Nastanak Kraljevine Bosne

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Steg Kraljevine Bosne, na kome se na nakon krunisanja Tvrtka, po prvi put nalaze ljiljani.

Nastanak Kraljevine Bosne predstavlja istorijski događaj koji se odvijao u jesen 1377. godine, oko Mitrovdana, pravoslavnog praznika posvećenog Dimitriju Solunskom, kada je tadašnji ban Bosne, Tvrtko Kotromanić u manastiru Mileševa, krunisan za kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića, a Banovina Bosna uzdignuta u rang kraljevine.[1][2]

Tvrtko je uzeo ime Stefan kako bi se izjednačio sa svojim precima Nemanjićima, za koje se vezivao i čiju je tradiciju želio da nastavi.[3] Postao je „po milosti Božijoj kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranam”. Nema podataka o tome da je u mileševskom hramu i novoj kraljici Doroteji stavljena kruna na glavu. Bio je to važan istorijski događaj kome su prisustvovale brojne najviše zvanice. Obred je bio svečan, vizantijsko-nemanjićki, isti kao kada je Sveti Sava krunisao Stefana Prvovenčanog.[4]

Istorijska pozadina[uredi | uredi izvor]

Kada je na vlast došao Tvrtko Kotromanić 1353. godine, njegova titulatura najčešće je glasila „ban bosanski” pa se na taj način u prvi plan stavlja Bosna i njena državnost. Tvrtko je istovremeno bio i „gospodin” Soli, Usore i Humske zemlje, kao i njegov stric Stefan II Kotromanić, ali kod njega tada još nije sazrela ideja da se proglasi za kralja Srba ili srpskih zemalja. Ovakva se ideja mogla roditi tek poslije smrti kralja Vukašina i cara Uroša, a u najvećoj mjeri nakon uključenja zemalja osvojenih od Altomanovića u Banovinu Bosnu, a koje su uvijek činile političko jezgro stare Srbije. Na ovom prostoru bila je duboko ukorijenjena ideja o neophodnosti postojanja srpske države i srpske državnosti, a takođe bila je još živa uspomena na kraljeve i careve iz dinastije Nemanjića. Odluka o uzimanju kraljevske titule pala je po svoj prilici odmah poslije zaposjedanja Trebinja, Konavala i Dračevice, početkom 1377. godine.[5] Ban Tvrtko je tada bio gospodar znatnog dijela starih zemalja Nemanjića, koje su se prostirale između Neretve i Lima, čija je ukupna površina bila veća od površine oblasti Bosne u užem značenju ove reči.[6] Vladanje nad velikim dijelom starih zemalja Nemanjića obavezivalo je Tvrtka I Kotromanića da uzme titulu kralja, koja je decenijama pripadala Nemanjićima.[7]

Poslije teritorijalnog širenja svoje države, Tvrtko je imao jedan dio prvobitnih Nemanjinih zemalja, manastir Mileševu sa grobom srpskog prosvetitelja Svetog Save, i krvno srodstvo sa Nemanjićima. Srpska crkva je Svetom Savi pripisivala u zaslugu uzdizanje srpske države u rang kraljevine, a prvi srpski pisani rodoslov nastao je pred krunisanje Tvrtka krunom Nemanjića, čime se nastojala istaći veza između Tvrtka i Nemanjića. U to vrijeme zabilježeno je i shvatanje da je Sveti Sava smatran kao neka vrsta vječitog nebeskog čuvara kraljevstva loze Nemanjića, a Tvrtko koji Nemanjiće naziva svojim „praroditeljima” — nasljeđujući njihove tradicije — ne bi imao svetijeg mjesta za svoje krunisanje do Savinog groba. Sve ovo mu je dalo legitimitet da naslijedi srpski presto i kruniše se za kralja 1377. godine.[8]

Krunisanje Tvrtka Kotromanića[uredi | uredi izvor]

Vladimir Ćorović o Tvrtkovom krunisanju u djelu „Istorija srpskog naroda” piše:

Poslije uspjeha postignutih protiv Altomanovića i Balšića riješio je Tvrtko da svoje djelo kruniše i vidno. U Miloševu, nad grobom Sv. Save, vjerovatno na Mitrov-dan 1377, krunisao se Tvrtko za kralja ’Srblnєmь i Bosně i Pomorih i Zapadnimь Stranamь’. Krunisanje nije izvršeno u Žiči, po staroj tradiciji Nemanjića, po svoj prilici za to, što se ona nije nalazila u Tvrtkovoj vlasti, ali je Mileševo, sa grobom Sv. Save, čiji je kult među Srbima bio već znatno razvijen, i kao zadužbina Nemanjića izabrano namjerno da se naglasi to vezivanje za staro nasljeđe. Od tada, on se, po običaju srpskih vladara, naziva Stefan Tvrtko; na svoj dvor dovodi posebnog logofeta iz Raške i s njim srpske kraljevske običaje; od Dubrovčana prima 2.000 perpera svetodimitarskog dohotka koji su oni dotle plaćali srpskim vladarima.[9]

