Raskol u hrišćanstvu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
„Nikita Pustosvjat. Spor o vjeri”, djelo Vasilija Perova iz 1880—1881. (rasprava o vjeri 5. jula 1682. u Fasetiranoj palati i prisustvu patrijarha Joakima i priceze Sofije).

Raskol u hrišćanstvu, crkveni raskol ili shizma (od stgrč. σχίσμα — „rascjepljenje, razdjeljenje”) podjela je u hrišćanskoj crkvenoj organizaciji, izazvana bogoslovskim, kanonskim, političkim i drugim razlozima. Crkveni raskol, po pravilu, karakteriše prestanak evharistijskog opštenja između razdijeljenih strana.[1] U ranoj hrišćanskoj crkvi počelo je obrazovanje razlika između pojmova „jeres” i „raskol”. U crkvenoj upotrebi izraza „jeres” ima značenje ozbiljne opozicije zasnovane na neslaganjima oko fundamentalnih pitanja vjere ili morala, dok izraz „raskol” obično označava manji oblik razjedinjenosti uzrokovan organizacionim ili manje važnim ideološkim razlikama.[2]

Raskol u hrišćanskoj crkvi[uredi | uredi izvor]

Definicija raskola u hrišćanstvu[uredi | uredi izvor]

U hrišćanskom bogoslovlju koncept jedinstva Crkve razvili su apostoli, sveti oci i apologeti. Najveći doprinos učenja o crkvenom jedinstvu dali su: apostoli Petar i Pavle, Ignjatije Bogonosac, Irinej Lionski, Kiprijan Kartaginski, Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov, Jovan Zlatousti i Jovan Damaskin.[3] Hrišćanska eklisiologija insistira na trvrdnji da su jedinstvo i Crkva sinonimi, kako je pisao Jovan Zlatousti: „ime Crkve nije ime razdijeljenosti, nego jedinstva i sloge”.[4][5] Prema riječima jednog od najvećih bogoslova i crkvenih otaca Vasilija Velikog: crkveni raskol je prekid jedinstva zbog neslaganja u razumijevanju određenih aspekata utvrđene crkvene tradicije, koji se ogleda u kanonskoj praksi.[6] Sveštenomučenik Ignjatije Bogoslov posebno je upozorio hrišćane na grijehe koji mogu doprinijeti crkvenim raskolima.[7]

U hrišćanstvu pojma raskola podrazumijeva raskid mitropolija, eparhija, parohija, klirika, monaha ili mirjana sa katoličnskom Crkvom, koji je izazvan nesuglasicama ne fundamentalne dogmatske prirode.[8] Ruski religiozni naučnici Anatolij Leščinski i Anatolij Pogasi razlikuju uzroke crkvenih podjela: bogloslovske, kanonke, političke, ekonomske i razloge povezane sa pojedincima.[9] U itoriji hrišćanske crkve raskoli su često nastajali zbog nekanonskog proglašenja autokefalnosti, političkog suprotstavljanja mitropolije i kirijarhalnosti Crkve, miješanje države u crkveni život, neslaganje dijela sveštenstva i mirjana sa crkvenom reformom i suprotan odnos prema svetovnim vlastima (konformnost i nekonformnost).[8] Posljedice raskola u istoriji Crkve bile su veoma različite. Leščinski i Pogasi razlikuju tri nivoa crkvenih raskola: podjele koje su izazvale globalne promjene u hrišćanstvu (pr. raskol 1054, Reformacija), jurisdikcijske podjele unutar hrišćanskih konfesija (pr. starokalendarci u pravoslavlju, starokatolici u katolicizmu) i podjele unutar zajednice (pr. odvajanje harizmatika od pentekostalaca).[10]

Odnos prema svetim tajnama u raskolu[uredi | uredi izvor]

Evharistija[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Evharistija

U hrišćanstvu, evharistijsko bogoslovlje je blisko povezano sa idejom jedinstva Crkve. Stoga je, sa tačke gledišta Rimokatoličke, Pravoslavne i većine Drevnoistočnih crkava, neprihvatljivo učešće u evharistiji između predstavnika različitih hrišćanskih konfesija.[11] Sveti Kiril Aleksandrijski je pisao da se evharistija može služiti samo u Crkvi. Pod Crkvom svetitelj podrazumijeva zajednicu vjernika, a neposredno i zdanje hrama, kritikujući praksu nekih raskolničkih grupa da bez dozvole slave evharistiju izvan hrama.[12] Poistovećivanje svetih tajni (uglavnom evharistije) i eklisiologije podstaklo je rimsku Svetu kongregaciju za širenje vjere 1729. da zabrani opštenje u svetim tajnama (lat. communicatio in sacris) između katolika i „jeretika i shizmatika”.[13] Nakon drugog vatikanskog sabora, Katolička crkva u nizu slučajeva dozvoljava pričešće u katoličkim hramovima hrišćana koji nisu u punom opštenju sa Apostolskim prijestolom. Takođe, u dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio, usvojenom na istom Drugom vatikanskom saboru priznaje se evharistija, vršena u Istočnim crkvama (pravoslavnim i drevnoistočnim):[14]

Budući da ove Crkve, iako odvojene od nas, posjeduju istinske svete tajne, posebno — na osnovu Apostolskog prejemstva — sveštenstvo i evharistiju…[15][16]

Ipak, tradicionalna zabrana katolicima pričešća sa raskolnicima objavljena je u enciklici „Ecclesia de Eucharistia” pape Jovana Pavla II (od 17. aprila 2003), posvjećenoj evharistiji.[17] Sličan odnos prema bezblagodatnosti svete tajne evharistije kod raskolnika, tradicionalan je i za Pravoslavnu crkvu. Patrijarh moskovski Sergije je napisao:[18]

Ne mogu postojati dvije evrharistije koje međusobno ne opšte, podjednako Hristolike i jednako istinite, kao što ne mogu biti dva Hrista i dvije Crkve.

