Savindan

Savindan je praznik Srpske pravoslavne crkve koji se slavi 27. januara (tj. 14. januara po starom kalendaru), kojim se obeležava uspomena na Svetog Savu, princa dinastije Nemanjića, srpskog prosvetitelja i prvog arhiepiskopa srpskog.[1]
Praznik Savindan je u crkvenom kalendaru upisan crvenim slovima: Sveti Sava, prvi arhiepiskop srpski. Praznik Svetog Save je jedan od najvećih hramovnih i porodičnih praznika u srpskom narodu. Kao esnafsku slavu svetkuju ga mnoge zanatlije a proglašen je i za školsku slavu.[2][3]
Podsticaj za organizovanje građanskih proslava Savindana potekao od Srba u Ugarskoj, a način praznovanja Svetog Save kod Srba tokom vekova doživelo je različite transformacije, u skladu sa istorijskim, društvenim, političkim i kulturnim okolnostima i promenama kako u Srbiji, tako i na globalnom planu.[4]
Poreklo praznika
[uredi | uredi izvor]Na ovaj dan, Sveti Sava je okončao svoj život i crkva je ustanovila da se ovog dana obeležava uspomena na život i delo Svetog Save. Umro je u ponedeljak 14. januara 1236. godine, u gradu Trnovu u Bugarskoj.
Do procvata svetosavskog kulta je došlo stvaranjem nove srpske države. Još početkom XIX veka je spevana poznata Himna svetom Savi, a zakonom iz 1840. godine njegov praznik postaje opšta školska slava u Srbiji.[5]
Narodni običaji i simbolika
[uredi | uredi izvor]
Naročito revnosno Svetog Savu praznuju stočari iz raznih krajeva. Poput Svetog Mrate i Svetog Aranđela, Sveti Sava se smatra vučjim pastirom.[5]
Mnogi srpski narodni običaji oko Svetog Save vezani su za stoku i za strah od vukova. Pred Savindan se nije smela stoka terati u šumu, iz straha od vukova, jer bi to za nju bilo pogubno. Ovih dana se ništa nije smelo raditi sa sečivom. Britve nisu otvarane da bi vucima čeljusti ostale sklopljene. A žene nisu smele ništa bojiti u crveno da vuci ne bi klali stoku.
Da bi umolili sveca da vukove okrene od njihovog stada, u mnogim krajevima se ovaj praznik proslavlja vrlo svečano i pre njega se postilo sedam dana.
Postoji mnogo srpskih narodnih verovanja vezanih za Savindan, među kojima i to da ako na Svetog Savu grmi, desiće se važni događaji u zemlji.
Ime Svetog Save nose mnogi toponimi na svim prostorima gdje žive Srbi, a naročito u Srbiji i Crnoj Gori. Poznato je da uspomenu na prvog srpskog arhiepiskopa u Crnoj Gori, čuvaju ovi toponimi: Savina, Savinica, Savina voda, Savina greda, Savina stopa, Savin izvor, Savin potok, Savina strana, Savin kuk, Savino počivalo. Sasvim je izvjesno da ovim nije iscrpljen spisak toponima koji nose ime našeg prvog prosvetitelja. (S. Marković)
Praznik Svetog Save
[uredi | uredi izvor]Mnoge vrste zanatlija iz Srbije su ga smatrale svojim patronom i uzimale njegov dan za esnafsku slavu. Svetog Savu su za esnafsku slavu uzele zanatlije užari, mutavdžije, opančari, obućari i drugi.
Praznične pesme za Savindan:
Školska slava
[uredi | uredi izvor]Sveti Sava je ustanovljen za školsku slavu odlukom Sovjeta Knjažestva Srbskog 2. januara 1840. godine, a na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja u Kragujevcu.[6] Atanasije Nikolić je nastavničkim savetima Liceja i gimnazijama predložio taj dan kao praznik svih škola. U odluci Popečiteljskog prosvještenija, predstavnici državne i crkvene vlasti propisali su da se Sveti Sava proglašava za patrona svih naših škola i da se od tada 14/27. januara ima u svim školama najsvečanije proslavljati[7]. Iste godine su prve proslave organizovane. Prvo se organizovala služba u crkvi, procesija mladih sa sveštenicima, profesorima, učiteljima i opštinarima, noseći barjake. Povorka je svečano prošla čaršijom pevajući tropar svetitelja. U Liceju su osveštane prostorije i organizovana priredba. Za goste i viđene građane u Liceju je organizovan ručak.[8]
Crna Gora ga uvodi 1856. godine, pod knjazom Danilom. Praznik se proslavljao kao školska slava sve do 1945. godine, kada je ukinut odlukom vlasti. Posle poluvekovne zabrane u komunističkom režimu, ponovo se nastavilo sa proslavljanjem Svetog Save kao školskog patrona.