Pretenzije na kraljevsku krunu[uredi | uredi izvor]

Zbog rodbinske povezanosti sa lozom Nemanjića ban Tvrtko za svoje mjesto krunisanja nije izabrao svoju dvorsku crkvu u Trstenici, kraj svoga dvora u Bobovcu, posvećenu Svetom Grigoriju Bogoslovu Nazijanskom, koji je bio zaštitnik Banovine Bosne, već je krunisanje obavljeno u crkvi Svetog Spasa u Mileševi, koja je potpala pod Tvrtkovu državu nakon raspada carstva.[10] Budući kralj Tvrtko pozivao se na svoje pretke Nemanjiće. Tvrtkova baba Jelisaveta, žena bana Bosne Stefana I Kotromanića, bila je kćerka kralja Stefana Dragutina Nemanjića. Pri zasnivanju nove kraljevske dinastije, ta krvna veza omogućila mu je da svome imenu doda nemanjićko vladarsko ime Stefan.[11]

Pripreme za krunisanje[uredi | uredi izvor]

Prije Mitrovdana 1377. godine svečana povorka, kolona konjanika i konja sa tovarima uputila se prema manastiru Mileševi. Među konjanicima je bio i ban Tvrtko Kotromanić, a vjerovatno i njegova supruga, banica Doroteja. Na jednom od tovara bila je njegova nova kraljevska odora, kraljevska kruna, purpurni kraljevski plašt i dijadema te druge oznake kraljevskog dostojanstva. Predstojao je istorijski događaj, krunisanje „sugubim vijencem”, dvostrukom krunom, nemanjićkom i kotromanićkom, prvog kralja iz dinastije Kotromanića, koji će postati „po milosti Božijoj kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranam”. Sve će se to zbivati nad moštima Svetog Save, koji je krunisao prvog srpskog kralja Stefana Prvovenčanog.[11]

Mjesto krunisanja[uredi | uredi izvor]

Manastir Mileševa

Mileševa, jedna od najčuvenijih srpskih bogomolja u kojoj je bio kovčeg sa moštima Svetog Save, pomjeranjem granica našla se u to vrijeme na prostoru Banovine Bosne.[10][3] Oko crkve su bili podignuti konaci, manastir je imao brojno bratstvo, a među kaluđerima bilo je velikih duhovnika, vještih prepisivača knjiga i živopisaca, majstora za izradu crkvenih stvari. Često su ga darivali srpski vladari i ostale velmože, puneći njegovu čuvenu riznicu. Manastir je imao velike posjede koji su mu donosili znatne prihode. Krunisanje kralja Tvrtka I bilo je događaj koji je izazvao veliku pažnju.[12] Među vladarima susjednih zemalja i velmožama koji su se uzdigli na ostacima srpskog carstva, ovaj postupak Tvrtka Kotromanića nije imao velikih protivnika. Najistaknutiji srpski velikaški knez Lazar Hrebeljanović i Vuk Branković gajili su prijateljska osjećanja prema banu Tvrtku Kotromaniću i nisu imali ništa protiv njegovog krunisanja. Tako se ponašao i mađarski kralj Lajoš. Nije isključeno da su među gospodom koja je prisustvovala ovome događaju bili i knez Lazar Hrebeljanović i Vuk Branković.[11]

Sam Tvrtko u povelji Dubrovčanima od 10. aprila 1378. kaže: „… i idoh v srbskuju zemlju … i tamo šdšu mi venčan bih bogom darovanim mi vencem na kraljevstvo preroditelj mojih”, tj. Nemanjića.[13] Mavro Orbin u svome djelu „Kraljevstvo Slovena” navodi da je krunisan „od strane mitropolita manastira Mileševe i njegovih monaha u crkvi pomenutog mesta”.[14] Ivan Lučić u trećoj glavi četvrte knjige „O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske” piše:

