Samuilo (car)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Samuilo
Samuil
Samuilo
Lični podaci
Datum rođenja958.
Mesto rođenjanepoznato, Vizantijsko carstvo
Datum smrti6. oktobar 1014.
Mesto smrtiPrilep, Samuilovo carstvo
Grobostrvo Sveti Ahil (Malo Prespansko jezero)
Porodica
SupružnikAgata
PotomstvoTeodora Kosara, Miroslava, Gavrilo Radomir, Katun Anstasija
RoditeljiNikola
Ripsimija
DinastijaKomitopuli
Car
Period976. – 6. oktobar 1014.
PrethodnikNikola
NaslednikGavrilo Radomir

Samuilo ili Samuil (bug. Самуил, stsl. Самоилъ), sin gospodara jugozapadne Makedonije Nikole, bio je jedan od komitopula (κομητόπουλοι = „kneževići“ od κόμησ = „knez“ i πῶλος = „neiskusan mladić“) i car-autokrator (stsl. самодрьжъчь) balkanskih Slovena (976—1014) i Prvog bugarskog carstva (997—1014).[1] Prvi put se pominje posle smrti cara Petra (969). Zajedno sa svojom pomenutom braćom, on je tada „uzbunio Bugarsku“.

Prema Srđanu Pirivatriću: "... nesumnjiv je bugarski karakter države. Očigledan je u vladarskoj instituciji, preuzetoj od carstva srušenog 971. godine, isto tako i u crkvenoj, koja je u ponovnom uspostavljanju Bugarskog carstva odigrala neophodnu ulogu. Pomenute se i dve protobugarske institucije, kavhan i ičirgu boila, koje pokazuju bugarsku tradiciju i na nižim instancama od vrhovnih, crkvenih i vladarskih. Najzad, i Bitoljski natpis pokazuje da je Jovan Vladislav sebe smatrao za Bugarina, a svoje podanike za Bugare."[2]

Samuilo i njegova braća ponovo se javljaju na istorijskoj sceni tek posle smrti Jovana Cimiskija (976). Odmah po smrti pomenutog oni su digli ustanak, koji je bio uperen protiv vizantijske vlasti. To je bio odlučujući korak ka stvaranju Samuilove države. Zahvaljući zauzetosti carigradske vlade u unutrašnjim pretendentskim bunama i u spoljnim zapletima u Aziji, Simeon je, najpre, u društvu sa starijom braćom, a posle i bez njih, naneo Vizantincima mnoge poraze.

Samuilo je otcepio od Vizantije podunavsku Bugarsku, Makedoniju izuzev Soluna, Tesaliju, Epir i Albaniju sa Dračem. Potčinio je sebi sve srpske zemlje, zajedno sa Bosnom i Raškom, a Dalmaciju je opustošio sve do Zadra. Ujedno je neprestano vršio pritisak na Solun i preduzimao ispade u Trakiju, a prodro je čak i do Peloponeza.

U međuvremenu, vizantijski car Vasilije II odnoseći uspeh za uspehom nad svojim protivnicima, kako spoljnim tako i unutrašnjim, dejstvovao je sve jače i jače protiv Samuila na Balkanu zadajući mu ozbiljne teškoće. Konačno u bici kod Belasice Vasilije je doveo Samuila do potpunog poraza (1014). Samuilo je tom prilikom jedva izvukao živu glavu utekavši u Prilep. Za sobom je ostavio 15.000 vojnika koji su po naredbi Vasilija oslepljeni. Svakom stotom pošteđeno je jedno oko da može da predvodi ostale. Takvi su ispraćeni Samuilu, koji je pred tim prizorom sasvim klonuo i duhovno i telesno, da bi posle dva dana završio život.

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Samuilov natpis nađen kod sela German (kraj Prespanskog jezera).

