Dubrovački srbokatolički pokret

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Spomenik srpskom katoliku Baltazaru Bogišiću u Cavtatu

Dubrovački srbokatolički pokret je pokret katoličkih Srba, javlja se u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. veka.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Zagrebački Ilustrovani list nakon atentata u Sarajevu 1914., piše o demoliranju srpskih društava u Dubrovniku, od strane ljudi koji su se osećali Hrvatima.

Iz pisma dubrovačkog novinara i publiciste Antuna Stražičića 1893. godine Josipu Jurju Štrosmajeru može se videti kako govori o velikosrpskoj propagandi u Dubrovniku i kako su se dubrovački Hrvati odupirali toj propagandi. Ipak postojali su ljudi koji su verovali u teoriju da postoje Srbi koji su katolici.[1]

Pokret nestaje stvaranjem južnoslovenske države Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Reč je o političkom i kulturnom pokretu malog dela Dubrovčana koji je u doba formiranja modernih nacija izgradio srpski nacionalni identitet, a ne hrvatski kao velika većina Dubrovčana. Srbi katolici u koaliciji sa autonomašima vladali su Dubrovnikom skoro čitavu deceniju, od 1890. do 1899. godine. Na sledećim izborima lokalni Hrvati su smatrali da su napravili grešku i preuzeli su vlast.[2] Nasleđe pokreta su imena njegovih članova u nazivima dubrovačkih mesta: Šetalište Nika i Meda Pucića, Ulica Pere Budmanije, Ulica Baltazara Bogišića, Bogišić park, spomenik Baltazaru Bogišiću na cavtatskoj rivi.

U istoriografiji pokret nije detaljnije razrađen sve do aprila 2011. godine, kada je objavljena iscrpna analiza dubrovačkog srpskokatoličkog pokreta, na 711 stranica. Nikola Tolja, sociolog iz Dubrovnika, objavio je knjigu Dubrovački Srbi katolici – istine i zablude.[3]

Dubrovačka književnost

Dubrovnik je, zajedno sa Dalmacijom i Istrom, bio pod vlašću Austrije. Nasuprot tome, na istoku su kneževine, a kasnije i kraljevine, Srbija i Crna Gora, nezavisne i slobodne države na osnovu odluka Berlinskog kongresa 1878. godine, objašnjava dr. Nikola Tolja dodaje da se takva Srbija i Crna Gora, i ideja o ujedinjenju južnoslovenskih naroda, pojavila kao spas za deo Dubrovčana. Neki od najuglednijih Dubrovčana izlaz su videli u srpskoj nacionalno-političkoj ideji, pokušavajući da se približe slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu. Srbi katolici su nastojali da dokažu da su dubrovačka kultura, jezik i književnost oduvek bili srpski. Razvoju pokreta pogodovali su mnogi faktori, nedovršenost procesa hrvatske nacionalne integracije, percepcija Srbije kao južnoslovenskog pijemonta, etnografske činjenice (sličnost običaja u Dubrovniku i njegovom zaleđu, npr. postojanje krsne slave pod imenom Festa), radikalnost i hirovitost dubrovačke omladine, služenje uglednih Dubrovčana u Srbiji i Crnoj Gori, uticaj Meda Pucića i činjenice da su Srbija i Crna Gora nezavisne države u kojima je nucleus, te se vidi se buduća južnoslovenska državna zajednica.

Srpski list Dubrovnik izlazio je od 1892. do 1914. godine, a u istom periodu u Dubrovniku je izlazio i hrvatski list Crvena Hrvatska. Na čelu rimokatoličkog dubrovačkog dekanata do svoje smrti 1900. godine bio je Srbin Ivan Stojanović, katolički sveštenik, a u dubrovačkom kraju je radilo dvadesetak srpskih katoličkih sveštenika. Dubrovčani katolici nisu se ni po čemu razlikovali od Hrvata katolika, živeli su zajedno sa njima i nisu izražavali međusobnu mržnju. Oni su u srpskoj nacionalnoj integraciji videli bolju budućnost grada. Njihov otpor klerikalizmu i kleronacionalizmu ističe se jer su versko i nacionalno smatrali dvema odvojenim i međusobno uslovljenim kategorijama. U procesu nacionalne integracije preovladalo je versko pravilo po kome je Srbin pravoslavac, a pravoslavac Srbin, a Hrvat katolik, a katolik Hrvat. Potpunoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji Dubrovčana pogodovala je netrpeljivost starih Dubrovčana prema pravoslavlju.

Verbalna bitka između pristalica Srbije (u izdanju lista Dubrovnik) i pristalica Hrvatske (u izdanju lista Crvena Hrvatska) u Dubrovniku je bila u punom jeku od 1885. do 1905. godine. Posebna napetost i masovna hrvatsko-srpska parnica i nadmetanje došlo je do izražaja 1893. godine kada je otkriven spomenik Ivanu Gunduliću, i 1901. kada je papa Lav Osmi oduzeo Zavodu svetog Jeronima atribut ilirski i uveo atribut hrvatski.