U nekim protestantskim konfesijama rasprostranjen je tzv. princip „evharistijskog gostoprimstva” i dozvoljeno je pričešće krštenih predstavnika drugih hrišćanskih konfesija.[11]

Krštenje[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Krštenje

Od davnina, uprkos nedvosmislenoj osudi grijeha raskola, karakteristična je praksa priznanja uključenosti raskolničkih zajednica u crkvenu prirodu.[19] Određenu razliku u odnosu na opštecrkveno shvatanje pitanja svetih tajni kod raskolnika pokazuje stav Kiprijana Kartaginskog.[20] Bio je ubijeđen da u raskolu nema svetih tajni: „[Krštenje je] jedno, jer je Crkva jedna i izvan Crkve krštenje je nemoguće”.[21] Suprotnog mišljenja bio je papa rimski Stefan I, koji je napisao: „Ime Hristovo u velikoj mjeri doprinosi vjeri i svetosti krštenja, tako da svako ko se krsti u Hristu odmah dobija blagodat Hristovu”.[22] Sredinom 3. vijeka izbio je spor između Kiprijana i Stefana oko bladodati svetih tajni i valjanosti krštenja jeretika i raskolnika.[23] Sveti Vasilije Veliki je vjerovao da se krštenje u raskolu može izvršiti:[24] „krštenje raskolnika, kao da još nisu tuđi Crkvi, primati…” (Vasilije Vel. 1).[25] Ipak, svetitelj ukazuje na niz izuzetaka od takvog priznanja i tvrdi da sama sveta tajna koja se vrši u raskolu nema blagodat Svetog Duha:[24][26]

Jer učenje o blagodati osiromaši, jer je zakonit prejemstvo ukinuto. Jer prvi otpadnici primili su posvjećenje od otaca i polaganjem ruku imali duhovni dar. Ali oni odbačeni, postavši mirjani, nisu imali moć ni da krštavaju ni rukopolažu, i nisu mogli drugima prenijeti blagodat Svetog Duha, od koje su i sami otpali. Zato su stari zapovijedali da se oni koji su od njih došli u Crkvu, kao oni kršteni od mirjana, ponovo očiste istinskim crkvenim krštenjem. Ali pošto su neki u Aziji bili riješeni da, radi poučavanja mnogih, prihvate njihovo krštenje, onda će biti prihvatljivo.[27]

Tako Vasilije prilikom primanja raskolnika insistira na ponovnom krštenju, međutim, s obzirom na to da takva strogost može odbiti one koji žele da se vrate Crkvi, radi crkvenog dobra, svetitelj dozvoljava primanje raskolnika kroz miropomazanje.[28] Sličan pristup u ocjeni krštenja raskolnika dijelila je većina Crkvenih otaca i Sabora.[25]

Episkop Optat Milevitski (4. vijek) u svojoj raspravi „Raskol donatista” otpadanje raskolnika je nazvao nepotpunim, dozvoljavajući priznanje njihovih svetih tajni.[19] Optat je naveo razlike između jeretika i raskolnika: „jeretici koji su odbačeni od istine, koji su iskrivili Simbol vjere, tuđi su crkvenim Tajnama, ali među raskolnicima koji su sačuvali Simbol, Tajne mogu biti valjane”.[29] Blaženi Avgustin, koji je dijelio mišljenje Kiprijana Kartaginskog u procjeni raskola, ipak je smatrao da je moguće priznati svete tajne u raskolničkim zajednicama. Avgustin uvodi pojam valjanosti (lat. effectus) tajni. U svom učenju on tvrdi da su svete tajne prisutne kod raskolnika, ali nisu djelotvorne.[30] Ovo učenje o djelotvornosti i valjanosti krštenja, koja nikada nije u potpunosti prihvaćena na Istoku,[31] kasnije su razvili latinski bogoslovi. Tako je učitelj Crkve Fabije Fulgencije priznavao krštenja izvan granica Crkve, ali ih je smatrao beskorisnim: „gdje god je ko primio tajnu svetog Krštenja u ime Oca i Sina i Svetoga Duha: bilo u katoličanskoj Crkvi, ili u jeresi, ili u raskolu, prima tajnu u cjelini (lat. integrum sacramentum). Ali spasenje, koje je sila tajne (lat. virtus sacramenti), neće dobiti ako primi ovu tajnu izvan katoličanske Crkve.” Katolički monah-pravnik Gracijan iz 12, vijeka, pozivajući se na brojne autorativne izjave, piše o valjanosti svakog krštenja obavljenog u ime Svete Trojice (uključujući i raskolnike) i nedopustivosti njegovog ponavljanja. Škotski sholastičar Duns Skot vjerovao je da u slučaju smrtne opasnosti katolika može krstiti raskolnički sveštenik. Tokom rasprava na 7. zasjedanju Tridentinskog sabora, došlo je do sporova oko tradicionalnog učenja blaženog Avgustina i važenju raskolničkih tajni. Kao ishod toga, 4. kanon „Dekreta o tajnama” (lat. Decretum de sacramentis), usvojen 3. marta 1547, osudio je mišljenje da krštenje raskolnika obavljeno u pravilnom obliku i sa odgovarajućom namjerom, nije valjano.[24]

Zvaničan stav Ruske pravoslavne crkve po pitanjima tajne krštenja u raskolničkim zajednicama izražen je u „Osnovnim principima odnosa prema inoslavlju” usvojen na Arhijerejskom saboru 2000. godine:[32]

Pravoslavna Crkva, kroz usta Svetih otaca, tvrdi da se spas može naći samo u Crkvi Hristovoj. Ali u isto vrijeme, zajednice koje su otpale od jedinstva sa Pravoslavljem, nikada nisu viđene kao potpuno lišene blagodati Božije. Raskid crkvenog opštenja neizbježno dovodi do oštećenja blagodatnog života, ali ne uvijek i do njegovog potpunog nestanka u odvojenim zajednicama. Sa tim je povezana praksa prijema u Pravoslavnu Crkvu onih koji potiču iz isnoslavnih zajednica, ne samo kroz Tajnu Krštenja. I pored raskida jedinstva, ostaje neka vrsta nepotpune zajednice, koja služi kao zalog mogućnosti povratka jedinstvu u Crkvi, u katoličanskoj punoći i jedinstvu.