O Samuilovoj mladosti ne zna se mnogo. Jireček je na osnovu Zografskog pomenika iz 16—17. veka tvrdio da je Šišman I rodonačelnik nove dinastije i osnivač „Zapadnobugarske države“, a da je Samuilo u stvari njegov sin, koji je od pape tražio carsku krunu.[3] Međutim, na osnovu Samuilovog natpisa[a] iz sela German (kraj Prespanskog jezera) i dopuna koje je izvršio episkop Mihailo Devolski u Skiličinoj Kratkoj istoriji,[b] utvrđeno je da mu je otac Nikola, a majka Ripsima (ili Ripsimija), po svemu sudeći Jermenka, i da je imao tri starija brata: Davida, Mojsija i Arona. Ne samo po majčinom imenu, nego i po imenima pojedinih članova njegovog roda, koja takođe liče na jermenska (Alusijan, Prusijan i dr.), i po svedočenju Stefana Taronskog-Asolika, jermenskog istoričara s početka 11. veka, nije isključeno da Samuilov rod vodi poreklo od jermenskih doseljenika iz Male Azije koji su se vremenom slovenizirali.[4]

Međutim, kako ističe Ostrogorski, veliko je pitanje koliko je svedočanstvo ovog jermenskog pisca relevantno, stoga ga vredi uzimati s rezervom.[5] Asolik za Samuila i njegovu braću navodi da su komsajagk’n (sinovi koma). Ova složenica nastala je tako što su transkribovani oblik za κόμησ i doslovni prevod za πῶλος (jag) spojeni vokalom a, koji se umeće pri građenju složenica, da bi se završili sufiksom za množinu k i članom n, koji u ovom slučaju ide na kraj reči.[6]

Kao i u slučaju porekla Samuilovog roda, dosta je raspravljano i o značenju Nikoline titule. U vizantijskim izvorima termin κόμησ ima različita značenja. U zvaničnim spiskovima vizantijskih funkcionera, ovaj termin se odnosi pre svega na vojna lica, kako u Carigradu tako i u temama.[7] U latinskoj verziji Skiličine hronike Nikola nosi naziv comes-a (-itis, što u bukvalnom prevodu znači pratilac) a sinovi comites (nom. mn. od comes). U ranovizantijskom odnosno poznorimskom periodu nju su nosila vojna lica koja su bila stacionirana na određenom području koje je bilo potčinjeno vojnim zapovednicima sa titulom magister militum.[8][9]

Međutim, pitanje je kakvo je njeno značenje u ovom slučaju. Zlatarski navodi da ovde taj termin nije upotrebljen u tom smislu, da odredi vizantijskog vojnog zapovednika. Naprotiv, on je tu reč povezao i po zvučnosti a delimično i po značenju (svakako kao vojni termin) sa opštom staroslovenskom rečju къметъ, koja je skladu sa starim tekstovima, koje on navodi, označavala „plemenitog, istaknutog čoveka, koji je bio na visokom mestu u društvu, a samim tim i u vojsci“. Prema tome, Nikola je zasigurno bio starešina slovenske opštine u Makedoniji i šef lokalne vojske, koja je otuda vrbovana. Takva slovenska opština kakva se javlja u izvorima predstavljala je sama za sebe složeno političko telo, koje se sastojalo ne od desetine seoskih imanja, već od desetine gradova i sela sa stanovništvom koje je brojalo i do deset hiljada duša. Koliki je bio njihov potencijal, govori činjenica da je bilo takvih opština koje su mogle dati vojsku veličine onih slovenskih hordi koje su harale balkanskim tlom tokom 7. i 8. veka.[10]

