Jovo Radovanović Jovaš

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
jovo radovanović jovaš
Jovo Radovanović Jovaš
Lični podaci
Datum rođenja(1915-08-05)5. avgust 1915.
Mesto rođenjaTobut, kod Lopara, Austrougarska
Datum smrti5. mart 2004.(2004-03-05) (88 god.)
Mesto smrtiBijeljina, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina
Profesijavojno lice
Delovanje
Član KPJ odnovembra 1941.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska narodna armija
Činmajor
Heroj
Narodni heroj od26. jula 1945.

Odlikovanja
Orden narodnog heroja Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vencem
Orden za hrabrost Orden partizanske zvezde sa puškama Partizanska spomenica 1941.

Jovo Radovanović Jovaš (Tobut, kod Lopara, 5. avgust 1915Bijeljina, 5. mart 2004), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, major JNA i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 5. avgusta 1915. godine u selu Tobut, kod Lopara. Potiče iz porodice siromašnih seljaka, koji nisu imali uslova da mu omoguće školovanje. Uz to, Jovo je vrlo rano ostao bez majke, a u petnaestoj godini i bez oca. Da bi se prehranio, morao je da radi kod imućnijih seljaka.

U vreme kapitulacije Jugoslovenske kraljevske vojske, aprila 1941. godine, Jovo je odbio da preda oružje. S grupom drugova krenuo je kući, ali su ih Nemci na putu pohvatali i odveli u logor. Jovo je uspeo pobeći iz logora i vratio se kući.

Na poziv KPJ na ustanak, postaje jedan od učesnika prvih borbenih grupa na Majevici. Novembra 1941. godine, kao izvanredno hrabrom i snalažljivom borcu, poveren mu je zadatak da se probije kroz područje zaposednuto od neprijatelja, i da odnese poštu Glavnom štabu NOP odreda Bosne i Hercegovine. Ubrzo posle izvršenog zadatka primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Početkom 1942. godine, Jovo postaje pomoćnik komandira čete Veljka Lukića Kurjaka, u Udarnom bataljonu, koji je postao jezgro pri formiranju Šeste istočnobosanske udarne brigade. Posebno se istakao u bici protiv četnika na Maleševcima, novembra 1942. godine. Zatim u borbama na Busiji, Jelici, Capardama, Kalesiji i mnogim drugim mestima, u kojima je stalno pokazivao izuzetnu hrabrost.

U borbi na Kalesiji bio je teško ranjen, ali se, posle delimičnog izlečenja u partizanskoj bolnici u Šekovićima, našao ponovo s malom partizanskom grupom, na Majevici. Kroz borbenu aktivnost, njegova grupa ubrzo prerasta u bataljon, koji postiže značajne uspehe u razbijanju lokalnih četničkih grupacija.

Pri napadu na Tuzlu, Jovo je ponovo ranjen i vraća se na Majevicu. Tu ga zatiče i Sedma neprijateljska ofanziva. Posle ozdravljenja, imenovan je za komandanta bataljona u Sedamnaestoj majevičkoj brigadi. Avgusta 1944. godine dobio je zadatak da sa svojom jedinicom ispita teško prohodne šume Milan-planine. Na tom putu došlo je do oštre borbe, u kojoj je palo mnogo Nemaca, ali je i Jovo dobio teške povrede. Posle bitke na Prijevoru, Jovo je promenio više partizanskih bolnica. Teške rane sporo su zarastale. Došao je u Tuzlu tek kad je bila konačno oslobođena. U toku rata ranjavan je ukupno 18 puta.[1]

Posleratni period[uredi | uredi izvor]

Posle završetka rata, bio je oficir Jugoslovenske narodne armije (JNA), a zatim je otišao u penziju, kao težak ratni invalid. Demobilisan je u činu majora JNA.

Umro je 5. marta 2004. godine u Bijeljini. Sahranjen je na Partizanskom spomen-groblju u Vukosavcima, kod Lopara.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima, Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vencem, Orden za hrabrost i Orden partizanske zvezde trećeg reda. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 26. jula 1945. godine.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]