Rukopoloženje[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Rukopoloženje

Pravila Prvog vaseljenskog sabora predviđaju nepriznavanje hirotonija izvršenih u raskolu.[33] Primjer tradicionalnog poricanja rukopoloženja obavljenih u raskolu je poruka pape rimskog Nikole I, u kojoj on poriče zakonitost hirotonije patrijarha konstantinopoljskog Fotija, kojeg je arhiepiskop Grigorije Asvesta saborno izopštio tokom Fotijevog raskola:[34]

Dakle, Fotije nije primio ništa od Grigorija, osim onoga što [on] je imao; [on] ništa nije imao, [dakle] nije ništa dao.

Kanonska pravila Antiohijskog sabora 341. utvrđuju kaznu u vidu skidanja čina sveštenika koji su upali u raskol. Crkvena praksa je kroz istoriju dozvoljavala kako striktno pridržavanje ovog pravila (oduzimanje čina bivših raskolničkih sveštenika), tako i snishodljiv odnos prema sveštenicima i episkopima (prihvatanje u postojećem činu) koji se vraćaju iz raskola.[35] Konkretno, kanoni (68. (77.)[a] pravilo) Kartaginskog sabora iz 419. i 1. pravila Vasilija Velikog.[37] Takođe u istoriji Crkve, individualni pristup se često koristio kada su se klirici vraćali iz raskola. Npr. oci Sedmog vaseljenskog sabora donijeli su odluku da se ikonoboračka episkopija vrati u postojeći rang, po ličnoj krivici svakog episkopa.[38] Nakon ukidanja Lionske unije 1283, novi patrijarh Georgije II osudio je sve odluke unijatskog patrijarha Jovana XI kao nezakonite, ali je ostavio na snazi rukopoloženje klirika koji su se pokajali zbog prihvatanja unije.[39] U novije vrijeme primjer individualnog pristupa ovog pitanju je odluka Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve (8—9. decembar 1943), kojom nisu priznata sva obnoviteljska rukopoloženja, izvršena poslije 15. aprila 1924. (datum nametnute kanonske zabrane vođama raskola). Međutim, ova odluka je omogućila usvajanje obnovitelja u sveštene stepene, koji bi doprinijeli izliječenju raskola i povratku u Crkvu prije Vaskrsa 1944. godine.[40] U oktobru 2019. Sinodalna biblijsko-bogoslovska komisija RPC objavila je dokument o nevažećim rukopoloženjima u Pravoslavnoj crkvi Ukrajine.[41]

Istorijske hrišćanske crkve razvile su različite stavove prema priznanju rukopoloženja u otcijepljenim konfesijama. Dakle, Katolička crkva, iako priznaje Apostolsko prejemstvo i svete tajne u pravoslavnim crkvama,[42] ne priznaje anglikanska rukopoloženja.[43] Neke pomjesne pravoslavne crkve priznaju apostolsko prejemstvo i zakonitost svešteničkih hirotonije u Katoličkoj i Drevnoistočnim (nehalkidonskim) crkvama, ali ne postoji jedinstvena tačka gledišta na jerarhiju i valjanost katoličkih svetih tajni u pomjesnim pravoslavnim crkvama.[44] Takođe, početkom 20. vijeka, dio pravoslavnih crkava (Konstantinopoljska, Jerusalimska, Aleksandrijska, Rumunska i Kiparska) priznao je djelotvornost hirotonija u Anglikanskoj crkvi.[42]

Prevazilaženje raskola i odnos prema raskolnicima[uredi | uredi izvor]

Svečano potpisivanje Akta o kanonskom opštenju u hramu Hrista Spasitelja 17. maja 2007, kojim je okončan raskol između RPC i RPZC.

U istoriji hrišćanstva, prevazilaženje crkvenih raskola je često bio problematičan proces. Pravoslavni bogoslov Džon Majendorf je primjetio: „kroz cijelu istoriju hrišćanstvu, što ako dođe do raskola — on će dugo trajati, njegove posljedice je teško izliječiti.”[45] Od ranohrišćanskog vremena obrazovali su se načini za prevazilaženje (iscjeljenje) raskola: spor, polemika, disput, epitimija, izopštenje (od svete tajne evharistija) i anatema.[46] Pošto prevazilaženje raskola često zavisi od ličnih odnosa vjernika i raskolnika, Crkva je ovom pitanju uvijek poklanjala posebnu pažnju. I pored nedvosmislene osude raskola i kanonske zabrane molitvenog opštenja sa raskolnicima, Crkva je ukazala na značaj taktičnosti u ličnom opštenju sa raskolnicma.[47] Episkop Optat Milevitanski je u 4. vijeku istakao da raskolnike treba nazivati „zabludjelom braćom po vjeri”.[45] 66. (77.) kanon Kartaginskog sabora 419. govori o odnosu prema raskolnicima donatistima:[47]

Po ispitivanju i istrazi svega, korist crkvene pomoći moćnima, pozivom i podsticajem Duha Božijeg, izabrali smo da se obračunamo sa gorepomenutim ljudima krotko i mirno, iako su bespokojni u svom neslaganju i daleko od jedinstva Tijela Gospodnjeg.