Ovo isto ustrojstvo slovenskih oština u Makedoniji bilo je očuvano i onda kada su ondašnji Sloveni pripojeni Bugarskoj u 9. veku. Međutim, radi boljeg i zdravijeg odnosa sa centralnom upravom, te slovenske opštine su za vreme kneza Borisa ipak grupisane u veće administrativne jedinice, uz zadržavanje termina kakvi su къметство (što odgovara terminu comitatus) i къмет (κόμησ). I po karakteru i po dužnosti, ovi kmetovi (ili komiti) su se uklapali u bugarske vojvode-boljare, koje je Skilica pominje kao οἱ μηγιστᾶνες – gotovo polunezavisni gospodari koji su raspolagali vlastitim utvrđenjima i vojskom. Neki od njih su bili izborni, druge je postavljao knez ili car, ali u svakom slučaju to su predstavljali najmoćnije ljude u svojoj oblasti – μέγα δυνηθέντεζ (= velmože). Ponekad bi te velmože toliko ojačale da su otvoreno istupale protiv centralne vlasti, što je bio slučaj sa ocem komitopula.[10]

Kakvu je ulogu igrao otac komitopula u samom ustanku, nemoguće je ustanoviti. Njega ne spominje nijedan poverljivi izveštaj niti dokument. On se nigde ne sreće kao učesnik kako ustanka, tako i onoga što je sledilo posle toga. Stoga, iz nedostatka pouzdanih izvora, Zlatarski pretpostavlja da je Nikola umro još početkom ustanka. Isto tako ostaje nerešeno kojom je oblašću pomenuti upravljao, a otuda se ne može tačno odrediti ni epicentar ustanka. Međutim, ako se uzme u obzir da je poslednji bugarski patrijarh Damjan Drstarski nakon pokoravanja Prvog bugarskog carstva (971. ) izbegao u Sredec (danas Sofija), kako to navodi druga povelja Vasilija II (datovana u 1020. ), prema Zlatarskom, može se pretpostaviti da je patrijarh potražio pribežište i zaštitu u zapadnim krajevima, kojima su u to vreme mogli upravljati samo komitopuli. Prema ovoj pretpostavci, Nikola je imao upravu nad sofijskom oblašću i današnjom severnom Makedonijom. Tamo je po svoj prilici najpre centar ustanka bio Sredec, jer je imao vrstan geografski i strateški položaj: kroz njega su išli putevi, koji su spajali jugozapadne i severozapadne predele Bugarske.[11]

Bugarska uoči pojave komitopula[uredi | uredi izvor]

Pitanje nastanka Samuilovog carstva izaziva mnogo diskusija i neslaganja u nauci. Prema gledištu koje zastupaju bugarski naučnici, među kojima i Vasil Zatarski, nakon pokoravanja istočnog dela nekadašnjeg Bugarskog carstva od strane cara Jovana Cimiskija i obrazovanja vizantijskih provincija na njenom tlu, zapadni deo, u čiji sastav su ulazili današnja Makedonija, južna Albanija i Zapadna Mizija (od reke Kolubare sa Sremom do Dunava i Etropolske i Ihtimanske planine) nastavio je da postoji oko pola veka, zahvaljujući svojevremenom otcepljenju do kojeg je došlo usled ustanka koji se izbio nakon smrti cara Petra (969).[12]


Smrt cara Petra označila je početak katastrofe koja je bila neminovna za Bugarsku. Ona je prolazila zasigurno kroz jedan od najtežih momenata svog postojanja: naslednici prestola, Petrovi sinovi Boris II i Roman nalazili su se u Carigradu; u prestonici carstva i dalje je bilo prisutno rivalstvo između boljara, koji je trebalo da reše u čije ruke će predati vrhovnu vlast. Da nevolja bude još gora, severoistočni deo carstva okupirali su Rusi, spremni da odatle upadnu svakoga časa.[13]

Ustanak komitopula[uredi | uredi izvor]

Kako to tumači Zlatarski, ne pozivajući se pritom na bilo kakav pouzdan izvor koji bi to potvrdio, situacija kakva je opisana u prethodnom odeljku poslužila je kao dobar povod za otvorenu pobunu četvorice braće: Davida, Mojsija, Arona i Samuila, poznatih pod imenom komitopuli, sinove jednog moćnog komesa iz zapadnog dela carstva.[13]

Prema Zlatarskom cilj ustanka komitopula je bio sledeći:

  1. da se otvoreno suprotstave mešanju Vizantije u unutrašnje prilike;
  2. da se usled opasnosti, koja bi neminovno usledila sa severoistoka i juga, otcepe od carstva;
  3. i da se naposletku dobro organizuju protiv bilo kakve opasnosti, bilo to ruska, vizantijska ili neka sa strane.