Ključna polemika između dubrovačkih Hrvata i Srba vodila se oko toga da li se dubrovačko područje prvobitno shvatalo i nazivalo hrvatskim ili srpskim. Srbi su se uglavnom pozivali na citat iz Porfirogenetove rasprave De administrando imperio, u kojoj se navodi da se hrvatske teritorije prostiru isključivo severno od reke Cetine, odnosno da ih južno od te reke nema. Hrvati su se, pak, pridržavali Ljetopisa popa Dukljanina, koji kaže da se Hrvatska u 10. veku prostirala od severne Dalmacije do Drača i na severu do Une, te da je bila podijeljena na Belu i Hrvatsku, koje su se danas razgraničavale kod današnjeg Tomislavgrada. Crvena Hrvatska obuhvatala je po Dukljaninu i Zahumlje, Travune, Duklju i Podgorje, odnosno dubrovačku oblast, koja je dakle hrvatska. Srbi su iskoristili činjenicu da je Dubrovačka republika proširila svoju teritoriju kupovinom zemljišta od srpskih i bosanskih vladara da dokažu srpstvo Dubrovnika. Pelješac je kupljen 1333. godine, Dubrovačko primorje 1399. godine, a Konavle će svakako pripasti Dubrovčanima 1433. godine. Tu su se tokom vekova smenjivala brojna plemena i zajednice iz Delmata, stare Paganije, pretvorene u katoličke Primorce, a najnoviji talas doseljavanja doneo je iz Vlaške u današnju Rumuniju vlaško pravoslavno stanovništvo, koje su Dubrovčani pokatoličili. Srpski nacionalisti sve pravoslavne govornike južnoslovenskih jezika smatraju Srbima, pa je Dubrovnik srpski.

U parnici između dve stranke značajno je mesto zauzelo pitanje kako se zvao jezik starih Dubrovčana i da li je u dubrovačkom kraju preovladavao štokavski ili čakavski dijalekt. Dubrovčani do novijeg vremena svom jeziku nisu pridavali ni atribut hrvatski a atribut srpski su koiristili najčešće, uz slovinsko ime, svesni pripadnosti slovenskom svetu, atribut slovenski (lingua slava). Rajmund Džamanjić u Mlecima je 1639. godine objavio naziv Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga kojijem se Dubrovčani i sva Dalmacija kako vlastitijem jezikom služi. Da bi se istakla razlika između slovenskog i stranog jezika, korišćen je atribut naški. U Držićevoj drami Dundo Maroje pojavljuje se lik Gulisava Hrvata. Zagovornici srpstva pokušavali su da ubede da se stari Dubrovčani ne osećaju Hrvatima, jer u suprotnom ne bi bilo potrebe da se naglašava da je Gulisav bio Hrvat.

Glavno oružje u rukama Srba katolika bilo je romantičarsko učenje po kome se duh i posebnost jednog naroda određuje isključivo jezikom. Ovo učenje zastupali su mnogi istaknuti slavisti 19. veka, među kojima i jedan praktičar Vuk Stefanović Karadžić. Godine 1849. objavio je delo Srbi svi i svuda u kojem tvrdi da su svi štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, a samo čakavci Hrvati. Hrvatski naziv za jezik retko se sreće kod starih Dubrovčana, ali se ipak može naći. Nalazi se, na primer, u pismu Mavra Vetranovića upućenom Petru Hektoroviću 1539. godine, pismu Nikole Nalješkovića Ivanu Vidaliju Korčulanskom 1564. i Hortenziju Bertučeviću Hvarskom. Hrvati su iznosili tvrdnje da je dubrovačko područje, uključujući i južne krajeve, prvobitno bilo čakavsko. Srbi su dokaze srpstva Dubrovnika videli u upotrebi ćirilice. Biograf Ive Vojnovića Mirko Žeželj navodi da Ivo nije znao da piše ćirilicom. Ivo Banac navodi da je Anđelo Maslač, učeni dominikanac i učitelj Matije Banca, „slovio kao jedini Dubrovčanin tog vremena koji je znao ćirilicu“.[4] Stjepo Obad navodi da je sredinom 19. veka samo paroh Ivo Zafron znao ćirilicu u Cavtatu.[5][6]

