziju indonežanskog arhipelaga u drugoj polovini decembra 1941.

Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]

Početnim operacijama planom za napad na Indoneziju, određen je deo snaga 2. flote (admiral N. Kondo), koje su uporedo sa okončanjem operacija na Malaji i Filipinima, postepeno ojačavane, da bi, najzad, u napadu na Javu bila angažovana čitava flota. Za desantne operacije predviđene su snage KoV jačine 4-5 divizija iz sastava Južne vojske, a za vazdušnu podršku, pored flotne avijacije (oko 150 aviona), oko 300 aviona sa baza na kopnu.[1]

Saveznici nisu imali konkretan plan za odbranu Indonezije, a s obzirom na raspoložive snage, odbrana je, uglavnom, počivala na pomorskim i vazduhoplovnim snagama. One su trebale da napadaju japanske pomorske konvoje u približavanju Indoneziji. Za odbranu Indonezije saveznici su raspolagali holandskom flotom admirala Konrada Helfriha (hol. Conrad Helfrich) od 3 lake krstarice, 7 razarača i 16 podmornica; britansko-australijanskim snagama od 1 teške i 2 lake krstarice i 3 razarača; i američkom azijskom flotom admirala Tomasa Harta (engl. Thomas Hart) od 1 teške i 2 lake krstarice i 13 razarača, koja se 10. decembra 1941. povukla sa Filipina.[1]

Od vazduhoplovnih snaga saveznici su imali oko 200 holandskih i 100 američkih aviona, koji su znatnim delom sa baza na sumatri učestvovali u odbrani Malaje. Iako brojno jače od angažovanih japanskih jedinica, holandsko-indonežanske kopnene snage (oko 65.000 na Javi i 10.000 na Sumatri, 2.800 na ostrvu Ambon i 500 na osrvu Timor) pretežno policijske namene, bile su nedovoljno obučene i slabo naoružane, ako i neznatni britanski (oko 5.500 na Javi), australijski (oko 3.000 na Javi, 1.170 na Ambonu i 1.400 na Timoru) i američki (oko 700 na Javi) odredi angažovani u odbrani Indonezije. Sve raspoložive snage objedinjene su pod zajedničku komandu (engl. American-British-Duch-Australian Command-ABDACOM), na čelu sa britanskim maršalom Arčibaldom Vejvelom, od 15. januara 1942. Komanda nad svim pomorskim snagama poverena je američkom admiralu Tomasu Hartu, a od 15. februara holandskom admiralu Konradu Helfrihu. Do početka februara pomorske snage različitih država predstavljale su posebne odrede koji su potom objedinjeni u zajedničku eskadru. Rešeno je da se glavne snage angažuju u odbrani ostrva Jave, a na ostalim vađnijim strategijskim tačkama da se zadrže samo slabiji delovi.[1]

Ratne operacije[uredi | uredi izvor]

Borneo, Celebes i Timor[uredi | uredi izvor]

Osvajanje Holandske Istočne Indije otpočelo je iskrcavanjem na severozapadnu obalu Bornea (Kalimantan) 17. decembra 1941. Nešto kasnije usledila je su još dva iskrcavanja koja su dovela do zauzimanja svih važnijih luka na tom delu obale. Japanska 16. armija, kojoj je bilo povereno osvajanje Holandske Istočne Indije , bila je podeljena u tri grupe - Zapadnu, Centralnu i Istočnu. Japanska Centralna grupa je od 11. januara 1942. izvela niz uzastopnih desanata i ovladala istočnom obalom Bornea. U toku tih operacija došlo je 23/24. januara na moru, u Makasarskom prolazu, do kraćeg boja u kojem su Japanci izgubili nekoliko brodova, ali to nije bitno uticalo na dalji tok operacije. Posle niza desanata, od 11. januara do 20. februara, Istočna grupa je zauzela ostrva Celebes, Ambon, Timor i Bali. Otpor na ostrvima bio je slab. Ni pomorski sastavi saveznika nisu bili u stanju da zaustave nadiranje Japanaca, iako su učinjeni pokušaji da se uspori. Tako je noću 19/20. februara mešoviti holandsko-američki sastav brodova napao japanske brodove u prolazu Badung između ostva Bali i Lombok, oštetio 1 razarač i 1 transportni brod, a izgubio 1 razarač.[2]

Sumatra i Java[uredi | uredi izvor]

Osvajanjem ostrva Holandske Istočne Indije, Japanci su u februaru praktično presekli vezu između Australije i britanskih poseda u jugoistočnoj Aziji. Nastavljajući zauzimanje Holandske Istočne Indije, Zapadna grupa 16. armije se 14. februara iskrcala na Sumatru i do 28. marta prisilila holandske trupe na kapitulaciju.[2]

Japanci su za invaziju Jave upotrebili delove Zapadne i Istočne grupe i celu 2. flotu (4 bojna broda, 5 nosača aviona, 8 teških, 6 lakih krstarica i oko 50 razarača). Osvajanje Jave počelo je 28. februara/1. marta, iskrcavanjem na severozapadni i severoistočni deo ostrva; već 8. marta prestao je svaki otpor. U neuspelom pokušaju da se suprotstavi japanskom iskrcavanju, mešovita saveznička eskadra sastavljena od holandskih, britanskih, američkih i australijskih brodova (2 teške, 3 lake krstarice i 10 razarača) bila je teško poražena u bici u Javanskom moru, 27-28. februara. Do kraja marta japanske snage su zauzele celu Holandsku Istočnu Indiju.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 3), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str. 579-580
  2. ^ a b v g d Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 9), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1975), str. 407-408

Literatura[uredi | uredi izvor]