U svakom slučaju, pod predvodništvom komitopula, kako tvrdi Zlatarski, ustanak se brzo raširio na zapadni deo carstva: jasno se stavilo do znanja da se više neće priznavati centralna vlast. Bugarski boljari u Preslavu odlučili su odmah da traže povratak iz Carigrada legitimnim naslednicima kralja Petra, ne bi li se sprečilo napredovanje komitopula.[13]

Kako navodi Zlatarski, nema sumnje da je sve to što se desilo u Bugarskoj zabrinulo tadašnjeg vizantijskog cara, Nićifora II Foku. On je dobro shvatio da bi uspeh komitopula, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema njemu, mogao da donese Vizantiji nove neprilike. Osim toga, rat sa Arabljanima u Siriji je bio u toku, a u Carigradu je iz dana u dan rasla opozicija protiv njega. U takvoj situaciji od prvostepene važnosti je bilo da održi u Bugarskoj staro stanje i mogućnost da utiče na tamošnje prilike, pa je u skladu s tim odlučio da legitimnim naslednicima obezbedi presto. Ali moguće je da je time želeo da održi unutrašnje nemire u Bugarskoj i na taj način da razbije njenu celovitost. U proleće 969. Petrovi sinovi Boris i Roman su poslati u Preslav.[14]

Novi car, Boris II (969—971), bio je nemoćan ne samo da vodi samostalnu i energičnu politika, nego i i da sačuva integritet države. Sama činjenica, da je došao na presto sa saglasnošću i blagoslovom vizantijskog cara, pokuzuje, da niti se u unutrašnjoj, niti u spoljašnjoj politici bilo šta promenilo, a to je razume se, nije moglo da donese nikakvo olakšanje zemlji koja je ionako propatila. Dakle, pojava Borisa II u Bugarskoj kao legitimnog naslednika prestola teško da je mogla imati bilo kakav uticaj da se zaustavi rovarenje komitopula. Kako tvrdi Zlatarski, iako se ne zna ništa o daljnim akcijama pomenute braće, sama činjenica da je prilikom drugog napada Rusa na Bugarsku izostala pomoć iz zapadnih delova, govori o tome da su komitopuli nastavili s odmetništvom i pod novi carem.[15]

Međutim celo ovo izlaganje, uobičajeno za bugarske naučnike, pre bi se moglo svrstati u hipoteze, jer, kako je to utvrdio Ostrogorski, ovo tumačenje nema osnova u izvorima. Izvori ćute kada je reč o periodu 969—976, ukoliko se da prihvatiti da se pobuna komitopula, koju spominje Skilica na onom mestu gde spominje i smrt cara Petra (Skylitzes-Cedr. II. 343-44) zbila 969. Ovaj Skiličin podatak (Skylitzes-Cedr. II. 347) dosta se proizvoljno stavlja u 969. i sasvim se proizvoljno tumači kao svedočanstvo o ustanku komitopula te godine. Pre će biti, nastavlja Ostrogorski, da Skilica uzgred spominje njihov ustanak, anticipirajući taj događaj.[16]

Za razliku od Ostrogorskog, Pirivatrić ne sumnja u verodostojnost ove vesti, a kao potvrdu za nju navodi podatke koji se nalaze u stihovima Jovana Geometra, vizantijskog pesnika iz 10. veka.[17] Međutim, kada je reč o zaključku da se 969. stvorila tzv. „Zapadnobugarska država“, Pirivatrić ističe da nema nikakve izvorne potvrde za to, i da ni sama vest Jovana Skilice ne saopštava takav razvoj događaj.[18]

Skilica izričito navodi da je ustanak kometopula zbio tek posle Cimiskijeve smrti, odnosno 10. januara 976.