Savindan u dijaspori
[uredi | uredi izvor]Praznovanje Svetog Save, Savindan, u okviru bogoslužbenog ciklusa i na nivou svetovnih svečanosti, kod Srba tokom vremena dobilo je dimenziju simbola nacionalnog i verskog identiteta. U prilog tome govori i činjenica da se kod Srba pravoslavlje naziva i svetosavlje. To se odnosi ne samo na srpski narod u matičnoj zemlji već i u dijaspori. Upravo je podsticaj za organizovanje građanskih proslava Savindana potekao od Srba u Ugarskoj.[9] Tačnije, istorija nastanka svetovnog kulta svetog Save u velikoj meri je povezana sa Srbima u Ugarskoj. Zbog toga današnji Srbi u Mađarskoj sebe smatraju naslednicima jedne duge tradicije.[10]
Savindan u Ugarskoj (Mađarskoj)
[uredi | uredi izvor]Nastanak svetovnog kulta svetog Save, koji je pratio crkveni, nije još uvek mogućno potpuno rekonstruisati, ali postoje pisani tragovi da je bio obeležavan u Sremskim Karlovcima još polovinom 18. veka. U Karlovačkoj mitropoliji kult svetog Save širio se iz fruškogorskog manastira Kuveždina. Na dan svetog Save 1806. godine u Aradu Srbi su pozvani da slave ovog svetitelja onako kako to čine Mađari sa svetim Ištvanom ili Rusi sa Vladimirom i Aleksandrom Nevskim, ne samo kao svetitelja, nego i kao istorijsku ličnost. Kao školski patron sveti Sava je prvi put proslavljen 1812. godine u Zemunu. Inicijativu u širenju svetosavskih proslava po Srbiji najčešće su imali Srbi koji su u to vreme dolazili iz Ugarske. Za to vreme, u Budimpešti, Matica srpska je od svog osnivanja 1825. godine uobičajila da drži svečane sastanke na ovaj dan, a od 1839. na svetog Savu održavala je u Tekelijanumu i svoje godišnje „glavno sobranije”. U Segedinu iste godine navodno je prvi put u litiji pevana svetosavska himna Uskliknimo s ljubavlju. Početkom šezdesetih godina 19. veka srpska omladina i tekelijanumski đaci u Budimpešti počinju povodom svetog Save da drže besede i nastaje novi tip građanskih proslava, preuzet verovatno od Čeha, koje su se sastojale od svečane akademije i bala.
Tako se od početka 19. veka do šezdesetih godina formiraju i ustaljuju glavni oblici svetovne proslave – školska proslava, svečana akademija i bal. O tome da su Srbi iz Ugarske bili uzor ostalim krajevima sa srpskim stanovništvom u načinu proslavljanja svetog Save svedoči tekst u prvom broju Bosanske vile iz 1886. u kome jedan sarajevski učitelj poziva Srbe u Bosni da organizuju svetosavske besede onako kako to čine prekosavski Srbi. Svetosavske proslave po stale su do kraja 19. veka uobičajene svuda gde postoje srpske zajednice, a naročito tamo gde postoje srpske škole.
U Srbiji se ova tradicija potiskuje ili prekida posle Drugog svetskog rata. Među Srbima u Mađarskoj, iako potisnuta u tom periodu potisnuta, nikad se nije sasvim prekinula, a obnova je počela još u drugoj polovini sedamdesetih godina. U pravom smislu, svetosavske proslave kod Srba u Mađarskojobnavljaju se tokom devedesetih godina.[10]
Savindan u Grčkoj
[uredi | uredi izvor]Još 1886. godine Srpska dijaspora u Grčkoj u Solunu osniva Društvo Svetog Save, a nekoliko godina kasnije podižu i crkvu Svetog Save. Krajem 19. veka u Solunu su postojale četiri srpske škole: gimnazija Dom nauke, dve osnovne škole za mušku i žensku decu i srpska Viša devojačka škola sa internatom. Grčka autorka Meropi Anastasiadu pominje da su solunski Srbi krajem 19. i početkom 20. veka slavili svog patrona Svetog Savu. Bogosluženje u crkvi je bilo praćeno svečanošću, koja je priređivana u srpskoj gimnaziji. Učenici su imali dobro organizovan hor i orkestar, a u okviru proslave Savindana svake godine je priređivana „srpska beseda”. Ova manifestacije je bila veoma posećena i ubrajaju se u prve solunske zabave.
