Tosno
Tosno Тосно, Tusina | |
---|---|
Administrativni podaci | |
Država | Rusija |
Federalni okrug | Severozapadni |
Oblast | Lenjingradska oblast |
Rejon | Tosnjenski rejon |
Osnovan | prvi pomen 1500. |
Status grada | 1963. |
Stara imena | Tosna Jam Tosna |
Stanovništvo | |
Stanovništvo | |
— 2015. | 39.077 |
— gustina | 3.907,7 st./km2 |
Geografske karakteristike | |
Koordinate | 59° 33′ S; 30° 54′ I / 59.55° S; 30.9° I |
Vremenska zona | UTC+3 |
Aps. visina | 37 m |
Površina | 10 km2 |
Ostali podaci | |
Poštanski broj | 187000–187003 |
Pozivni broj | (+7) 81361 |
Registarska oznaka | 47 |
OKATO kod | 41 466 000 |
OKTMO kod | 41 648 101 001 |
Veb-sajt | |
tosnocity.ru/ |
Tosno (rus. Тосно; fin. Tusina) grad je na severozapadu evropskog dela Ruske Federacije. Nalazi se u severozapadnom delu Lenjingradske oblasti, i administrativno pripada Tosnjenskom rejonu čiji je ujedno i administrativni centar.
Prema procenama nacionalne statističke službe za 2015. u gradu je živelo 39.077 stanovnika. Administrativni status grada ima od 1963. godine.
Geografija[uredi | uredi izvor]
Grad Tosno smešten je u severnom delu Tosnjenskog rejona, na geografskom području poznatom kao Prinevska nizija, na nadmorskoj visini centra od 37 m. Kroz grad protiče reka Tosna, leva pritoka reke Neve i deo basena Finskog zaliva Baltičkog mora.
Nalazi se na oko 53 kilometra jugoistočno od istorijskog centra grada Sankt Peterburga.
Grad je važno saobraćajno središte i kroz njega prolazi deonica nacionalnog autoputa „M10 Rosija” koji glavni grad zemlje Moskvu povezuje sa Sankt Peterburgom.
Istorija[uredi | uredi izvor]
U pisanim izvorima naselje se prvi put pominje u jednom katastarskom spisu iz 1500. godine kao Tosna Matujevo na reci Tosni. Prema podacima iz istog dokumenta, u naselju su tada živela svega dva stanovnika.[1] U periodu od 1617. do 1700. naselje, baš kao i cela oblast je bilo u sastavu Švedske kraljevine, a nakon toga prelazi u sastav Ruske Imperije. Odlukom imperatora Petra Velikog 1714. godine je osnovana poštanska stanica Tosnjenski Jam, a u selo su preseljeni stanovnici iz centralnih delova zemlje.
Godine 1717. u selu je podignuta prva pravoslavna crkva posvećena Kazanjskoj ikoni Majke Božije. Prema podacima sa mape Sanktpeterburške gubernije iz 1884. godine, u slobodi Tosno postojala su ukupno 283 domaćinstva,[2] dok je prema podacima iz 1885. godine u ukupno 363 domaćinstva živelo 2.048 stanovnika.[3] Prva škola u selu koja je delovala pod lokalnom crkvom otvorena je 1860. godine.
Značaj naselja kao važnog saobraćajnog centra dodatno je porastao nakon što je 1849. kroz Tosno prošla železnička pruga koja je povezivala Petrograd sa Čudovom, odnosno dalje sa Velikim Novgorodom.
Godine 1930. selo Tosno je postalo administrativnim centrom novouspostavljenog Tosnjenskog rejona, a godinu dana kasnije započeli su i radovi na elektrifikaciji sela. Selo je prvo 1935. administrativno preuređeno u radničku varošicu, da bi mu zvaničan status grada bio dodeljen 1963. godine.[4]
Tokom Drugog svetskog rata Tosno je bilo pod okupacijom snaga Vermahta (od 29. avgusta 1941. do 26. januara 1944) i tom prilikom varoš je doživela velika razaranja i uništene su gotovo sve značajnije građevine u njoj.
Demografija[uredi | uredi izvor]
Prema podacima sa popisa stanovništva 2010. u gradu je živelo 39.101 stanovnik, dok je prema procenama nacionalne statističke službe za 2015. grad imao 39.077 stanovnika.[5]
1939. | 1959. | 1970. | 1979. | 1989. | 2002. | 2010. | 2015. |
---|---|---|---|---|---|---|---|
10.170 | 15.138 | 19.564 | 24.062 | 32.459[6] | 38.683[7] | 39.101[8] | 39.077 |
Međunarodna i međugradska saradnja[uredi | uredi izvor]
Grad Tosno ima potpisane ugovore o saradnji i partnerstvu sa sledećim gradovima:[9]
- Arsk (Tatarstan, Rusija)
- Obuhiv (Kijevska oblast, Ukrajina)
- Panevežis (Paneveški okrug, Litvanija — od decembra 2012. godine)
- Polock (Vitepska oblast, Belorusija)
- Rogačov (Gomeljska oblast, Belorusija)
- Suojarvi (Republika Karelija, Rusija)
- Balangen (Nordland, Norveška)
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Perepisnaя okladnaя kniga Vodskoй pяtinы 1500 goda, str. 420
- ^ Спецкарта западной части России Ф. Ф. Шуберта. 1844 г.
- ^ «Волости и важнейшие селения европейской России. Выпуск VII. Губернии приозерной группы», СПб. 1885, стр. 91
- ^ Справочник истории административно-территориального деления Ленинградской области. Архивирано на сајту Wayback Machine (29. октобар 2013)
- ^ Ленинградская область. Оценка численности постоянного населения на 1 января 2009-2015 гг. Архивирано на сајту Wayback Machine (5. март 2016)
- ^ „Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 g. Čislennostь naličnogo naseleniя soюznыh i avtonomnыh respublik, avtonomnыh oblasteй i okrugov, kraёv, oblasteй, raйonov, gorodskih poseleniй i sёl-raйcentrov.”. Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 goda (na jeziku: ruski). Demoscope Weekly. 1989. Pristupljeno 4. 9. 2012.
- ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (21. 5. 2004). „Čislennostь naseleniя Rossii, subъektov Rossiйskoй Federacii v sostave federalьnыh okrugov, raйonov, gorodskih poseleniй, selьskih naselёnnыh punktov – raйonnыh centrov i selьskih naselёnnыh punktov s naseleniem 3 tыsяči i bolee čelovek”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2002 goda (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012.
- ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (Federalni zavod za statistiku) (2011). „Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda. Tom 1 (Nacionalni popis stanovništva 2010, 1. svezak)”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda (Nacionalni popis stanovništva 2010) (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012.
- ^ Общие сведения
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]