Bosansko-hercegovački sabor
| Istorija Bosne i Hercegovine |
|---|
 |
Bosansko-hercegovački sabor ili Bosanski sabor ili Zemaljski sabor Bosne i Hercegovine (njem. Landtag von Bosnien und Herzegowina) bio je predstavnički i savjetodavni organ u Bosni i Hercegovini za vrijeme postaneksionog perioda od 1910. do 1915.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Nakon austrougarskog anektiranja Bosne i Hercegovine (1908) započet je proces za uvođenje ustavnog stanja. Okončan je tek dvije godine kasnije, 20. februara 1910, kada je proglašen ustav pod nazivom Zemaljski ustav (štatut) i pet zakonskih akata: Izborni red, Saborski poslovni red, Zakon o društvima za BiH, Zakon o okupljanju za BiH i Zakon o kotarskim vijećima. Samim tim, novouspostavljeni ustavni poredak je bio regulisan sa šest pravnih akata koji su predstavljali jednu cjelinu.[1]
Uvedene su sljedeće institucije: Zemaljski sabor, Zemaljski savjet i kotarska vijeća.
Sastav[uredi | uredi izvor]
Sabor su činila 72 birana poslanika i 20 lica po položaju (virilista). Car je svake godine na početku zasjedanja imenovao predsjednika i dva potpredsjednika iz reda poslanika. U saborskom predsjedništvu su bile zastupljene tri glavne vjeroispovijesti. Saborski period je bio ustanovljen na pet godina. Sabor se po pravilu sastajao jednom godišnje u Sarajevu na „previšnji poziv”.
Poslanici su mogli samo lično glasati i nisu smjeli primati nikakva uputstva. Na prvoj saborskoj sjednici su polagali zakletvu caru, u suprotnom bi gubili mandat. Za vrijeme zasjedanja nije se smio nijedan poslanik zbog kažnjivog djela, bez odobrenja Sabora, pritvoriti niti se smjelo protiv njega sudski postupati osim ako bi bio uhvaćen na samom činu.
Sabor nije smio opštiti sa drugim predstavništvima niti izdavati bilo kakve objave. Nikakve delegacije se nisu smjele pustiti na sjednicu Sabora ili njegovih odbora. Za kvorum je bilo potrebno više od polovine poslanika, a saborski zaključci su se usvajali apsolutnom većinom glasova prisutnih. Međutim, za zaključak koji se ticao zakonodavstva u stvarima „bogoštovlja” za kvorum je bilo potrebno barem 4/5 svih poslanika, a usvajao se pristankom barem 2/3 prisutnih poslanika.
Za sve „zakonske osnove” koje bi usvojio Sabor bila je potrebna careva potvrda (sankcija). Za njeno isposlovanje je bio zadužen zajednički ministar finansija, a po predlogu Zemaljske vlade i nakon što bi pristale vlade obiju država Austrougarske. Potvrđeni zakoni su se objavljivali u ime „Njegovog carskog i apostolskog kraljevskog veličanstva” i uz premapotpis zajedničkog ministra finansija.[2]
Virilni poslanici[uredi | uredi izvor]
Virilnih poslanika u Saboru je bilo ukupno dvadeset:[3]
- reis-ul-ulema, vakufsko-mearifski direktor, sarajevski i mostarski muftija i osim toga po imenovanju najstariji muftija;
- četiri srpsko-pravoslavna mitropolita i potpredsjednik Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta srpsko-pravoslavne crkve;
- rimsko-katolički nadbiskup i dva rimsko-katolička dijecezanska biskupa kao i oba redodržavnika franjevačkog reda;
- sefardijski nadrabin sarajevski;
- predsjednik Vrhovnog suda;
- predsjednik Odvjetničke komore u Sarajevu;
- načelnik glavnog zemaljskog grada Sarajeva;
- predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu.
Birani poslanici[uredi | uredi izvor]
Izbor poslanika je bio propisan Izbornim redom, a vršen je po posebnom konfesionalno-kurijalnom sistemu. Postojale su tri kurije, s tim što se I kurija sastojala iz dva razreda. Prva kurija je birala 18, druga 20 i treća 34 poslanika.