Drugi primjeri snishodljivog odnosa prema raskolnicima je odluka Prvog nikejskog sabora o prihvatanju raskolnika-novitijana kroz pokajanje (iako su sami novatijani ponovo krstili novoobraćenike). Komentarišući crkvenu poziciju po ovom pitanju, ruski crkveni istoričar Vasilije Bolotov je napisao: „prihvatanjem novatijana … ne kroz krštenje, Crkva je time naglasila sopstvenu snishodljivost i rigoroznu krutost sektaša, koji su ponovo krstili katolike.”[48]

Međutim, u Crkvi postoji i suprotno mišljenje o odnosima sa raskolnicima, čiji je osnivač Kiprijan Kartaginski. Kiprijan je u svojim spisima tvrdio da se dobri ljudi ne mogu odvojiti od Crkve. On one koji se odvajaju od Crkve naziva „vukovima, psima i zmijama” i navodi da: „moramo se radovati kada se ljudi poput njih odvajaju od Crkve, da svojom žestokom i otrovnom zarazom ne unište golubove i ovce Hristove”.[49] Kasnije, u istoriji Crkve, došlo je do progona raskolnika, u kojima su često učestvovale svjetovne vlasti.[50]

Mnoge crkvene podjele izazvane nedogmatskim protivrječnostima su kratkoročnog karaktera. Po pravilu, kada se ponovo uspostavi evharistijsko opštenje, međusobne kanonske sankcije se automatski ukidaju. U istoriji Crkve ima mnogo primjera obnavljanja nekadašnjeg jedinstva i uspješnog prevazilaženja raskola. Jedan primjer ove vrste prevazilaženja su brojne podjele i kasnija primirja između Rima i Konstantinopolja u prvom milenijumu.[51] Npr. konfrontacija između konstantinopoljskog patrijarha Fotija i Ignjatija dovelo je do intervencije papstva u ovom sporu, što je, zauzvrat, izazvalo raskol između Konstantinopoljske i Rimske crkve. Ovaj raskol se nastavio 867, 881—886. i uprkos međusobnim anatemama, stranke su kasnije nastavile sa evharistijskim opštenjem, ostavljajući zaboravu nedavne zabrane.[52]

Ekumenizam[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Ekumenizam
Hrišćanski ekumenistički događaj u Metropolitanskoj katedrali Santjaga 2009. godine.

Početkom 20. vijeka (Svjetska misionarska konferencija u Edinburgu 1910.) rođena je ideologija hrišćanskog ekumenizma. Ekumenistički pokret ima za cilj aktivizira međuhrišćanskih kontakata i priznavanje zajednice hrišćana uprkos jurisdikcijskim podjelama. Osnovni zadatak ekumenizma je jedinstvo hrišćanskih crkava.[53] Ideologija ekumenizma u osnovi odbija da koristi izraz „raskol” u odnosu na različite hrišćanske konfesije, a metodologija ekumenizma je „jedinstvo u različitosti”.[54] Ekumenističku djelatnost sprovode međukonfesionalne organizacije: Svjetski savjet crkava, Konferencija evropskih crkava, Bliskoistočni savjet crkava i druge.[55]

U ekumenističkom pokretu aktivno su učestvovale brojne protestantske denominacije, nehalkidonske crkve,[56] pravoslavne crkve[57] i od 1960-ih Katolička crkva.[58] Za vrijeme Drugog vatikanskog sabora usvojen je dekret Unitatis redintegratio, posvjećen ekumenskoj djelatnosti.[59] Katolički ekumenizam dostigao je svoj najveći razvoj tokom pontifikata Jovana Pavla II,[60] koji je izdao svoju prvu encikliku o ekumenizmu Ut unum sint 1995. godine.[61] Istovremeno, postoji značajan antiekumenistički pokret, posebno u pomjesnim pravoslavnim crkvama. Ovaj pokret je doveo do kritike jerarhije pravoslavnih crkava 1990-ih.[62] Posljedica ove kritike bio je izlazak iz Svjetskog savjeta crkava Gruzinske[63] i Bugarske pravoslavne crkve 1998. godine.[64]

Raskol u ranoj Crkvi[uredi | uredi izvor]

Kiprijan Kartaginski (3. vijek), autor koncepta „van Crkve nema spasenja” i pristalica akrivije[65] u pogledu priznanja blagodati raskolničkih tajni.[66]

Od ranih dana hrišćanstva, nastali su brojni sporovi između članova Crkve.[67] Raskolničke zajednice, koje su se odvojile od katoličanske crkve pojavile su se u donikejsko doba. Ocjena raskola u ranoj Crkvi nije bila jedinstvena. Istovremeno, zapadni bogoslovi su mnogo više pažnje posvetili temi crkvenih podjela, nego na Istoku.[29] U spisima Svetih Otaca iznijeta su suprotna mišljenja u pogledu blagodati i valjanosti raskolničkih tajni. U drevnoj Crkvi raskol se nije poistovjećivao sa jeresima (podjelama iz dogmatskih razloga). Za razliku od jeresi, do raskola je često dolazilo iz crveno-administrativnih razloga.[68] Istovremeno, u prisustvu jasnog razdvajanja pojmova „jeres” i „raskol” u ranohrišćanskom periodu i u Vizantiji, još uvijek je postojao određeni stepen identifikacije ovih pojmova. Tako se, npr. u pravilima Laodikijskog sabora 360. raskolnici-novatijani nazivaju jereticima.[69] Najžešći odnos prema raskolu i blagodati svetih tajni raskolnika izrazio je u „Knjizi o jedinstvu Crkve” hrišćanski bogoslov Kiprijan Kartaginski,[66] koji je obrazovao koncept po kom „izvan Crkve nema spasenja” (lat. extra Ecclesiam nulla salus).[70] Kiprijan je posebno izrazio mišljenje da se grijeh raskola ne može izbrisati čak ni činjenicom mučeništva:[71]

Kakav mir sebe obećavaju dušmani braće? Kakve žrtve misle da prinesu zavidljivi sveštenici? Da li oni zaista misle, kada se okupljaju, da je Hristos sa njima kada se okupljaju van Crkve Hristove? Čak i ako su takvi pretrpjeli smrt zbog ispovijedanja imena, njihova ljaga neće biti oprana ni samom krvlju.