Osim Dubrovčanina Antonija Stražičića, Lovre Pavlovića iz Makarske i Pava Kameranovića iz Bokelja, koji su o njihovom pokretu pisali na vrhuncu pokreta 1890-ih, prvu monografiju o Srbima katolicima napisao je srpski politički iseljenik u Kanadi Lazo M. Kostić. Sa hrvatske strane, pokretom se prvi bavio Ivo Banac, koji je 1983. godine objavio prikaz pokreta u SAD. Svi ostali monografski radovi o Srbima katolicima, osim jednog obimnog dela Koste Milutinovića, objavljeni su i sa hrvatske i sa srpske strane tek 1990. godine i kasnije, i u velikoj meri su ideološki obojeni i nastali su prvenstveno iz ideološke nužde, uglavnom kao reakcija sumraka hrvatsko-srpskih odnosa 1980-ih i rata u Hrvatskoj (1991-1995), u kojem je Dubrovnik bio pod opsadom JNA. U jeku rata 1992. godine akademik Jeremija Mitrović objavio je knjigu Srpstvo Dubrovnika u kojoj opširno razmatra etničku prirodu Dubrovnika iz perspektive Velike Srbije.[7] Svetozar Borak objavio je knjigu Srbi katolici u Novom Sadu, a deset godina kasnije u istom gradu Tatjana Rakić je objavila delo Pokret Srba katolika i Srpski pokret u Dubrovniku krajem 19. veka. Vojislav Šešelj će 2007. godine, sakupivši ogromnu količinu materijala, objaviti knjigu Rimokatolički zločinački projekt veštačke hrvatske nacije, gde na 1.032 stranice tvrdi da su svi samoproglašeni Hrvati štokavci zapravo Srbi koje su pohrvatili Vatikan i drugi srpski neprijatelji.[8] Na internet forumima su česte teme o etničkoj prirodi Dubrovnika. Stranica Srpski Dubrovnik na Fejsbuku je izazvala gnev Dubrovčana, koji su je nekoliko puta rušili.[9]

Glavni ideolog srpsko-katoličkog pokreta bio je vlastelin Orsat Markov Poza (Medo Pucić) (1821-1882), a ovu ideju je najotvorenije prihvatio vlastelin i književnik Nikola Matov Gradi (1825-1894), poglavar Gondola Frano Sigismundov (1833 – 1899) i političar Luko Mihov Bona, a među intelektualnom elitom Dubrovnika izvan plemićkog kruga Milan Rešetar, Baldo Bogišić i drugi.[10]

Pavle Rovinski je zapisao da do pre 20 godina u Dubrovniku nije bilo ni pomena o hrvatstvu. Sa hrvatskom agitacijom su došli i sukobi. Tada je, po njemu, proglašeno i dubrovačko srpstvo. Hrvatstvo je ispoljavalo vatrenu propagandu, spojenu s grubim i divljim nasiljem, a sve u službi Austrije, koja je vladala i jačala parolom, zavadi pa vladaj.[11]

Poznati članovi[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ SVIBOR - Radovi - projekt broj: 6-02-016. Arhivirano 2007-06-09 na sajtu Wayback Machine Ivo Perić: Jedno pismo Dubrovèanina Antuna Stražičića upućno Josipu Jurju Strossmayeru (Prilog upoznavanju nastanka i nestajanja tzv. Srba-katolika u Dubrovniku kao prolazne pojave), Marulić br. 3, sv. 16, 1994.
  2. ^ Šidak, Gross, Karaman, Šepić: Povijest hrvatskog naroda 1860. - 1914., str. 173 - 174
  3. ^ www.slobodnadalmacija.hr, "'PITANJE BOŠKOVIĆA' Dr. Nikola Tolja: Posrbljenje Dubrovčana bio je čin otpora Beču i Pešti", objavljeno 7. veljače 2012., pristupljeno 22. listopada 2013.
  4. ^ "Vjersko 'pravilo' i dubrovačka iznimka: Geneza dubrovačkog pokreta 'Srba katolika'", čas. Dubrovnik, 1-2/1990, 189.
  5. ^ "Prvi pokušaji sjedinjenja Konavala s ostalim hrvatskim krajevima", Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU, sv, XII, Dubrovnik, 1970, 357, bilj. 8.
  6. ^ Ivan Pederin, "Uloga Innocenza Čulića u gospodarskoj, kadrovskoj i socijalnoj politici nove vlasti u Dubrovniku (1806-1818)", čas. Dubrovnik, 1-2/1989, 18.
  7. ^ www.rastko.rs, cijela knjiga Jeremije Mitrovića Srpstvo Dubrovnika (1992)
  8. ^ www.scribd.com, cijela knjiga Vojislava Šešelja Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije (2007)
  9. ^ www.dulist.hr, "U nedjelju napad na "Srpski Dubrovnik"!", objavljeno 29. veljače 2012., pristupljeno 22. listopada 2013.
  10. ^ "'Vlastela grada Dubrovnika:' Nenad Vekarić: Odabrane biografije (A - D). Svezak 4, 2013
  11. ^ Ровински 2004, стр. 250.

Литература[uredi | uredi izvor]

  • Аполонович Ровински, Павел (2004). Студије о Црној Гори. ЦИД - Подгорица. 
  • 1. Тоља, Н: Дубровачки Срби католици – истине и заблуде, Дубровник, 2011.

Спољашње везе[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Дубровачки_србокатолички_покрет&oldid=27715142”