Iz ovog ustanka razvila se država protiv koje će Vasilije II voditi naporne borbe. Nema sumnje da taj ustanak podignut da bi se zbacila vizantijska vlast.[18]

Samuilov uspon i pad[uredi | uredi izvor]

Samuilovo carstvo 996. godine

Na vest o ustanku, Boris II i Roman su pobegli iz Carigrada. Nijedan izvor ne tumači pod kojim se okolnostima zbilo ovo bekstvo. Međutim, prolazeći kroz jednu šumu, Borisa je pogodila strela nekog Bugarina, koji je zbog odela pomislio da nailazi Romej, a pošto je bio gluvonem, nije čuo ko je on.[19] Pošto iz loze cara Petra nije više bilo nikoga ko bi mogao da se uzdigne do cara, moralo se pribeći izboru za novog. Izbor je pao na sinove moćnog kneza Nikole, komitopule: Davida, Mojsija, Arona i Samuila. Sva četvorica su uzeta za bugarske careve, a ujedno i za ustaničke vođe. David je, kao nastariji brat, bio verovatno prvi po rangu, a ostala trojica njegovi savladari.[4] Od četvorice krunisana brata najstarija trojica su iščezli još u prvim godinama ustanka. David i Mojsije su poginuli u Makedoniji, prvi je negde između Kostura i Prespe ubijen od strane nekih „vlaških putnika“ (hajduka?),[20] a drugi pri opsadi vizantijskog Sera.[21] Davida je bugarska crkva proglasila za sveca. Arona je, pak, bilo zbog njegovog navodnog vlastoljublja, bilo zbog tobožnjeg naginjanja Vizantiji, ubio u okolini Rametanice najmlađi brat Samuilo, pritom istrebivši gotovo celu njegovu porodicu sem sina mu, Jovana Vladislava, kojeg je spasio Gavrilo Radomir, Simeonov sin.[4]


Tako je započela svoj život nova monarhija, koja se pokazala čvrstom i sposobnom ne samo da se održi pred neprijateljem, nego i da se širi na njegov račun.[22]

Zahvaljući zauzetosti carigradske vlade u unutrašnjim pretendentskim bunama i u spoljnim zapletima u Aziji, Simeon je preduzeo niz uspešnih napada ne samo na Trakiju, Makedoniju i najbližu okolinu Soluna, već je prodirao duboko u Tesaliju, Srednju Grčku i Peloponez. Zauzeo je mnoga utvrđenja, a među njima i Larisu. Tamošnji strateg Helade, Kekavmen, priznao ga je zajedno sa stanovništvom za cara i zbog toga bio pošteđen. Međutim, posle kratkog vremena car Vasilije je odstranio Kekavmena i imenovao novog stratega. Ovaj nije bio dorastao Samuilu. On je glađu naterao Larisu da se preda. Njene stanovnike pretvorio je u robove, preselio ih u unutrašnjost i uneo u vojne spiskove kao svoje vojnike. Iz Larise su prenete mošti sv. Ahila u Prespu, gde je bila smeštena prestonica carstva. Saznavši za ovo, Vasilije je rešio da se osveti Samuilu. Bez prethodnog savetovanja sa vojskovođama, on je okupio vojsku i upao preko graničnih predela Rodopa i reke Marice u Bugarsku, a u pozadini je ostavio magistra Lava Melisona da čuva tesnace. Zaustavio se u mestu Štipon, blizu Sofije, i tamo se ulogorovao.[23]

Lav Đakon, vizantijski istoričar, koji je kao svešteno lice bio u pratnji cara Vasilija II, u svojoj Istoriji opisuje sledeće što se zbilo:


U nastavku stoji:


Ovaj poraz Vasilije je doživeo kod tzv. Trajanovih vrata (danas Ihtiman) 17. avgusta 986. U tom sukobu jedva je i sâm izbegao smrt od „skitskog mača“. Vizantijski pesnik, Jovan Geometar, sastavio je o „Porazu Romeja u bugarskom klancu“.