Koncept Kiprijana Kartaginskog, istovremeno, ne pravi razliku između pojma raskola i jeresi, a takođe ne ukazuje na koje podjele u Crkvi podliježu tako strogi stavovi.[68] Postepena diferencijacija raskola dovela je do pojave različitih stepena procjena težine podjela. Tradicionalnu hrišćansku tipologiju crkvenih podjela razvio je Vasilije Veliki u svojoj poslanici Amfilohiju Ikonijskom (1. kanon Vasilija Velikog). Vasilije Veliki razlikuje tri kategorije podjela: jeresi, raskoli i neovlašćenja okupljanja.[72][b] Kao primjer raskola Vasilije navodi pokret novatijana, koji su se zalagali za strog odnos prema hrišćanima koji su se odrekli Crkve tokom progona.[6] U skladu sa ovim tipikom i stepenom udaljenosti otpalih, Vasilije Veliki navodi različite prakse za primanje onih koji se vraćaju u Crkvu: kroz krštenje, kroz miroposvećenje i kroz pokajanje.[66][75]

Hristološki sporovi, koji su doprinijeli podjeli hrišćanskog svijeta na tri široke grupe u 5. vijeku.[76]

Grigorije Bogoslov u svojoj „Besjedi o Atanasiju Velikom” kaže da često dolazi do podjela u Crkvi zbog nesporazuma između jerarha i bogoslova, kao i da nisu svi koji napuštaju Crkvu jeretici:[77]

… od nad se ne odvajaju samo nečastivi, nego i sami blagočestivi, i to ne samo zbog beznačajnih dogmata, što se može zanemariti… nego čak i zbog izraza koji imaju isto značenje.

Prema Grigoriju Bogoslovu, bogoslovski izrazi karakteristični za određenu tradiciju, kada se prevode na drugi jezik, mogli su se doživljavati kao jeretički, što je doprinijelo raskidu crkvenog opštenja. Detaljnijim proučavanjem dogmata postalo je očigledno da nema osnova za raskol i evharistijsko opštenje je obnovljeno. Primjer ove situacije je raskid između Antiohijske i Aleksandrijske crkve na osnovu hristoloških nesuglasica 431. i njihovo izmirenje 433. godine.[78]

Raskoli u ranohrišćanskom periodu dešavali su se oko pitanja crkvene discipline i neslaganja dijela vjernika i klirika sa opštom politikom, usvojenom u posebnom pomjesnoj crkvi. U nekim slučajevima, vremenom je sukob koji stvara rascjep iz disciplinskog postao dogmatičan. Primjeti takvog raskola su novatijanski raskol u Rimskoj crkvi (sredina 3. vijeka), donatistički raskol u Kartaginskoj crkvi (početak 4. vijeka)[79][80] i melitijski raskol u Aleksandrijskoj crkvi (početak 4. vijeka).[81] Hrišćanska crkva prvog milenijuma naziva se i „nepodijeljenom”, iako su se do Velikog raskola 1054. u njoj odvili veliki raskoli (nestorijanski, monofizitski i drugi). Prijem Vaseljenskih sabora 5. vijeka (Efeski i Halkidonski) doveo je do raskola i nastanka tri dijela hrišćanstva: doefeska crkva (Crkva Istoka), dohalkidonske crkve i halkidonske crkve.[82] Uslijedile su crkvene podjele unutar tri nastala ogranka. Npr. u halkidonskoj crkvi (crkve Vizantije), od 4. do 8. vijeka, Rimski i Konstantinopoljski prijestoli bili su u međusobnom raskolu ukupno 203 godine: po pitanju Atanasija Velikog i arijanstva, od Sardičkog sabora 343. do patrijarhata Jovana Zlatoustog (398) — 55 godina, po pitanju osude Jovana Zlatoustog (404—415) — 11 godina, Akakijev raskol (484—519) — 35 godina, monotelitski raskol (640—681) — 41 godina i po pitanju ikonoborstva (726—787) — 61 godina.[83] Crkveni raskoli doveli su do toga da npr. trenutno šest različitih pomjesnih crkava (patrijaršija) vezuju svoju identifikaciju i porijeklo sa jedinstvenom podijeljenom crkvom Antiohije: Antiohijska (pravoslavna), Sirijska („monofizitska”), Asirska („nestorijanska”), Sirijska (sirokatolička),[84] Maronitska (sirokatolička) i Melkitska (grkokatolička).[85]

Crkvene podjele su nastajale i zbog optužbi suprotne strane u molitvenom opštenju sa jereticima ili raskolnicima. Tako je sredinom 12. vijeka jedna od zamjerki Grčka na račun Rimske crkve bilo učešće „Latina” u zajedničkoj molitvi i pričešću sa „jereticima-jermenima”,[86] a pravoslavni antiohijski patrijarh Arsenije (1284—1290) izbrisan je iz diptiha Konstantinopoljske patrijaršije, poslije glasina o njegovom crkvenom opštenju sa predstavnicima Jermenske crkve.[87]

Veliki raskol između zapadnog i istočnog hrišćanstva[uredi | uredi izvor]

Protivrječnosti između istočne i zapadne hrišćanske crkve, nagomilane vijekovima, doveli so 1054. do Velikog raskola,[88] ojačanog međusobnim anatemama.[89] Razlog jaza bilo je zaoštravanje političkih, međucrkvenih, kulturnih i etničkih protivrječnosti.[90] U početnoj etapi odvajanja različiti eklisiološki pogledi nisu davali povoda za međusobne optužbe za jeres.[90][v] Međutim, raskol između vizantijske crkve i Rimskog prijestola doveo je do pojave sve većeg broja razlika u svim oblastima crkvenog života. U 11. vijeku, Katolička crkva uvela je Filiokve u Simbol vjere.[93] Ovaj umetak se ticao dogmata o Trojici i govorio o ishođenju Svetog Duha ne samo od Boga Oca, nego i „od Oca i Sina”.[94] Pravoslavni su optuživali zapadne hrišćane da su prekršili 7. kanon Efeskog sabora,[95] a takođe se nisu mogli složiti sa katoličkim stavom o ulozi pape rimskog u Crkvi. Krajem 12. i početkom 13. vijeka odigrali su se istorijski događaji koji su ojačali raskol: pokolj Latina u Konstantinopolju (1182), postavljanje latinskih jerarha u Jerusalimu, Antiohiji i poslije juriša krstaša na Konstantinopolj (1204),[96] obrazovanje Latinskog carstva i progona[97] pravoslavnih u Nikeju.[91] Kasnije su u Rimokatoličkoj crkvi proglašene dogme o vjeroučiteljskoj nepogrješivosti Rimskog pontifika,[98][99][100] bezgrješnom začeću Djeve Marije[101][102][103] i Njenom uzdizanju u nebesku slavu dušom i tijelom,[93] što je znatno udaljilo učenje Katoličke crkve od Pravoslavne.[90]