Prema Orbinu, Stefan je dok je bio živ upotrebljavao titulu bana, a njegovog sinovca, takođe Stefana, zvanog Tvrtko, nasljednika Banovine, Lajoš, kralj Ugarske, obdario je bosanskom krunom... Tako je, dakle, bosanski ban, uz pomoć i dozvolu srodnika i zeta Lajoša, uzeo titulu ’od Kraljevstva Raške’, ali pošto su on i njegovi nasljednici boravili u Bosni, nazivani su kraljevima Bosne. Prvi pomen ovog kralja Raške pronađen je u pismu Marije, kraljice Ugarske, upućenom Dubrovčanima 1383. godine.[15][a]

Farlati piše na osnovu Orbina i Lučića:

Pošto je porazio domaće i strane neprijatelje, Tvrtko je uz pristanak svog zeta kralja Lajoša, uzeo 1377. godine titulu kralja Bosne. Pošto mu je uz svečanu pompu i priredbu mitropolit, ili kojnovijarh vasilijevskog manastira Mileševe predao kraljevske insignije, izabrao je da se zove Stefan Mirča. Međutim, kada je u onim ratovima, koje je Lajoš vodio protiv kraljeva Srbije, zadobio mnoštvo pristalica i zauzeo dio Raške, pridodao je sebi titulu kralja Raške, prije svega zato što je poslije smrti posljednjeg srpskog kralja Vukašina ovo kraljevstvo, koje su dijelom zauzeli Turci, a dijelom susjedni gospodari, ostalo bez svog kralja. Zato se u svojim poveljama tituliše kao Stefan Tvrtko po milosti božjoj kralj Raške, Bosne, Primorja (tj. oblasti Zahumlja koja se prostire sve do mora, koju je kasnije povjerio kneževima iz porodice Hranić) itd.[16]

Uobičajeno je bilo da se vladari iz iste vladarske loze krunišu u crkvi u kojoj se krunisao njihov rodonačelnik. Međutim, nema istorijskih podataka gdje su krunisani potonji kraljevi Bosne, Tvrtkovi nasljednici. Nije isključeno da se to dešavalo u Mileševi.[17] Svi Tvrtkovi nasljednici na kraljevskom tronu su nosili sličnu titulu, koja je počinjala sa „kralj Srba, Bosne…”.[6]

Obred krunisanja[uredi | uredi izvor]

Kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić nakon krunisanja

Da bi jedan vladar bio krunisan u pravoslavnoj crkvi, on mora prije svega da ispuni osnovni uslov — da ispovijeda pravoslavnu vjeru. Taj uslov morao je ispuniti i Tvrtko Kotromanić, jer pravoslavna crkva sa tim nikada nije pravila kompromise. U doba krunisanja Tvrtka Kotromanića, još uvijek traje vijek cara Dušana koji je latinsku jeres smatrao ne samo vjerskom zabludom nego i opasnošću za državu. To isto važi i za bogumilstvo. Prije nego što je krenuo prema Mileševi, Tvrtko je ispunio osnovni uslov: dokazao je da ispovjeda pravoslavnu vjeru.[12] Za to nije bila dovoljna samo njegova izjava, nego i niz dokaza od strane crkvenih ljudi iz njegovog okruženja, uključujući i njegove duhovnike. Nema ni jednog primjera da je Srpska crkva na prijesto uvela vladara koji ne ispovijeda pravoslavlje. Na maksimalnu serioznost u pristupu ukazuje i činjenica da je za dan krunisanja izabran dan tako velikog crkvenog i narodnog praznika kakav je Mitrovdan.[18]

Ono što je karakteristično za Tvrtkovo krunisanje je preuzimanje nemanjićkog vladarskog imena stefan. Nosili su ga kasnije svi bosanski kraljevi. Sam Tvrtko ga je upotrebljavao u obliku Stefan Tvrtko, pa čak i samo Stefan.[19] Nakon krunisanja su se na Tvrtkovom dvoru javili nazivi zvanja preuzetih iz Srbije, iz vremena Kraljevstva: protovestijar, logotet, stavilac. Titule i činovi despota, ćesara i sevastokratora, koje su dodeljivali srpski carevi su izostavljene.[20]

Čin krunisanja[uredi | uredi izvor]