S obzirom da su unutrašnji sukobi u Vizantiji trajali nekoliko godina, Samuilo je mogao neometano da se širi. Otrgao je od Vizantije podunavsku Bugarsku, Makedoniju izuzev Soluna, Tesaliju, Epir i Albaniju sa Dračem. Prodro je i u Zetu, odakle je odveo u zarobljeništvo tamošnjeg kneza Jovana Vladimira. Međutim, dok se Vladimir nalazio u okovima. „upražnjavajući danju i noću post i molitvu“...


U prisustvu boljara svoje države (magnatibus regni sui), Samuilo je dao svoju kćer Vladimiru za ženu.


Uopšte, Samuilo je potčinio sve srpske zemlje, zajedno sa Bosnom i Raškom, a Hrvatsku je opustošio sve do Zadra.[v] Ujedno je neprestano vršio pritisak na Solun i preduzimao ispade u Trakiju, a prodro je čak i do Peloponeza (995/96). Međutim, pri povratku sa Peloponeza, Samuilo je izvukao živu glavu iz poraza koji mu je priredio komandant Soluna, Nićifor Uran. On ga je iznenada napao tokom noći na jednoj nabujaloj tesalskoj reci Sperhiju.[24][25][4]

Skilica izveštava o ovome:


Ova iznenadna i neočekivana Uranova pobeda stajala je skupo Samuila. Kako saznajemo od Jahje, antiohijskog pisca, Samuilo je izgubio na hiljade vojnika. Njihove glave pomenuti vizantijski vojskovođa je poslao u Carigrad, zajedno sa 12.000 zarobljenika. Pobeda se činila konačnom, jer je Samuilo ponizno pisao caru da će biti poslušan. Međutim, kada je izgledalo da će vizantijski car prihvatiti ponudu za mir, Samuilo se proglasio carem.[26]

Saznavši za to, Vasilije je preduzeo novu ofanzivu protiv Samuilove države. Otada je Simeon trpeo poraz za porazom. Čak ni privremeno zaposedanje Jedrena nije moglo da zaustavi njegov neminovan pad. U bici kod Skoplja Vasilije II je ubedljivo porazio svog protivnika posle čega je zadobio Skoplje (1004). O tome nas izveštava Skilica:


Poraz cara Samuila.

Najzad, u bici kod Belasice, Vasilije u sadejsvu sa Nićiforom Ksifijom, tadašnjim strategom u Filipopolju (današnji Plovdiv), sasvim uništio Samilovu vojsku (29. jula 1014). Po savetu ovog stratega, Vasilije je napadao opkope koje su iskopali Samuilovi vojnici ne bili preprečili put Vizantincima kroz klisure Kimbalongu i Klidon. To je trebalo da im odvrati pažnju od Nićifora, koji se uputi preko Belasice i...


Samuilo je, kao što se dâ videti, izvukao živu glavu i utekao u Prilep. Međutim, ostavio je za sobom 15.000 vojnika koji nisu bili te sreće.


Kada ih je video tako unakažene, Samuilu je sasvim klonuo, i duhovno i telesno. Prema Skilici, ovako su izgledali poslednji trenuci nekadašnjeg velikog slovenskog cara koji se borio za slobodu Slovena od vizantijskog jarma:


Crkvena politika[uredi | uredi izvor]