Raskol u Katoličkoj crkvi[uredi | uredi izvor]

Stavovi prema raskolu u katolicizmu[uredi | uredi izvor]

Zasjedanje za vrijeme sabora u Konstanci (1414—1418), koji je odigrao odlučujuću ulogu u prevazilaženju „Velikog raskola” u Katoličkoj crkvi.[104]

Prema kanonskom pravu Rimokatoličke crkve (kanon 751.): „raskol je uskraćivanje podložnosti vrhovnom svešteniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni.”[105] Srednjovjekovno katoličko bogoslovlje je pretpostavila pripadnost Rimskoj crkvi, na čelu sa rimskim pontifikom, kao obaveza kriterijum za spasenje. U katoličkom učenju, soteriološke granice su se potpuno poklapale sa jurisdikcionim granicama Rimske crkve. U latinskom bogoslovlju, priznanje svetih tajni raskolnika nije se zasnivao na eklisiološkom priznavanju crkvenih struktura koje nisu bile potčinjene Rimskom prijestolu, već na učenju blaženog Avgustina o značaju samih svetih tajni, pod uslovom da su vršene ispravno. Formulacija „izvan Crkve nema spasenja” značila je da je za raskolnika izvan Katoličke crkve spasenje nemoguće. Ova izjava je jasno i nedvosmisleno izrečena u buli pape Bonifacija VIII Unam sanctam:[73]

… ova Crkva, jedna jedina, ima samo jedno Tijelo, jednu Glavu… to su Hristos i Petar, namjesnik Hristov (), kao i nasljednici Petra, po onome što je Gospod rekao samom Petru: „pasi ovce moje” (Jn. 21:17). On kaže „moje” uopšteno, ne misleći posebno na ove ili one; što podrazumijeva da su sve povjerene Njemu. Ako dakle, Grci ili bilo ko drugi kaže, da nisu povjereni Petru i njegovim nasljednicima, dužni su priznati, da nisu ovce Hristove, dio Njegovog stada…