U periodu posle Drugog svetskog rata, pod uticajem tadašnje društveno-političke situacije, aktivnosti srpske zajednice jenjavaju, da bi oživele 90-tih godina, kada ratovi na teritoriji bivše Jugoslavije dovode do doseljavanje više talasa srpskih migranata na grčku teritoriju. Ove migracije sa nešto smanjenim intenzitetom traju i danas. Od dvehiljaditih godina širom Grčke je otvoren niz škola na srpskom jeziku, koje pohađaju deca iz pretežno srpko-grčkih mešovitih brakova. Centralna proslava za koju se deca pripremaju tokom celog prvog polugodišta je Savindan. U Solunu proslava Savindana započinje u crkvi Svetog Save 26. januara večernjom službom, koju odsluži neko od srpskih sveštenika koji se školuju u Solunu. Sutradan se služi praznična liturgija, a u večernjim časovima u konzulatu Republike Srbije organizuje se svečano sečenje slavskog kolača isvečani program sa učešćem učenika srpskih škola iz Soluna, Katerinija i Leptokarije.[11]
Savindan u zapadnim zemljama
[uredi | uredi izvor]Proslave Savindana u zapadnoevropskim i prekomorskim zemljama (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland...) karakteriše kontinuitet praznovanja u srpskim crkvenim zajednicama. U prekomorskim zemljama osnivane su srpske crkveno-školske zajednice, pa je tako proslava Savindana zajednička na crkvenom i školskom nivou. Sa druge strane, u zapadnoevropskim zemljama u drugoj polovini 20. veka dolazi do formiranja jugoslovenskih dopunskih škola, u kojima se Savindan nije proslavljao. Ovaj praznik je bio obeležavan na crkvenom nivou, a u svetovnim krugovima do njegovog praznovanja i povezivanja sa crkvom dolazi pretežno od devedesetih godina 20. veka.
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]![]() | Ovaj članak možda zahteva čišćenje i/ili prerađivanje kako bi se zadovoljili standardi kvaliteta Vikipedije. Problem: Srediti reference, ukloniti duplikate, dodati pravilne Harvard reference ako je potrebno. |
- ^ Nedeljković, Mile (1990): „Savina nedelja“. Godišnji običaji u Srba. Beograd: Vuk Karadžić.
- ^ Taneska, Ljiljana (1998): „Sveti Sava u srpskim školama“. Sveti Sava u srpskim školama. Beograd: Pedagoški muzej.
- ^ Prelić, Mladena (1998): „Obnova svetosavskih proslava kod Srba u Budimpešti“, Glasnik Etnografskog instituta SANU, knj. XLVII. Beograd: Etnografski institut SANU.
- ^ Blagojević 2019, str. 279
- ^ a b Mirjana Kandić, 2003.
- ^ Mile Nedeljković, 1998.
- ^ Randelj 2006.
- ^ Anđelković, Milivoj (2003). Životopisi znamenitih Srba : od tajne do istine. Beograd: Zlatousti. str. 34—35.
- ^ Blagojević 2019, str. 271
- ^ a b Prelić 1998, str. 121-122
- ^ Blagojević 2019, str. 276-277
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Blagojević, Gordana (2019). „Savindan kao simbol nacionalnog i religijskog identiteta Srba u dijaspori”. Crkvene studije, Niš. 16: 271—283.
- Prelić, Mladen (1998). „OBNOVA SVETOSAVSKIH PROSLAVA KOD SRBA U BUDIMPEŠTI” (PDF). Glasnik Etnografskog instituta SANU. knj.. XLVII: 121—135.
- Mirjana Kandić: Sveti Sava, Srpske slave i običaji, 10. deo, Smederevska sedmica br. 243, 24.1.2003.
- Mile Nedeljković: Srpski običajni kalendar proste 1998. godine, Srpsko nasleđe br. 1
- Đorđe Randelj: Svetačnik: slave i verski običaji kod Srba, Ljubitelji knjige, Novi Sad, 2006.
- Milan Vuković: Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba, Beograd, 1985.
- Živica Tucić: Slavio se i u vreme ratova („Glas javnosti“, 27. januar 2002) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. maj 2009)