Zna se da je bana Tvrtka i njegovu pratnju u manastiru čekao mitropolit sa sveštenstvom i monaštvom, te da su tu zanoćili više od jedne noći. Krunisanje je obavljeno 8. novembra (26. oktobra po starom kalendaru) 1377. godine.[2] Liturgiju je služio mitropolit sa sveštenstvom. U oltar mileševskog hrama Svetog Spasa ušli su mitropolit sa sveštenicima i ban Tvrtko.[18] Prethodno je tamo zajedno sa svešteničkim odeždama bila unijeta Tvrtkova kraljevska odora. Kraljevska kruna, purpurni plašt i druga kraljevska obilježja položeni su preko plaštanice na pokretnom stolu, koji će kasnije biti iznijet ispred oltara. Krunisanje je bilo nalik hirotonisanju današnjih srpskih episkopa. Budući kralj je u vrijeme liturgije bio u oltaru; učestvovao je, kao i sveštenici, u velikom vhodu, u kome inače mogu da učestvuju samo sveštena lica. Prije pričešća budući kralj je pred mitropolitom i visokim zvanicama u mileševskom hramu, stojeći pored kovčega Svetog Save, izgovorio simbol vjere, čime je svima nedvosmisleno pokazao da ispovijeda pravoslavlje. Zatim je, tu pred oltarom, obećao da će štititi i pomagati pravoslavnu crkvu i da će se boriti protiv jeresi. Nakon toga uslijedilo je pričešće, kada se budući kralj zajedno sa sveštenicima, pričestio u oltaru. Zatim je po sveštenopravilu koje je rekonstruisao Nikola Radojčić, nastupio čin krunisanja. Završni dio tog čina odigrao se ispred oltara, blizu sredine mileševskog hrama, pred freskopisanim licima srpskih vladara-svetitelja Stefana Nemanje, Stefana Prvovenčanog i njegovih sinova Radoslava i Vladislava. Đakoni su iz oltara iznijeli pokretni sto na kome su bili kraljevski plašt i kruna. Prišli su ban Tvrtko i mitropolit. Zatim je mitropolit uzeo „svostruki sugubi vijenac”, krunu Kotromanića i uz klicanje sveštenika stavio je na glavu prvog kralja novoustanovljene kraljevske dinastije Kotromanića. Plemstvo i narod iz hrama su odgovarali: „Dostojan.” Mitropolit je novog kralja ogrnuo kraljevskim purpurnim plaštom, a zatim ga miropomazao.[21]

Sugubi vijenac[uredi | uredi izvor]

Kruna Stefana Prvovenčanog
Vidi još: Sugubi venac

O smislu Tvrtkovog krunisanja za kralja najviše govori dokument logoteta Vladoja iz Raške u povelji za Dubrovčane od 10. aprila 1378. godine. Vjerovatno nije puki slučaj što se baš u ovoj „velikoj povelji” — kako su je Dubrovčani kasnije pominjali, povelji kojom se na Tvrtka prenose prava srpskih vladara prema Dubrovniku — nalazi jasno i jezgrovito izražena jedna teorija srednjeg vijeka. Sugubi vijenac se ovdje upotrebljava figurativno, on je dvostruk jer odgovara dvjema državama koje su došle pod Tvrtkovu vlast, Srbiji i Bosni.[2]

Krunisanje je obavljeno na legalan način, pošto je Tvrtko primio kraljevsku krunu iz ruku jednog od najviših predstavnika Srpske crkve, mileševskog mitropolita i uz saglasnost srpskog patrijarha Jefrema. Ovako stečenu krunu niko od oblasnih gospodara u srpskim zemljama nije mogao da ospori, pa je zaista nikada niko nije ni osporavao, niti je posegnuo za njom. „Sveta kruna” srpskih kraljeva ostala je u trajnom posedu dinastije Kotromanića, praktično do pada bosanske države pod vlast Turaka. Jedino je poslednji kralj Stefan Tomašević zatražio i dobio drugu krunu od pape — i to dve godine pre konačnog pada Bosne. Sve do tog vremena bosanski kraljevi su krunisani krunom kralja Tvrtka I, koja se čuvala u gradu Bobovcu. Bila je to „sveta kruna” (lat. sacra corona), pa je kao takva transpersonalna, pošto se ne vezuje za jednu ličnost već za kraljevsko dostojanstvo. Zahvaljujući prisustvu kraljevske krune i kraljevskog prijestola, uzdignuta je vrhovna vlast u bosanskoj državi na viši nivo.[22]

Nakon krunisanja[uredi | uredi izvor]

