Jovo Radovanović Jovaš
jovo radovanović jovaš | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||
Datum rođenja | 5. avgust 1915. | ||||||
Mesto rođenja | Tobut, kod Lopara, Austrougarska | ||||||
Datum smrti | 5. mart 2004.88 god.) ( | ||||||
Mesto smrti | Bijeljina, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina | ||||||
Profesija | vojno lice | ||||||
Delovanje | |||||||
Član KPJ od | novembra 1941. | ||||||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||||||
Služba | NOV i PO Jugoslavije Jugoslovenska narodna armija | ||||||
Čin | major | ||||||
Heroj | |||||||
Narodni heroj od | 26. jula 1945. | ||||||
Odlikovanja |
|
Jovo Radovanović Jovaš (Tobut, kod Lopara, 5. avgust 1915 — Bijeljina, 5. mart 2004), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, major JNA i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 5. avgusta 1915. godine u selu Tobut, kod Lopara. Potiče iz porodice siromašnih seljaka, koji nisu imali uslova da mu omoguće školovanje. Uz to, Jovo je vrlo rano ostao bez majke, a u petnaestoj godini i bez oca. Da bi se prehranio, morao je da radi kod imućnijih seljaka.
U vreme kapitulacije Jugoslovenske kraljevske vojske, aprila 1941. godine, Jovo je odbio da preda oružje. S grupom drugova krenuo je kući, ali su ih Nemci na putu pohvatali i odveli u logor. Jovo je uspeo pobeći iz logora i vratio se kući.
Na poziv KPJ na ustanak, postaje jedan od učesnika prvih borbenih grupa na Majevici. Novembra 1941. godine, kao izvanredno hrabrom i snalažljivom borcu, poveren mu je zadatak da se probije kroz područje zaposednuto od neprijatelja, i da odnese poštu Glavnom štabu NOP odreda Bosne i Hercegovine. Ubrzo posle izvršenog zadatka primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).
Početkom 1942. godine, Jovo postaje pomoćnik komandira čete Veljka Lukića Kurjaka, u Udarnom bataljonu, koji je postao jezgro pri formiranju Šeste istočnobosanske udarne brigade. Posebno se istakao u bici protiv četnika na Maleševcima, novembra 1942. godine. Zatim u borbama na Busiji, Jelici, Capardama, Kalesiji i mnogim drugim mestima, u kojima je stalno pokazivao izuzetnu hrabrost.
U borbi na Kalesiji bio je teško ranjen, ali se, posle delimičnog izlečenja u partizanskoj bolnici u Šekovićima, našao ponovo s malom partizanskom grupom, na Majevici. Kroz borbenu aktivnost, njegova grupa ubrzo prerasta u bataljon, koji postiže značajne uspehe u razbijanju lokalnih četničkih grupacija.
Pri napadu na Tuzlu, Jovo je ponovo ranjen i vraća se na Majevicu. Tu ga zatiče i Sedma neprijateljska ofanziva. Posle ozdravljenja, imenovan je za komandanta bataljona u Sedamnaestoj majevičkoj brigadi. Avgusta 1944. godine dobio je zadatak da sa svojom jedinicom ispita teško prohodne šume Milan-planine. Na tom putu došlo je do oštre borbe, u kojoj je palo mnogo Nemaca, ali je i Jovo dobio teške povrede. Posle bitke na Prijevoru, Jovo je promenio više partizanskih bolnica. Teške rane sporo su zarastale. Došao je u Tuzlu tek kad je bila konačno oslobođena. U toku rata ranjavan je ukupno 18 puta.[1]
Posleratni period[uredi | uredi izvor]
Posle završetka rata, bio je oficir Jugoslovenske narodne armije (JNA), a zatim je otišao u penziju, kao težak ratni invalid. Demobilisan je u činu majora JNA.
Umro je 5. marta 2004. godine u Bijeljini. Sahranjen je na Partizanskom spomen-groblju u Vukosavcima, kod Lopara.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima, Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vencem, Orden za hrabrost i Orden partizanske zvezde trećeg reda. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 26. jula 1945. godine.[2]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Umro posljednji narodni heroj u BiH”. idoconline.info. 6. 3. 2004.
- ^ Narodni heroji 2 1982.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ko je ko u Jugoslaviji — jugoslovenski savremenici. Beograd: Hronometar. 1970. COBISS.SR 4897031
- Narodni heroji Jugoslavije tom II. Beograd: Narodna knjiga. 1982. COBISS.SR 48703239