Tlocrt Samuilove bezilike na prespanskom ostrvu Svetog Ahilija

Uporedo sa izgradnjom državne vlasti, Samuilo je izvršio i preuređenje crkvenih odnosa. Pored mnogih eparhija koje su ranije pripadale staroj Bugarskoj patrijaršiji iz vremena careva Simeona i Petra, pod Samuilovu vlast su tokom vremena potpale i neke eparhije koje su pripadale susednim vizantijskim mitropolijama, kao što su na primer Dračka ili Solunska. Nakon neoliko promena i premeštanja crkvenog središta (iz Dorostola preko Serdike u Voden i Moglen), Samuilo je radi stvaranja objedinjene crkvene vlasti uredio novi crkveni centar u Prespi, gde je krajem 10. veka na ostrvu Svetog Ahilija podigao veliki katedralni (saborni) hram, odredivši ga za sedište prespanskog arhiepiskopa. Delimično sačuvani natpis iz tog hrama svedoči da je Prespanska arhiepiskopija oko 1000. godine obuhvatala čak 18 eparhija, od kojih se u pomenutom natpisu danas prepoznaju nazivi samo devet: Vidin, Glavinica, Ber, Bitolj, Velbužd, Selasfor (Devol), Skoplje, Serdika i Edesa (Voden). Tokom poznijih godina Samuilove vladavine, uporedo sa porastom značaja Ohrida kao centra političke vlasti, u taj grad je preneto i sedište arhiepiskopije, koja se takođe smatrala i patrijaršijom.[27][28][29]

Propast Samuilovog carstva[uredi | uredi izvor]

Ubrzo posle Samuilove smrti propalo je i njegovo carstvo, od kojeg je Vasilije preuzeo mnoge gradove. Samuila je nasledio njegov sin Radomir. On je nastavio da vrši otpor Vizantiji, ali ga uskoro ubio brat od strica, Jovan Vladislav, osvetivši na taj nači očevu smrt. Vladislav je bio poslednji car u Samuilovom carstvu. Vladao je kao i Radomir, kratko i završio neslavno. Zaključivši najpre s Vasilijem mir, pa opet obnovivši rat, poginuo je 1017. pri opsadi Drača, koji su Vizantinci odavno zauzeli. Njegovom pogibijom ustanak je slomljen. Kod boljara više nije došlo do izbora novog cara. Ratna stranka se sasvim smanjila, a većina je mislila na kapitulaciju. Sazvanvši za to, Vasilije je pohitao da Samuilovoj državi zada smrtni udarac. Sve ređe i ređe je nailazio na otpor. Naprotiv, sve je više bilo onih boljara koji su mu rado ustupali gradove. Zato ih je on nagrađivao visokim titulama i zvanjima.[30][4]

U Samuilovoj prestonici, Ohridu, njemu se predao i ohridski patrijarh Jovan, kao i Vladislavljeva udovica, Marija zajedno sa decom, Radomirova porodica, jedan Samuilov vanbračni sin, u Devolu još dva Vladislavljeva sina, u Kosturu dve Samuilove kćeri itd. Koliko je Vasilije na početku bio okrutan prema Slovenima za vreme ratovanja sa njima, toliko je sada blago postupao s njima savladao. Zarobljenike carske krvi i iz najviših plemićkih porodica, on je obdario najvišim vizantijskim titulama i zadržao ih je na vizantijskom dvoru, ili uopšte u vizantijskoj službi. Ohridsku patrijaršiju, Vasilije je, doduše, degradovao na arhiepiskopiju, ali je u njoj ostavio slovenskog arhiepiskopa Jovana i potvrdio mu njegovu ogromnu dijecezu u dva navrata (1019 i 1020) Tek kada je umro Jovan, za arhiepiskopa je došao Grk po imenu Lav. Tako su isto mnogi boljari ostali na svojim položajima.[30][4]