Zlatnik Kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića

Kralj Tvrtko I nije se ograničio samo na uzimanje kraljevske krune i prateće titulature, niti pak na zvanja koja su postojala u državi Nemanjića, već je istovremeno preuzeo i najvažnija prava i obaveze srpskih kraljeva. Nastojao je da poštuje odredbe u ugovorima između Dubrovčana i kraljeva iz dinastije Nemanjića, pa je sa takvim obrazloženjem ukinuo i „trg soli” u gradu Svetog Stefana, budućem Herceg Novom. Kada se trudio da zaposjedne grad Kotor i pošto je postao njegov gospodar, isticao je da je to grad njegovih predaka. U isto vrijeme primao je od Dubrovčana „dohodak srpski” od 2.000 perpera, koji su oni ranije isplaćivali vladarima iz dinastije Nemanjića. Uz sve navedeno, kralj Tvrtko I je preuzeo na sebe i najtežu obavezu, da brani Srbe i srpske zemlje od stranih zavojevača, pa je poslao svoju vojsku na Kosovo 1389. godine[3], smatrajući da to nije samo borba između kneza Lazara i emira Murata, već da tamo rat protiv Turaka vodi njegovo kraljevstvo.[23] Nema nikakve sumnje da je srpska državnost, sa Tvrtkovim krunisanjem za kralja, osnažena u okvirima tadašnje bosanske države. Od tog vremena ona će nastaviti da živi, u nekim oblastima sa jačim a u nekim sa slabijim intenzitetom, sve do pada bosanske države pod vlast Turaka.[22]

Kralj Tvrtko I Kotromanić, nakon svoga krunisanja za kralja Srba, svoje kraljevanje obilježio je i kovanjem zlatnog novca, a za sada je to jedini poznati zlatni novac srpskog srednjeg vijeka. Tvrtkov zlatnik pronađen je u tvrđavi Mileševac, iznad manastira Mileševa. Zlatnik je pronađen potpuno nov, kao da je tek iz kovnice izašao, što znači da je vjerovatno kovan na tom mjestu — i, takođe, da je kovan u čast Tvrtkovog krunisanja krunom Nemanjića. Nakon krunisanja za kralja, Stefan Tvrtko na grb Kotromanića stavlja krinove (ljiljane), kao simbol kraljevske vlasti date od Boga. Prije čina krunisanja na grbu Kotromanića nije bilo krinova. Nema sumnje da su krinovi preuzeti iz Raške nakon krunisanja Tvrtka krunom Nemanjića, jer je kraljevska kruna Nemanjića bila ljiljanova kruna, a takođe i na njihovom novcu, freskama, crkvama i manastirima nalaze se prikazi ljiljana. Na fresci iz crkve Svetog Dimitrija u Pećkoj patrijaršiji, na kojoj su prikazani car Dušan, njegov sin Uroš i Sveti Sava, kraljevska kruna na glavi Uroša je upravo ljiljanova kruna.[8]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ huncque Stephanum quousque vixit Bani titulo usum c constat, cujus nepotem ex frate, itidem Stephanum cognominatum Tvartkum in Banatu successorem a Ludovico Rege Ung. corona Bosnensi insignitum Maurus Orbinus refert... hoc modo ergo Banus Bosnensis titulum Regni Rasciae Ludovico consanguineo, et affine juvante vel permittente supsit; sed cum in Bosna ipse et successores ejus residerent, Reges Bosnae dicti fuerunt; primaque hujus Regis Rasciae memoria reperitur in Epistola Mariae Reginae Ungariae ad favorem Ragusinorum scripta, quae talis est.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ćirković 1964a, str. 137.
  2. ^ a b v Ćirković 1964b, str. 343.
  3. ^ a b v Carmichael 2015, str. 12.
  4. ^ Bajić 2013, str. 76.
  5. ^ Antić & Kecmanović 2016, str. 55.
  6. ^ a b Sedlar 1994, str. 50.
  7. ^ Blagojević 2011, str. 287—290.
  8. ^ a b „Krunisanje Stefana Tvrtka I Kotromanića i uzimanje kraljevskog grba”. Plemenito. Arhivirano iz originala 01. 08. 2017. g. Pristupljeno 31. 7. 2017. 
  9. ^ Ćorović 2001.
  10. ^ a b Antić & Kecmanović 2016, str. 56.
  11. ^ a b v Bajić 2013, str. 79.
  12. ^ a b „Krunisanje srpskih vladara — Istorijski muzej Srbije — Narodni muzej Kraljevo”. Filigran Pokimica. Arhivirano iz originala 02. 06. 2017. g. Pristupljeno 31. 7. 2017. 
  13. ^ Stojanović 1929, str. 76.
  14. ^ Orbin 1968, str. 151.
  15. ^ Lucius 1666, str. 256.
  16. ^ Farlati 1769, str. 63; Radojčić 1948, str. 13.
  17. ^ Bajić 2013, str. 80.
  18. ^ a b Bajić 2013, str. 82.
  19. ^ Ćirković 1964, str. 351. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFĆirković1964 (help)
  20. ^ Ćirković 1964b, str. 355.
  21. ^ Bajić 2013, str. 83.
  22. ^ a b Blagojević 2011, str. 290—296.
  23. ^ Mihaljčić 2002.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Настанак_Краљевине_Босне&oldid=26947815”