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Prilikom označavanja pravila Kartaginskog sabora koristi se dvostruka numeracija: prva numeracija odgovaraju broju u Atinskoj sintagmi, a druga odgovara broju pravila u Knjizi pravila svetih apostola i u Krmčiji.[36]
  2. ^ Terminologija koju je Sveti Vasilije koristio za identifikaciju otpalih od Crkve razlikuje se od kasnije: „jeres” se odnosi na zajednice koje bi se u današnje vrijeme tačnije nazvale pseudohrišćanskim sektama, a Vasilijev izraz „neovlašćenja okupljanja” odgovara savremeno pojmu „raskolu”.[73] Takođe treba imati u vidu da tradicionalna tipologija Vasilija Velikog „jeres — raskol — neovlašćeno okupljanje” ne može da opiše sve crkvene podjele koje su se dogodile u istoriji hrišćanstva. Dakle, privremeni prekid evharistijskog opštenja između Moskovske i Konstantinopoljske patrijaršije 1996. ne može se pripisati nijednom od tri kanonska koncepta koje je predložio Vasilije Veliki.[74]
  3. ^ Z vrijeme vladavine vizantijskog cara Aleksija Komnina (1081—1118),[91] nakon početka krstaških pohoda, odnosi između latinske i vizantijske crkve su se poboljšali. U 15. vijeku, prije početka rada Feraro-firentinskog sabora, Grci i Latini su jedni druge priznavali kao prave Crkve.[92]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Maksimovič K. A. (2015). „Raskol”. Pustыrnik — Rumčerod. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. str. 226/. ISBN 978-5-85270-365-1. 
  2. ^ McGuckin 2014, str. 7.
  3. ^ Leщinskiй 2015, str. 18.
  4. ^ Hovorun 2014, str. 77.
  5. ^ A. R. Fokin, D. V. Zaйcev, A. A. Korolёv, V. G. Čencova, A. A. Turilov, A. A. Lukaševič, M. A. Mahanьko (2010). „Ioann Zlatoust. Častь II”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXIV : „Ioann Voin — Ioanna Bogoslova Otkrovenie”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 205—250. ISBN 978-5-89572-044-8. 
  6. ^ a b Slesarev 2021, str. 61.
  7. ^ M. S. Ivanov (2006). „Greh”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XII : „Gomelьskaя i Žlobinskaя eparhiя — Grigoriй Pakurian”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 330—345. ISBN 5-89572-017-X. 
  8. ^ a b Slesarev 2021, str. 69.
  9. ^ Leщinskiй & Pogasiй 2010, str. 92—93.
  10. ^ Leщinskiй & Pogasiй 2010, str. 94.
  11. ^ a b Speranskaя E. S. (2010). „Interkommunion”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXIII : „Innokentiй — Ioann Vlah”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 116—117. ISBN 978-5-89572-042-4. 
  12. ^ Diak. Mihail Želtov, A. A. Tkačenko, P. B. Mihaйlov, V. V. Petrov (2008). „Evharistiя. Častь I”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XVII : „Evangeličeskaя cerkovь češskih bratьev — Egipet”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 533—615. ISBN 978-5-89572-030-1. 
  13. ^ Govorun 2019, str. 377.
  14. ^ Govorun 2019, str. 390.
  15. ^ Ziziulas & Kasper 2009, str. 197.
  16. ^ „Unitatis redintegratio”. www.vatican.va. The Holy See. 21. 11. 1964. 
  17. ^ Diak. Mihail Želtov, M. M. Bernackiй, P. V. Ermilov, A. A. Tkačenko, N. V. Kvlividze (2008). „Evharistiя. Častь II”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XVII : „Evangeličeskaя cerkovь češskih bratьev — Egipet”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 615—696. ISBN 978-5-89572-030-1. 
  18. ^ mitr. Sergiй (Stragorodskiй) (1931). „Ob otnošenii Cerkvi Hristovoй k otdelivšimsя ot nee obщestvam - patriarh Sergiй (Stragorodskiй) - čitatь, skačatь”. Žurnal Moskovskoй Patriarhii (na jeziku: ruski). 4: 7. Pristupljeno 7. 5. 2023. 
  19. ^ a b Slesarev 2021, str. 128.
  20. ^ Slesarev 2021, str. 129.
  21. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 29.
  22. ^ Katanskiй 2013, str. 92.
  23. ^ Cыpin 1986, str. 200.
  24. ^ a b v A. E. Petrov, A. A. Tkačenko, E. E. Makarov, M. V. Nikiforov, E. A. Zabolotnый, A. R. Fokin, Svящ. Mihail Želtov, Svящ. Dimitriй Artёmkin, E. V. Tkačёv, D. V. Smirnov, E. A. Pilipenko (2015). „Kreщenie”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXVIII : „Korinf — Kriskentiя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 612—707. ISBN 978-5-89572-029-5. 
  25. ^ a b Slesarev 2021, str. 125.
  26. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 35.
  27. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 36.
  28. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 37.
  29. ^ a b Cыpin 1986, str. 202.
  30. ^ Florovskiй 1934, str. 23; Ilarion (Alfeev) 2014, str. 38.
  31. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 40.
  32. ^ „Osnovnыe principы otnošeniя Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi k inoslaviю / Oficialьnыe dokumentы / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). 7. 6. 2008. Pristupljeno 7. 5. 2023. 
  33. ^ Slesarev 2021, str. 131—132.
  34. ^ Barmin 2006, str. 59.
  35. ^ Slesarev 2021, str. 140.
  36. ^ Slesarev 2021, str. 197.
  37. ^ Slesarev 2021, str. 141.
  38. ^ Slesarev 2021, str. 142.
  39. ^ A. V. Barmin, R. B. Buganov (2010). „Ioann XI Vekk”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXIII : „Innokentiй — Ioann Vlah”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 489—492. ISBN 978-5-89572-042-4. 
  40. ^ Slesarev 2021, str. 143.
  41. ^ „O nedeйstvitelьnosti hirotoniй ukrainskih raskolьnikov i nekanoničnosti «Pravoslavnoй cerkvi Ukrainы» / Statьi / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). 8. 10. 2019. Pristupljeno 7. 5. 2023. 
  42. ^ a b Svящ. Nikolaй Emelьяnov (2001). „Apostolьskoe preemstvo”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). III : „Anfimiй — Afanasiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 129—131. ISBN 5-89572-008-0. 
  43. ^ Lavrova P. V., Solovьёva T. S., Speranskaя E. S. (2001). „Anglikano-pravoslavnыe svяzi”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). II : „Aleksiй, čelovek Božiй — Anfim Anhialьskiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 311—322. ISBN 5-89572-007-2. 
  44. ^ Govorun 2019, str. 391.
  45. ^ a b Slesarev 2021, str. 134.
  46. ^ Leщinskiй 2015, str. 297.
  47. ^ a b Slesarev 2021, str. 133.
  48. ^ Slesarev 2021, str. 139.
  49. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 28.
  50. ^ Leщinskiй 2011, str. 165.
  51. ^ Slesarev 2021, str. 75.
  52. ^ Slesarev 2021, str. 76.
  53. ^ Šiškov 2017, str. 275.
  54. ^ Šiškov 2017, str. 277.
  55. ^ Šiškov 2017, str. 273.
  56. ^ Kondothra, Fr.; George, M. (2014). „General introduction into the dialogue between Oriental Churches and other Churches and Christian traditions”. Ur.: Kalaïtzidēs, Pantelēs; Fitzgerald, Thomas E.; Hovorun, Cyril. Orthodox Handbook on Ecumenism: Resources for Theological Education (na jeziku: engleski) (1 izd.). Regnum Books International. str. 546. ISBN 978-1-908355-44-7. Pristupljeno 3. 6. 2023. 
  57. ^ Šiškov 2017, str. 278.
  58. ^ Šiškov 2017, str. 282.