U I kuriji, kao i u II i III kuriji zajedno, poslanički mandati su se dijelili na tri glavne vjeroispovijesti. Prvoj kuriji je pripadalo: katolicima 4 mandata, muslimanima 6 mandata i srpsko-pravoslavnima 8 mandata. U drugoj i trećoj kuriji: katolicima 12 mandata, muslimanima 18 mandata i srpsko-pravoslavnima 23 mandata. Osim toga, Jevrejima je u drugoj kuriji pripadao 1 mandat. Tako su ukupno Srbi birali 31, muslimani 24, Hrvati 16 i Jevreji 1 poslanika u Saboru.[4]
Na prvim saborskim izborima Srpska narodna organizacija je osvojila sve pravoslavne mandate (31), a Muslimanska narodna organizacija sve muslimanske mandate (24). Od 16 katoličkih mandata Hrvatska narodna zajednica je dobila 12, a Hrvatska katolička udruga preostala 4 mandata.
Kurije[uredi | uredi izvor]
Prvi izborni razred prve kurije su činili svi muslimanski zemljoposjednici koji su plaćali zemljarinu barem 140 K. Takvi zemljoposjednici druge vjeroispovijesti su mogli birati da pripadaju ovom razredu ili drugom razredu. Prvi razred je takoreći bio čisto muslimansko izborno tijelo jer je od 457 lica koja su plaćala zemljarinu 140 K ukupno njih 396 bilo iz reda muslimana.[1]
Drugi izborni razred prve kurije su činila sva ona lica koja su plaćala barem 500 K direktnih poreza, visokoobrazovana lica, sveštenici, aktivni i penzionisani činovnici, učitelji, željeznički i vojni činovnici i oficiri u miru. Ako je poreske iznose (predviđene za oba razreda) plaćalo zajednički više suvlasnika tada je mogao da bira samo onaj suvlasnik kojeg su na to ovlastili drugi suvlasnici.
Drugu kuriju su činili stanovnici gradova sa biračkim pravom, a koji nisu pripadali prvoj kuriji. Treću kuriju su činili stanovnici sela (seoskih opština), a koji nisu bili u prvoj kuriji.[5]
Biračko pravo[uredi | uredi izvor]
Pravo biranja su imali svi bosansko-hercegovački pripadnici muškog pola koji su na dan izbora navršili 24. godinu, koji su bili samovlasni i koji su u zemlji stalno stanovali barem jednu godinu. Pod istim uslovima aktivno biračko pravo su imali i austrijski ili ugarski državljani koji su bili namješteni kao zemaljski činovnici, učitelji ili željeznički činovnici.
Biračko pravo nisu imala lica nad čijim imanjem je bio proglašen stečaj, kao i aktivna vojnička lica (izuzev vojnih činovnika). Isto tako, izborno pravo nisu imala ni lica pod istragom radi zločinstva ili prestupa iz pohlepe na dobitak (i lica osuđena za ista kažnjiva djela dok su trajale pravne posljedice osude).[6]
U Sabor su mogli biti izabrani samo muškarci sa aktivnim biračkim pravom, a koji su navršili 30. godinu i koji su potpuno uživali građanska prava. Nisu mogli biti birani aktivni činovnici i namještenici u građanskoj upravnoj službi ili u zemaljskim željeznicama i učitelji i namještenici u javnim školama.[7]
Predsjednici sabora[uredi | uredi izvor]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b S. Savić, Pravna država prema Zemaljskom ustavu (Štatutu), Zbornik radova „Vladavina prava i pravna država u regionu”, Istočno Sarajevo, 2014.
- ^ Članovi 21—40. Zemaljskog ustava (štatuta)
- ^ Član 22. Zemaljskog ustava (štatuta)
- ^ Član 5. Izbornog reda
- ^ Članovi 6—8. Izbornog reda
- ^ Članovi 1—3. Izbornog reda
- ^ Član 4. Izbornog reda
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ćorović, Vladimir (1920). Crna knjiga: Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme Svetskog Rata 1914-1918 (1. izd.). Beograd-Sarajevo.
| |
|