Savladavanjem Samuilove države toliko je porastao ugled Vizantije da su se njoj svojevoljno potčinili i srpski kneževi. Čak je i Sirmijum ponovo potpao pod vlast Vizantije. Vizantijska vlast ponovo se raširila, kao u doba Justinijana I, po čitavom Balkanu, sve do Dunava i Save, pa čak i u Srem preko Save.[30][4]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ O tome detaljnije videti veoma koristan članak: Владимир Мошин, Битољска плоча из 1017. год., Македонски јазик, XVII, Скопје 1966, 51-61
  2. ^ Naime, reč je tzv. Bečkom rukopisu Skiličine hronike. On je sačinjen krajem 13. ili početkom 14. veka na osnovu predloška s početka 12. veka. Taj stariji rukopis napisao je Mihailo, episkop južnoalbanskog grada Devola. On je uneo 66 dopuna i ispravki za period 976—1057, koji se odnosi na istoriju Južnih Slovena ili na ohridsku arhiepiskopiju. U ovom članku citiraće se odlomci koji se odnose na državu Samuila i njegovih naslednika. Njih je prema Bonskom izdanju (Skylitzes-Cedr. II) na srpski preveo i komentarisao J. Ferluga u: ВИИНЈ, III, 55-140
  3. ^ Pretpostavlja se da je Samuilo napao Hrvatsku zato što je njen vladar, Stjepan Držislav, kao saveznik cara Vasilija II, nazvao sebe kraljem Hrvatske i Dalmacije. S obzirom na to da je u odnosu na Dalmaciju imao aspiracije, jasno je što mu nije odgovarao ovakav stav hrvatskog kralja i njegove veze sa Vizantijom. (ИМН, I, 115)

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Treadgold, Warren T. (1997). A History of the Byzantine State and Society. Stanford University Press. str. 871. ISBN 978-0-8047-2630-6. 
  2. ^ Pirivatrić 1997, str. 182-183.
  3. ^ Иречек, История, 215-19.
  4. ^ a b v g d đ e NESHS, IV, 31-34
  5. ^ Ostrogorski, Istorija, 286
  6. ^ Stephenson, Paul (2003). The legend of Basil the Bulgar-slayer. Cambridge & New York. str. 72. 
  7. ^ Vidi komentare J. Ferluge u: ВИИНЈ, III, 66-67
  8. ^ Gregory 2010, str. 43.
  9. ^ Ostrogorski, Istorija, 63
  10. ^ a b Zlatarski, Istoriя, I, 2, 604-06
  11. ^ Zlatarski, Istoriя, I, 2, 606-09
  12. ^ Zlatarski, Istoriя, I, 2, 603
  13. ^ a b v Zlatarski, Istoriя, 562-63
  14. ^ Zlatarski, Istoriя, I, 2, 564-66
  15. ^ Zlatarski, Istoriя, I, 2, 567
  16. ^ Ostrogorski, Istorija, 287-88
  17. ^ Pirivatrić 1997, str. 45-47.
  18. ^ a b Pirivatrić 1997, str. 70.
  19. ^ Pirivatrić 1997, str. 76.
  20. ^ Pirivatrić 1997, str. 79.
  21. ^ Pirivatrić 1997, str. 80.
  22. ^ IMN, I, 112
  23. ^ IMN, I, 112-13
  24. ^ Ostrogorski, Istorija, 288-93
  25. ^ IMN, I, 112-16
  26. ^ IMN, I, 116
  27. ^ Ljubinković 1969, str. 125-139.
  28. ^ Angeličin-Žura 2008, str. 9-18.
  29. ^ Komatina 2016, str. 80-87.
  30. ^ a b v IMN, I, 127-132

Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Византијски извори за историју народа Југославије, III, Београд 1955.
  • Ioannis Scylitzae ope ab Immanuele Bekkero, II, e. rec. Georgius Cedrenus, Bonnae 1839.
  • Leonis diaconi Caloënsis Historia libri decem, e. rec. C. B. Hassii, Bonnae 1828.
  • Patrologiæ cursus completus, 106, Carmen LXIII – LXVI, e. rec. Jacques-Paul Migne, Paris 1863.
  • Mijušković, Slavko, ur. (1988) [1967]. Ljetopis popa Dukljanina (2. izd.). Beograd: Prosveta & Srpska književna zadruga. 

Litratura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]