  59. ^ Livcov, V. A. (2007). „Dekretы Vtorogo Vatikanskogo sobora, kak dokumentы kanoničeskogo prava, i načalo эkumeničeskogo dialoga Rimskoй Katoličeskoй i Russkoй Pravoslavnoй Cerkveй”. Religiя i pravo. 1 (74): 18—22. Pristupljeno 3. 6. 2023. 
  60. ^ V. I. Petruško, V. V. Tюšagin (2010). „Ioann Pavel II”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXIV : „Ioann Voin — Ioanna Bogoslova Otkrovenie”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 467—499. ISBN 978-5-89572-044-8. 
  61. ^ Bыkova, G. I.; Špakovskaя, M. A. (2012). „Evropeйskiй vektor эkumeničeskoй politiki Vatikana v 1990-h—2010-h gg.”. Vlastь. 3: 157—160. Pristupljeno 3. 6. 2023. 
  62. ^ Ilarion (Alfeev), mitropolit Volokolamskiй (25. 11. 2008). „Mežhristianskie otnošeniя v 1990—2008 godah”. bogoslov.ru (na jeziku: ruski). Bogoslov.Ru. Pristupljeno 3. 6. 2023. 
  63. ^ K. Asatiani, L. Pataridze, Z. Abašidze, N. Lomouri, Z. Aleksidze, B. Kudava, V. Silogava, T. Koridze, H. Todadze, S. Vardosanidze, G. Džohadze (2006). „Gruzinskaя pravoslavnaя cerkovь. Častь I”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XIII : „Grigoriй Palama — Danielь-Rops”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 191—229. ISBN 5-89572-022-6. 
  64. ^ Šiškov 2017, str. 281.
  65. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 25.
  66. ^ a b v Ilarion (Alfeev) 2014, str. 21—22.
  67. ^ Barmin 2006, str. 23.
  68. ^ a b Ilarion (Alfeev) 2014, str. 33.
  69. ^ Slesarev 2021, str. 62.
  70. ^ A. R. Fokin, A. N. Krюkova, I. A. Oreckaя, A. A. Korolёv (2013). „Kiprian”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXIII : „Kievo-Pečerskaя lavra — Kiprskaя ikona Božieй Materi”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 658—692. ISBN 978-5-89572-037-0. 
  71. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 30.
  72. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 34; Slesarev 2021, str. 60—61.
  73. ^ a b A. A. Zaйcev (2006). „Granicы Cerkvi”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XII : „Gomelьskaя i Žlobinskaя eparhiя — Grigoriй Pakurian”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 265—283. ISBN 5-89572-017-X. 
  74. ^ Slesarev 2021, str. 63.
  75. ^ P. B. Mihaйlov, Ierom. Dionisiй (Šlёnov), A. A. Turilov, L. V. Litvinova, A. V. Muravьёv, A. A. Lukaševič, M. A. Mahanьko (2004). „Vasiliй Velikiй”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). VII : „Varšavskaя eparhiя — Veroterpimostь”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 131—191. ISBN 5-89572-010-2. 
  76. ^ Zabolotnый, E. A. (2020). Siriйskoe hristianstvo meždu Vizantieй i Iranom (na jeziku: ruski). SPb: Nauka. str. 15. ISBN 978-5-02-040526-4. Pristupljeno 4. 6. 2023. 
  77. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 42.
  78. ^ Ilarion (Alfeev) 2014, str. 43—44.
  79. ^ Slesarev 2021, str. 107.
  80. ^ A. A. Tkačenko (2007). „Donatizm”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XV : „Dimitriй — Dopolneniя k „Aktam Istoričeskim“”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 654—657. ISBN 978-5-89572-026-4. 
  81. ^ Slesarev 2021, str. 108.
  82. ^ Zutter 2004, str. 296.
  83. ^ Volkonskiй, Aleksandr Mihaйlovič (1933). Katoličestvo i Svящennoe predanie Vostoka (na jeziku: ruski). Pariž. str. 206. Pristupljeno 4. 6. 2023. 
  84. ^ Igorь Vыžanov (2005). „Vostočnыe katoličeskie cerkvi”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). IX : „Vladimirskaя ikona Božieй Materi — Vtoroe prišestvie”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 484—492. ISBN 5-89572-015-3. 
  85. ^ Wannous, Fr. Ramy (2014). „Ecumenical dialogue in the perspective of the Patriarchate of Antioch”. Ur.: Kalaïtzidēs, Pantelēs; Fitzgerald, Thomas E.; Hovorun, Cyril. Orthodox Handbook on Ecumenism: Resources for Theological Education (na jeziku: engleski) (1 izd.). Regnum Books International. str. 333. ISBN 978-1-908355-44-7. Pristupljeno 4. 6. 2023. 
  86. ^ Barmin 2006, str. 308.
  87. ^ „Arseniй”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). III : „Anfimiй — Afanasiй”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». 2001. str. 393. ISBN 5-89572-008-0. 
  88. ^ Kuzenkov, Pavel (6. 3. 2019). „Raskol cerkvi: katoličestvo i pravoslavie”. postnauka.ru (na jeziku: ruski). PostNauka. Pristupljeno 4. 6. 2023. 
  89. ^ Congar, Yves (1959). After Nine Hundred Years: The Background of the Schism Between the Eastern and Western Churches (na jeziku: engleski). Fordham University Press. str. 73. ISBN 978-0-8232-1857-8. Pristupljeno 4. 6. 2023. 
  90. ^ a b v Slesarev 2021, str. 79.
  91. ^ a b „8. Period otčuždeniя (IX–XV vv.) //Služenie obщeniю: pereosmыslenie svяzi meždu pervenstvom i sobornostью. Issledovanie Sovmestnoй pravoslavno- katoličeskoй rabočeй gruppы vo imя sv. Irineя Lionskogo”. Voprosы teologii. 1 (3): 372. 2019. doi:10.21638/spbu28.2019.305. Pristupljeno 4. 6. 2023. 
  92. ^ Zutter 2004, str. 81—82.
  93. ^ a b E. A. Pilipenko (2013). „Katolicizm”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXII : „Katehizis — Kievo-Pečerskaя ikona „Uspenie Presvяtoй Bogorodicы“”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 49—84. ISBN 978-5-89572-035-6. 
  94. ^ „Filioque”. Manikovskiй — Meotida. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. 2003. str. 76/. ISBN 978-5-85270-353-8. 
  95. ^ Kasper 2008, str. 163.
  96. ^ Ware, Kallistos. „The Great Schism: The Estrangement of Eastern and Western Christendom”. orthodoxinfo.com. Pristupljeno 4. 6. 2023. 
  97. ^ Zutter 2004, str. 56.
  98. ^ E. S. Tokareva (2004). „Vatikanskiй I sobor”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). VII : „Varšavskaя eparhiя — Veroterpimostь”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 286—303. ISBN 5-89572-010-2. 
  99. ^ Manzюk, V. I. (2010). „Genezis katoličeskoй modeli эkumenizma”. NOMOTHETIKA: Filosofiя. Sociologiя. Pravo. 13 (14 (85)): 253—256. ISSN 2712-746X. Pristupljeno 4. 6. 2023. 
  100. ^ Tamborra 2007, str. 283.
  101. ^ Tamborra 2007, str. 226.
  102. ^ E. E. Makarov, A. A. Tkačenko (2008). „Začatie pravednoй Annoй Presvяtoй Bogorodicы”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XIX : „Efesяnam poslanie — Zverev”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 713—715. ISBN 978-5-89572-034-9. 
  103. ^ P. Ю. Malkov, M. S. Ivanov, V. N. Vasečko, N. V. Kvlividze (2002). „Bogorodica”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). V : „Bessonov — Bonveč”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 486—504. ISBN 5-89572-010-2. 
  104. ^ D. V. Smirnov (2015). „Konstancskiй sobor”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XXXVII : „Konstantin — Korin”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 359—393. ISBN 978-5-89572-045-5. 
  105. ^ Zakonik kanonskog prava: proglašen vlašću pape Ivana Pavla II (na jeziku: hrvatski). Glas koncila. 1988. str. 379. Pristupljeno 5. 6. 2023. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Раскол_у_хришћанству&oldid=26436611”